Moje su reči bez sumnje reči iseljenika i pripadnika manjine. Ali čini mi se da odražavaju jedan senzibilitet koji deli sve više i više savremenika. Nije li svojstveno našoj epohi to što je od svih ljudi napravila, na izvestan način, iseljenike i manjince? Svi smo mi prisiljeni da živimo u svetu koji ne nalikuje mnogo na kraj iz kojeg smo potekli; svi moramo da učimo druge jezike, druge govore, druge kodove; i svi imamo utisak da je naš identitet, onakav kakvim smo ga zamišljali još od detinjstva, ugrožen.

Mnogi su napustili rodnu grudu, a mnogi drugi, iako je nisu napustili, više je ne prepoznaju. Bez sumnje zahvaljujući, delimično, jednoj trajnoj karakteristici ljudske duše koja je prirodno sklona nostalgiji; ali zahvaljujući i činjenici da nas je ubrzana evolucija naterala da za samo trideset godina pređemo ono što su nekada prelazile brojne generacije.

Zato status migranta nije više samo status jedne kategorije ljudi iščupanih iz rodne sredine, već je poprimio vrednost primera. Upravo je migrant prva žrtva „plemenske“ koncepcije identiteta. Ako postoji jedna jedina pripadnost koja se računa, ako je apsolutno potrebno izabrati, onda je on rascepljen, raspolućen, osuđen da izda bilo svoju rodnu domovinu, bilo svoju prihvatnu domovinu, i tu izdaju će neizbežno doživljavati sa gorčinom, sa besom.

Pre nego što čovek postane useljenik, on je iseljenik; pre nego što dođemo u neku zemlju, morali smo da napustimo neku drugu, a osećanja svakog čoveka prema zemlji koju je napustio nikada nisu jednostavna. Ako smo otišli, znači da je bilo stvari koje smo odbacili – represiju, nesigurnost, siromaštvo, odsustvo perspektive. Ali to odbacivanje često je praćeno osećanjem krivice. Prebacujemo sebi što smo ostavili neke bliske ljude, kuću u kojoj smo odrasli tolike prijatne uspomene, Međutim, neke veze istrajavaju, jezik ili religija, muzika takođe, praznici, kuhinja, verni pratioci u izgnanstvu.

U isto vreme, osećanja koja nas vežu za prihvatnu zemlju nisu manje dvosmislena. Ako smo u nju došli, učinili smo to nadajući se boljem životu za sebe i svoje bližnje; ali ovo očekivanje udvostručeno je strahom pred nepoznatim – tim više što smo uhvaćeni u nepovoljan odnos snaga; plašimo se da ćemo biti odbačeni, poniženi, vrebamo svaki stav koji odaje prezir, ironiju ili sažaljenje.

Prva spontana reakcija nije u tome da pokažemo svoju različitost, nego da prođemo neprimećeni. Tajni san većine doseljenika jeste da ih smatraju decom usvojene zemlje. Oni najpre podležu iskušenju da imitiraju svoje domaćine, a ponekad u tome i uspevaju. Najčešće ne uspevaju. Nemaju dobar akcenat, niti dobru nijansu kože, ni ime ni prezime ni neophodne papire, te njihova sitna lukavstva brzo bivaju provaljena. Mnogi znaju da ne vredi čak ni pokušavati i stoga se prikazuju, iz ponosa, iz prkosa, različitijim nego što stvarno jesu. A neki pak – treba li na to podsećati? – idu još i mnogo dalje, te njihova frustracija završava brutalnim osporavanjem zakonȃ.

Ako se toliko zadržavam na duševnim stanjima doseljenika, to nije samo zato što mi je ova dilema lično bliska. Činim to i stoga što u ovoj oblasti, više nego u drugima, identitetske tenzije mogu da dovedu do najpogubnijih iskliznuća.

U mnogim zemljama u kojima danas žive jedno pored drugoga autohtono stanovništvo, nosilac lokalne kulture, i drugo stanovništvo koje je stiglo nedavno, a baštinik je drugačijih tradicija, ispoljavaju se napetosti koje vidno utiču na svačije ponašanje, na društvenu atmosferu, na političke rasprave. Tim više je neophodno da osmotrimo ta tako dramatična pitanja pogledom mudrosti i smirenosti.

Amin Maluf je veoma plodan pisac, koji je odavno osvojio brojne čitaoce širom planete zahvaljujući prevodima svojih dela na preko četrdeset jezika. Nosi u srcu i rodni Liban i usvojenu Francusku, ali istinskom domovinom smatra pisanje... Porodica u kojoj je Amin Maluf rođen, u Bejrutu 1949, višestruko je manjinska. Čine je melkiti i maroniti, arapski grkokatolici ili katolici istočnoga obreda i pravoslavne tradicije, dve bliske i malobrojne hrišćanske zajednice među većinskim muslimanskim življem, u državi koja je konstituisana na komunitaristički način kao federacija verskih zajednica. (Preuzeto iz izvora navedenog ispod teksta)

Mudrost je trnovit put, uzak prolaz između dve provalije, između dva ekstremna shvatanja. Što se tiče imigracije, prva od tih krajnosti jeste shvatanje koje doživljava prihvatnu zemlju kao belu stranicu na kojoj bi svako mogao da piše ono što mu se sviđa, ili, još gore, kao ničiju zemlju na kojoj bi se svako mogao smestiti sa svim svojim prtljagom, ne promenivši ništa u svome ponašanju i svojim navikama. Druga od tih krajnosti jeste shvatanje koje doživljava prihvatnu zemlju kao već ispisanu i odštampanu stranicu, kao zemlju čiji su zakoni, vrednosti, verovanja, kulturne i ljudske karakteristike već čvrsto ustanovljeni jednom zasvagda, a doseljenici tome treba samo da se prilagode.

Oba shvatanja izgledaju mi u istoj meri nerealna, jalova i štetna. Nisam li ih možda predstavio suviše karikaturalno? Ne verujem, nažalost. Uostalom, ako pretpostavimo da jesam, smatram da nije beskorisno praviti karikature, one omogućavaju svakome da odmeri apsurdnost svoje pozicije ako ga je ova dovela do krajnjih posledica; neki će istrajati u svojoj tvrdoglavosti, dok će zdravorazumski ljudi napredovati za jedan korak ka sigurnom terenu sporazuma, shvativši da prihvatna zemlja nije ni bela stranica, ni dovršena stranica, već da je to stranica koja se upravo ispisuje.

Njena istorija mora da se poštuje – i kada kažem istorija, kažem to kao zaljubljenik u istoriju; za mene taj pojam nije sinonim zaludne nostalgije ili veličanja prošlosti, on obuhvata, baš naprotiv, sve ono što se izgradilo tokom vekova, pamćenje, simbole, institucije, jezik, umetnička dela, stvari za koje se možemo s punim pravom vezati. U isto vreme, svako će se složiti s tim da budućnost jedne zemlje ne može da bude samo prosto produženje njene istorije – čak bi bilo žalosno da neki narod, koji god bio u pitanju, više obožava svoju istoriju nego svoju budućnost; budućnost koja će se izgraditi u izvesnom duhu kontinuiteta, ali uz duboke preobražaje, i uz značajne spoljne doprinose, kao što beše slučaj u velikim trenucima prošlosti.

Nisam li samo nabrojao opšteprihvaćene očiglednosti? Možda. Ali pošto napetosti istrajavaju i pogoršavaju se, znači da te istine nisu ni dovoljno očigledne ni priznate u dubini duše. Ono što nastojim da izvučem iz tih tmina nije opšta saglasnost, već jedan kȏd ponašanja, ili barem neka vrsta branika za jedne i za druge.

Za jedne i za druge, insistiram. Neprestano postoji, u pristupu kao što je moj, zahtev za reciprocitetom – koji je u isti mah briga za jednakopravnost i briga za efikasnost. Upravo u tom duhu bih želeo da kažem, najpre „jednima“: „Što se više budete prožimali kulturom prihvatne zemlje, više ćete moći nju da prožimate sopstvenom kulturom“; zatim „drugima“: „Što se više neki doseljenik bude osećao da je njegova kultura poštovana, više će se otvoriti za kulturu prihvatne zemlje.“

"Upravo je migrant prva žrtva „plemenske“ koncepcije identiteta. Ako postoji jedna jedina pripadnost koja se računa, ako je apsolutno potrebno izabrati, onda je on rascepljen, raspolućen, osuđen da izda bilo svoju rodnu domovinu, bilo svoju prihvatnu domovinu, i tu izdaju će neizbežno doživljavati sa gorčinom, sa besom"

Dve „jednačine“ koje formulišem u jednom istom dahu, zato što se „drže“ nerazdvojno, kao nogari šamlice. Ili, da se izrazim još prozaičnije, kao uzastopne klauzule nekog ugovora. Jer, uistinu govoreći, radi se upravo o tome, o jednom moralnom ugovoru koji postaje bolji što su mu elementi više precizirani za svaki pojedinačni slučaj: šta to u kulturi prihvatne zemlje čini deo minimalnog prtljaga koji bi svaka osoba valjalo da prihvati, a šta može može da bude s punim pravom osporeno ili odbijeno? Isto pitanje važi i kada se odnosi na izvornu kulturu doseljenika: koje komponente te kulture zaslužuju da budu prenete u usvojenu zemlju kao dragocen miraz, a koje bismo – koje običaje? koje navike? – morali da ostavimo u „garderobi“?

Ova pitanja treba postaviti, i neka svako učini napor i porazmisli o njima slučaj po slučaj, čak i ako različiti odgovori koje bismo mogli pružiti nikada ne budu potpuno zadovoljavajući. Ja koji živim u Francuskoj ne želim da se upustim u nabrajanje svega onoga, iz nasleđa ove zemlje, što bi morali da prihvate oni koji bi hteli u njoj da stanuju; svaki element koji bih mogao da navedem, bilo da je reč o nekom republikanskom načelu, o nekom vidu življenja, o nekoj značajnoj ličnosti ili o nekom simboličnom mestu, da, svaki element, bez izuzetka, mogao bi da bude opravdano osporen; ali bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da se sve odjednom može odbaciti. To što je neka stvarnost nejasna, neuhvatljiva i promenjiva ne znači da ona ne postoji.

Ključna reč i ovde je reciprocitet: ako prihvatam usvojenu zemlju, ako je smatram svojom, ako procenim da ona odsada čini deo mene a ja činim deo nje, i ako se ponašam dosledno, onda imam pravo da kritikujem svaki od njenih aspekata; istovremeno, ako me ta zemlja poštuje, ako priznaje moj doprinos, ako smatra da sam ja, sa svojim osobenostima, odsada deo nje, onda ona ima pravo da odbije neke vidove moje kulture koji bi mogli da budu inkompatibilni sa njenim načinom živora ili sa duhom njenih institucija.

Pravo na kritikovanje drugoga se stiče, zaslužuje. Ako prema nekome pokazujemo neprijateljstvo ili prezir, i najmanja opaska koju budemo izneli, bila ona opravdana ili ne, izgledaće kao agresija koja će ovoga nagnati da se ukruti, da se zatvori u sebe, i teško će moći da ga navede da se popravi; ako, naprotiv, nekome iskažemo svoje prijateljstvo, simpatiju i uvažavanje, ne samo na rečima već jednim iskrenim stavom koji će on i doživeti takvim, onda sebi možemo dozvoliti da kod njega kritikujemo ono što smatramo da je podložno kritici, a uz malo sreće on će nas i saslušati.

Nisu li mi možda, dok sam ovo govorio, na pameti bile rasprave poput one koja se u raznim zemljama zapodenula oko „islamskog vela“? Nije to suština moga govora. Ipak sam ubeđen da bi takve probleme bilo lakše rešiti ako bi odnosi sa doseljenicima bili zamišljeni u drugačijem duhu. Kad osećamo da na naš jezik gledaju s prezrenjem, da je naša vjera izvrnuta ruglu, a naša kultura obezvređena, reagujemo kočoperno ističući znake svoje različitosti; kada osećamo, naprotiv, da smo poštovani, kada osećamo da imamo svoje mesto u zemlji u kojoj smo izabrali da živimo, onda reagujemo drugačije.

Da bismo odlučno išli ka drugome, treba da imamo raširene ruke i uzdignuto čelo, a raširene ruke možemo držati samo ako koračamo visoko uzdignuta čela. Ako, sa svakim korakom koji načinimo, imamo osećaj da izdajemo svoje bližnje i da poričemo sebe, od približavanja drugome nema ništa; ako onaj čiji jezik učim ne poštuje moj sopstveni, služenje njegovim jezikom prestaje da bude gest otvaranja, ono postaje čin pokornosti i potčinjenosti.

Amin Maluf, Ubilački identiteti; nasilje i potreba za pripadanjem, Laguna, Beograd 2016, str. 43-49.

Za Prometej.ba pripremio Danijel Rajić