KRASNO ČUDO

Pred crtežom Sanjina Lugića


Do zvijezda se, kazaše Latini, uzdiže kroz trnje,
ti drevni mudraci i ne ostaviše humoreske crnje,
jer znali su da stvorenje ljudsko ne ide ad astra:
čekaju ga samo dva kvadrata zemnoga katastra!


Ali ni tu on se ne može ufati stanu privremenom,
kratkoročnom boravištu u truleži pod kamenom,
svoje bijedno tijelo prepustivši crvljivome grebu
kad mu duša, sretna besmrtnica, zasjaji na Nebu


Podignem li oči, kazuje i poet, moja glava sanja,
pogledam u zemlju, veli potom, glava je lubanja
I nesvjesno, vaskrsnuću čovjek nada se ustrajno,


jer ne može prihvatiti, premda posve mu je jasno
ništavilu da se vraća, već klečeći vapi: biti trajno
A u tom mu jadu izmiče i život, ovo čudo krasno