Na 58. stranici izdanja kojeg imam zapisana je ova rečenica. Dosta sam o njoj razmišljao, o tome koliko je svevremenska. Da ne znam tko ju je napisao, lako bih mogao pomisliti da je to možda Andrićeva rečenica. Ali nije. Zapisala ju je trinaestogodišnja Ana Frank (Anne Frank), 13. decembra 1942. godine, u „Tajnom skrovištu“, ubrzo nakon dolaska u njega. Jevrejska obitelj Frank morala se krajem 1942. sakriti od nacista u tajni odjeljak jedne amsterdamske kuće. Njihova najmlađa kćerka Ana imala je tada 13 godina.

Ana je pisala dnevnik od 12. juna 1942. godine, opisujući svoj život. Pisanje počinje prije sklanjanja u „Tajno skrovište“, kako ga Ana naziva. Ubrzo se forma dnevnika mijenja te on prestaje biti ispovijedanje samoj sebi. Dnevnik Ane Frank postaje pisanje pisama imaginarnoj prijateljici Keti (Ketty). Skoro svako poglavlje započet će sa „Draga Keti“, a završiti se sa „Tvoja Ana“. U ovoj formi Ana Frank dat će neke od najiskrenijih i najpotresnijih svjedočanstava o životu jedne djevojčice, okružene strahotama. U subotu, 1. maja 1943. godine Ana je zapisala:

„Kad mislim na to kako mi ovdje živimo, obično dolazim do zaključka da je ovo raj u poređenju sa onim kako mora da žive drugi Jevreji koji se nisu sklonili. Pa i pored toga, kasnije, kad sve opet bude normalno, zgranjavat će me kad se budem sjetila kako smo mi, kojima je kod kuće sve bilo potaman, mogli da se spustimo tako nisko. Mislim na to kako su naši maniri popustili. ... Margo nosi prsluk dva broja manji od njenog. Mama i Margo provele su cijelu zimu sa tri potkošulje koje su naizmjenice nosile, a moja je tako mala da mi ne doseže ni do pupka. Ali, sve su to stvari preko kojih se može preći.“

U Tajnom skrovištu osim Ane, njene sestre Margo (Margot), mame čije ime rijetko spominje i to u trećem licu, oca Ota (Otto) čiji je nadimak Pim, nalazi se i obitelj koju Ana naziva van Dan, gospodin i gospođa van Dan, te njihov sin Peter. Obiteljima Frank i van Dan ubrzo će se pridružiti i stariji zubar koga Ana zove Dusl. Vjerojatno iz obzira, Ana je namjerno promijenila prezimena drugim stanarima Tajnog skrovišta jer o njima piše jako iskreno i osobno. Ipak, nigdje ne spominje kako je izmijenila imena.

Tajno skrovište imalo je ukupno oko 100 metara kvadratnih, raspoređeno na tri etaže. Bilo je toliko tijesno da se njegovi stanovnici nisu mogli u većini prostorija mimoići u prolazu. I tako očajno mali prostor bio je pretovaren neophodnim namještajem poput kreveta, sanducima za osjeću, posuđem i hranom.

Život u Tajnom skrovištu danima je postajao sve teži i nesnosniji, a trzavice među ukućanima sve veće. Boravak u izolaciji i strahu uzimali su svoj danak. Jedine vijesti o vanjskom svijetu donosili su gospodin Kophes (Koophuis), Eli (Elli), Mip (Miep) i ostali dobri ljudi koji su se skrbili o stanovnicima Tajnog skrovišta. Ubrzo su se ukućani počeli tješiti maštom, još uvijek se sjećajući života izvan skrovišta. U petak, 23. jula 1943. Ana je u Dnevnik upisala:

„Draga Keti,
Da ti šale radi ispričam što bi bila prva želja svakoga od nas kada budemo smjeli opet napolje. Margo i g. van Dan žele više no išta toplo kupanje u kadi do vrha napunjenoj vodom u kojoj bi ostali najmanje pola sata. Gđa van Dan najviše bi željela da prvo ide na kolače sa kremom. Dusl ne misli ni na šta drugo već da vidi Lotje, svoju ženu. Mama na svoju kavu. Tata će prvo da posjeti g. Fosna, Peter u grad u bioskop, dok bi za mene to bilo takvo blaženstvo, da ne bih znala odakle da počnem. Ali najviše od svega čeznem za našom kućom i da se mogu kretati slobodno i da opet dobijem pomoć u radu, drugim riječima - čeznem za školom.“

Život u Tajnom skrovištu sve više se mijenjao u odnosu na normalan život. Ana Frank ubrzo je prestajala biti dijete kome je sve to jako stresno, a sve više odrastala i postajala zrela osoba, silom prilika, prije vremena. Pisanje se počinje mijenjati kako Ana tone u sebe. Prestaje pisati o ukućanima i počinje pisati o sebi, vlastitim strahovima, suzama i depresiji u koju zapada. Razmišlja o svijetu i ljudima, nada se, očajava i traži snagu. Osjeća se usamljenijom nego ikada. U četvrtak, 16. septembra 1943. Ana u svoj dnevnik upisuje:

„Ja gutam pilule valerijane svakog dana protiv lošeg raspoloženja i depresije, ali sam zato sutradan još neraspoloženija. Dobar smijeh od srca pomogao bi mi više no deset pilula valerijane, ali mi smo skoro zaboravili kako se smije. Ponekad strepim da će mi se lice, zato što sam uvijek tako ozbiljna, iztužiti i rubovi usana objesiti. Ni ostalima nije bolje...“

Petak, 29. oktobra 1943. godine:

„Atmosfera je tako zamrla i teška i pritiska kao olovo. Ne čuješ ni jedne ptičice da zapjeva napolju, a grobno šutanje koje guši, pritiska svuda, obuzima me kao da hoće da me odvuče duboko u neki podzemni svijet. U takvim trenutcima tata, mama i Margo me prepuštaju samoj sebi. Lutam iz sobe u sobu, gore i opet dole, osjećam se kao ptica koja leprša krilima i udara se u crnoj tami o rešetke krletke. „Izađi napolje, smiji se, udahni svježeg zraka“ viče nešto u meni. Ali ja čak više i ne očekujem neki odgovor; odlazim, ležem na krevet i spavam da mi samo što brže prođe vrijeme i taj muk i užasni strah, jer čovjek nema drugog načina da ih savlada.“

Suočena s očajem života u izolaciji, Ana je u potpunoj depresiji, kao i ostali ukućani. Samo što se ona kao dijete koje je prisiljeno ubrzano odrasti mnogo teže nosi s depresijom. Svo vrijeme je progoni strah i neizvjesnost, praćeni nemoći. Sanja užasne snove i boji se. U ponedjeljak 8. novembra 1943. godine Ana je u dnevnik zapisala:

„Sinoć, dok je Eli još bila ovdje, začulo se dugo, snažno zvonjenje na vratima. Problijedila sam odmah i srce je počelo lupati – sve iz straha. Noću vidim sebe u tamnici bez mame i tate. Ponekad lutam putevima ili naše Tajno skrovište gori, ili dolaze i odvode nas noću. Vidim sve to tako kao da se zaista i dešava i zato mi se čini da se uistinu može desiti vrlo brzo. Mip često kaže da nam zavidi što ovdje imamo takav mir. To je, možda, istina, ali ona ne pomišlja na sva naša strahovanja. Ja jednostavno nikako ne mogu da zamislim da će život ikad za nas biti opet normalan. Ja govorim o „poslije rata“, ali to su samo kule u zraku, nešto što se neće nikad u stvarnosti dogoditi.“

Od zapisa 8. novembra čitanje Dnevnika postaje jako tužno. Ta djevojčica koja je prisiljena sa 14 godina postati odrasla djevojka u svoj dnevnik upisala je svoja najveća strahovanja, događaje o kojima ima more i od kojih najviše strahuje. Strah ju je da će se stvarno dogoditi i očajna je. Ono što nije znala tog 8. novembra 1943. godine, mi znamo danas. Za manje od godinu dana sva njena strahovanja postat će joj realnost. Teško je čitati život djevojke čiji su najgori strahovi postali njena realnost. Zamislimo kako bismo se mi osjećali da nam se najveća strahovanja ostvare.

Oko 11. novembra 1943. godine Anino staro pero za pisanje kojim je i pisala Dnevnik slučajno je završilo u peći i izgorilo. Na kraju zapisa o tome ona u Dnevnik upisuje:

„Imam jednu utjehu, mada beznačajnu: moje pero je spaljeno, kao što bih i ja željela da budem!“

Postojanje je postalo preteško. Od jeseni 1943. Ana rijetko piše i veliki je vremenski razmak između zapisa u Dnevniku. Svi su depresivni i jedina im je nada iščekivanje savezničke invazije. Približava se zima, a tenzije i očajanje među ukućanima su veliki. Prije ove jeseni bilo je i očajanja i tenzija, ali i smijeha. Od jeseni, smijeha više nema. U noći s 26. na 27. novembar 1943. godine Ana je u polusnu „vidjela“ prijateljicu Hanneli, koju su odveli nacisti:

„Draga Keti,

Sinoć, prije nego što ću zaspati, kao da se pojavi iznenada pred mojim očima - Hanneli!
Vidjela sam je pred sobom svu u dronjcima, mršavu i iscrpljena lica. Oči su joj bile široko otvorene, gledala me je tako tužno i prekorno da sam joj mogla pročitati iz očiju: „Oh, Ana, zašto si me napustila. Pomozi, pomozi mi, spasi me iz pakla!“

Ali ja joj ne mogu pomoći. Jedino mogu da gledam kako drugi pate i umiru i jedino mogu da molim Boga da nam je opet vrati natrag. (...)

Oh, Bože, ja imam sve što zaželim, a nju je stigla takva užasna sudbina! Ja nisam bolja od nje; i ona je željela da čini samo ono što je dobro; zašto da ja budem izabrana da živim, a ona, vjerojatno, da umre? Kakva je razlika bila među nama? Zašto smo sad tako daleko jedna od druge?“

Petak, 24. decembra 1943. godine:

„Himmelhoch jauchzend und zum Tode betrübt (čuveni Geteov stih: U nebeskim visinama kličući ili u smrt ojađen op.a.) zaista ovdje odgovara. Osjećam se Himmelhoch jauchzend kad samo pomislim kako smo sretni u poređenju sa drugom jevrejskom djecom, a zum Tode betrübt spopadne me kad, kao danas na primjer, dođe gđa Kophes i priča nam o hokej-klubu njene kćeri, vožnji kajacima, pozorišnim predstavama i društvu. Ne mislim da zavidim njenoj Kori, ali ne mogu a da ne čeznem za tim da se i ja zabavljam i da se smijem dok me trbuh ne zaboli.“

Dnevnik je postao tako zreo i ozbiljan, a Ana odrasla i sa velikim talentom za pisanje. Dok se čitaju ovi zapisi, lako se zamisli kuća, ukućani i atmosfera koja je vladala. Osjeti se njihova svakodnevnica. Čitajući, osjeti se tuga i jeza, jer se zna kraj. Zamisli se djevojčica od 14 godina koja piše ove redove, a na kraju će je iza jednog zapisa nestati.

Srijeda, 29. decembar 1943. godine:

„Čovjek se može osjećati usamljenim čak i kad je voljen od mnogih, jer ipak nije „jedini i jedan“ za nekoga.“

Kroz Dnevnik jako se osjeti kako njegova autorica odrasta i prolazi kroz pubertet, koliko se trudi i nastoji biti bolja, raditi na sebi i utješiti se. Uz ove najosobnije ispovjedi osjeća se i velika tuga, nesigurnost i strah. Ani Frank njen Dnevnik je najveća utjeha jer drugih prijatelja nema. Dnevnik je najveći Anin prijatelj. Svi su previše zabrinuti da bi djevojčici od 14 godina pružili dovoljno pažnje i podrške u odrastanju, iako se trude koliko mogu. U nedjelju 2. januara 1944. godine Ana zapisuje:

„Zatvorila sam se u sebe, samo sebe posmatram i spokojno zapisujem sve svoje radosti, brige i prkose u dnevnik. Ovaj dnevnik mnogo znači za mene, jer je postao knjiga-podsjetnik u mnogim stvarima, ali na priličnom broju stranica sigurno bih mogla staviti: „Bilo pa prošlo.“ “

Veliki broj izdanja Dnevnika namjerno ispušta najintimnije dijelove koji se odnose na tijelo, pubertet i sazrijevanje. Te dijelove iz dnevnika izbacio je i Anin otac priređujući prvo izdanje, vjerujući kako je društvo previše konzervativno za tako nešto. Međutim, Ana Frank pisala je o tome bez stida i daleko ispred svog vremena. Željela je biti slobodna i otvorena, nesputana okovima. Zbog toga sam, iako sam se dvoumio, ipak odlučio taj dio Dnevnika prikazati ovdje. To je također dio Ane Frank. Srijeda, 5. januar 1944. godine:

„Ja mislim da je to što se u meni dešava vrlo čudno i ne samo u pogledu moga tijela već i ono što se dešava u meni. Ja nikad ne pričam o sebi niti o tim stvarima bilo s kim; zato moram o tome da razgovaram sama sa sobom.
Kad god imam menstruaciju, a imala sam je svega tri puta do sada - svaki put imam osjećaj da uprkos bolovima, neprijatnostima, nečistoći, imam slatku tajnu i zbog toga - mada to za mene do izvjesne mjere i nije ništa drugo do jedna dosadna stvar - uvijek čeznem da dođe opet vrijeme da u sebi osjetim tu tajnu.
Sis Hejster također piše da se djevojčice u tim godinama ne osjećaju sasvim sigurne u sebe, ali otkrivaju da su individue sa vlastitim idejama, mislima i navikama. Poslije mog dolaska ovamo, kada mi je bilo četrnaest godina, počela sam da mislim o sebi, ranije no većina djevojaka i bila sam svjesna da imam „osobnost“. Ponekad, kad ležim u krevetu noću, imam strahovitu želju da stežem svoje dojke i slušam srce kako mi ritmično tuče.“

Petak, 8. januar 1944. godine, nakon što je sanjala svoju školsku simpatiju, Ana u dnevnik upisuje:

„Vidjela sam svoje lice u ogledalu, sasvim izmijenjeno. Oči su mi tako jasne i duboke, obrazi rumeni - što nisu bili već tjednima - usne su mi mnogo mekše: izgledam kao da sam sretna, a ipak ima nečeg tako tužnog u mom izrazu; osmijeh nestade sa usana isto tako brzo kao što se pojavi.“

Od početka 1944. godine zapisi u Dnevniku postaju vedriji te se više okreću maštanjima i očekivanjima, razmišljanjima o ljubavi. Depresivnost polako prolazi kako su se ukućani uspjeli pomiriti sa svojom realnošću. Takav život, iako težak i depresivan, postao je uobičajen. Petak 28. januar 1944. godine:

„Mi smo sada toliko naviknuti na ideju da se neko skriva ili živi „ilegalno“ kao što smo nekad bili naviknuti da se tatine papuče griju ispred vatre.“

Iako je situacija u Nizozemskoj sve gora te se polako pojavljuje glad, koja posebno pogađa stanovnike Tajnog skrovišta, optimizam polako raste kako nacistička Njemačka počinje sve brže propadati. Ana se polako zaljubljuje u Petera van Dana što je vadi iz depresije i budi joj osjećaj da ima za što ustati ujutru, nadati se, biti sretna. Ova ljubav polako će joj pružiti i neke lijepe trenutke u Tajnom skrovištu, sreću u malim sitnicama. Četvrtak, 3. februar 1944. godine:

„Sada sam stigla do stupnja gdje mi je svejedno hoću li živjeti ili umrijeti. Zemlja će se i dalje okretati i bez mene; ono što će se desiti, desit će se, i, u svakom slučaju, odupiranje tome ničemu ne vodi.
Uzdam se u sreću i samo radim, u nadi da će se sve završiti dobro.
Tvoja Ana“

Nedjelja, 13. februar 1944. godine:

„Draga Keti
Od subote mnogo se promijenilo kod mene. Ovako je to bilo. Čeznula sam - i još čeznem - ali... nešto se desilo što je malo, samo malo umanjilo čežnju.
Na moju veliku radost - bit ću sasvim iskrena u tome - još jutros sam primijetila da me Peter svo vrijeme posmatra. Ne na običan način, već ne znam kako, jednostavno ne mogu to objasniti.“

Već od početka 1944. godine Anino pisanje se uobiličilo, izoštrilo, a njen duh postao je vedriji kako se zaljubila. Tako 23. februara 1944. godine upisuje vrlo životne i utješne riječi, koje su me mnogo podsjetile na završetak romana Na Drini ćuprija Ive Andrića, jer jednako uz očajanje donose i nadu u vječno dobro. Kako kod Andrića nikad ne može nestati Božje ljubavi, kod Ane Frank ne može nestati prirode i mira koji priroda pruža:

„Napolju je divno vrijeme i sasvim sam se oporavila od jučer. Skoro svakog jutra odlazim u sobu na tavanu, gdje Peter radi, da bih malo provjetrila pluća. Sa mojeg omiljenog mjesta na podu gledam na plavo nebo i ogoljeli kesten, na čijim granama se presijavaju kao srebro sitne kišne kapi, i galebove i druge ptice kako jedre vjetrom....
Ali gledala sam također i kroz otvoren prozor na veliki dio Amsterdama, preko svih krovova na horizont, koji je bio tako jasno plav da je bilo teško razaznati liniju. „Sve dok ovo postoji“ mislila sam, „i dok mogu živjeti i posmatrati ovu sunčevu svjetlost, nebo bez oblaka, sve dok to traje, ne mogu biti nesretna.“
Najbolji lijek za sve one koji se boje, usamljeni su ili nesretni jeste da izađu napolje, negdje gdje mogu biti sasvim sami sa nebom, prirodom i Bogom. Jer jedino onda čovjek osjeća da je sve onako kako treba da bude i da Bog želi da vidi ljude sretne, usljed jednostavnosti ljepote prirode. Sve dok to postoji - a to će sigurno uvijek biti - znam da će uvijek biti utjehe za svaku tugu, ma kakve bile okolnosti. I čvrsto vjerujem da priroda donosi utjehu svim nedaćama.“

Kroz čitanje Dnevnika, stekne se dojam o Ani Frank kao da je se stvarno poznaje. Kroz iskrene ispovjesti samoj sebi, Ana nam se predstavlja. Upoznajemo radoznalu, veselu, inteligentnu i brbljivu djevojčicu koja baš i želi biti samo to, djevojčica, ali ne može. Mora se nositi sa nametnutom odraslošću.

U utorak, 7. marta 1944. godine Ana daje retrospektivu svog dnevnika i same sebe unazad godinu dana; sama svjesna koliko se promijenila i zašto, ona svjesna nove realnosti piše:

„Draga Keti
Kad mislim o svom životu u 1942. godini, sve mi se čini nestvarnim. To je neka druga Ana uživala u onom božanstvenom životu, a ne Ana koja je postala mudra među ovim zidovima. Da, to je bio božanstven život. Dječaci na svakom koraku, dvadesetak prijatelja i poznanika mojih godina, miljenica gotovo svih nastavnika, mažena od glave do pete od mame i tate, mnogo slatkiša, dovoljno džeparca, šta bi čovjek mogao više poželjeti? ...
Šta je ostalo od te djevojčice? Oh, ne brini se, nisam zaboravila da se smijem, ili da spremno odgovaram. Isto sam onako dobra, ako ne i bolja u kritikovanju ljudi, i još sam u stanju da flertujem, ako želim. Ne znači da ne bih voljela opet da živim takvim životom jedno večer, nekoliko dana, ili čak jedan tjedan; životom koji je izgledao tako bezbrižan i veseo. Ali na kraju tog tjedna bila bih mrtva umorna i bila bih jedino zahvalna onome tko bi počeo da priča o nečemu razumnom. ...
Sad ozbiljno razmišljam o životu i onome što imam da učinim. Jedan period moga života je zauvijek završen. Bezbrižni školski dani su prošli, da se nikad ne vrate.“

Kao nikad ranije, u ovim rečenicama kao da je ispisana još jedna podsvjesna rečenica, rečenica: „Želim živjeti!“ Ana dalje nastavlja:

„Gledam na svoj život do Nove godine, kakav je bio, kroz snažno povećalo. Sunčani život kod kuće, onda dolazak ovamo 1942. nagla promjena, svađe, zajedanja. Nisam mogla da shvatim takav život, bila sam izneđena i jedini način da to izdržim i podnesem bilo je moje drsko držanje.
Prva polovina 1943: moji nastupi plakanja, usamljenost, pa kad sam lagano počela da uviđam sve svoje greške i nedostatke, koji su bili veliki, a onda izgledali još mnogo veći. Preko dana namjerno sam pričala o svemu i svačemu što je bilo najudaljenije od mojih misli, pokušavala da privučem Pima k sebi, ali nisam mogla. Sama sam imala da se suočim sa teškim zadatkom izmjene sebe, da presječem stalne prijekore, koji su mi padali veoma teško i koji su me doveli do tako užasne obeshrabrenosti.
Stvari su se malo popravile u drugoj polovini godine, zadjevojčila sam se i sa mnom se postupalo kao s odraslom. Počela sam da razmišljam i pišem priče, i došla do zaključka da drugi više nemaju pravo da me bacaju desno-lijevo kao gumenu loptu. Željela sam da se izmijenim u skladu sa vlastitim željama. Ali jedna stvar me je iznenadila više no išta drugo - kad sam shvatila da se čak ni tati neću povjeravati u svemu. Nisam željela da se povjeravam ikome drugom osim sebi.
U početku nove godine druga velika promjena, moj san... Tako sam otkrila svoju čežnju, ne za prijateljicom, već za dečkom-prijateljem. Isto tako sam pronašla svoju unutrašnju sreću i odbrambeni štit površnosti i veselosti. Ubrzo sam se smirila i otkrila svoju bezgraničnu želju za svim onim što je lijepo i dobro.“ ...

„Štit površnosti i veselosti“... Koliko nas ga ima? Svi? U Dnevniku dalje stoji:

„Ovo je jedna od stvari u kojima se mama i ja uvelike razlikujemo. Njen savjet, kad se neko osjeća tužnim, jeste: „Misli na svu nesreću na svijetu i budi zahvalna što je i ti ne dijeliš!“ Moj savjet je: „Izađi napolje, u polja, uživaj u prirodi u suncu, izađi i pokušaj da ponovo nađeš sreću u samoj sebi i Bogu. Pomisli na svu ljepotu koja još preostaje u tebi i oko tebe i budi sretna!“

Ova djevojka od 14 godina tako dobro je razumjela svijet oko sebe i tako jasno o njemu pisala. Dnevnik je oda mladosti i čistim srcima „djece“. Četvrtak, 23. mart 1944. godine:

„Zar su ova dva para roditelja zaboravila na vlastitu mladost? Izgleda da je tako, jer nas oni shvaćaju ozbiljno kad se šalimo, a smiju nam se kad smo ozbiljni.“

Ana je Dnevnik namjerno pisala ne kao samo vlastite ispovjedi o samoj sebi, već i kao svjedočanstvo o vremenu i životu. Dnevnik nadrasta formu dnevnika i prikazuje život kakav je bio stanovnicima Tajnog skrovišta, njihove poglede na rat i svijet.

Pišući dnevnik Ana Frank počela je pisati i novele, želeći postati novinarka kako bi mogla pisati. Sama je iskazala želju za objavom dnevnika jednog dana, a ta želja će se kasnije pretvoriti u ideju da na temelju dnevnika napiše knjigu. U srijedu, 29. marta 1944. godine zapisala je:

„Samo zamisli koliko bi bilo interesantno kad bi objavili romansu Tajnog skrovišta. Sam naslov bio bi dovoljan da navede ljude na pomisao da je to detektivski roman. Ali, ozbiljno, izgledalo bi sasvim smiješno kada bismo mi, Jevreji, deset godina poslije rata ispričali kako smo ovdje živjeli, šta smo jeli i razgovarali. Iako ti puno pričam, ipak znaš vrlo malo o našim životima ovdje.“

Kako je rat odmicao, a nacistička Njemačka propadala, život u Nizozemskoj i Amsterdamu postajao je sve teži. Nestajalo je hrane te su stanovnici Tajnog skrovišta polako počinjali gladovati. Pojavile su se krađe i pljačke širom zemlje. Opljačkana je i kuća u kojoj se nalazilo Tajno skrovište koje su lopovi i poslije njih policija zamalo otkrili. Neko je pomijerao ormar koji je zaklanjao ulaz u skrovište. Utorak, 11. april 1944. godine Ana zapisuje:

„Zaustavili smo disanje, koraci po našim stepenicama, onda škripa našeg pokretnog ormara. Taj trenutak ne može se opisati. „Sad smo izgubljeni“ rekla sam, i već sam vidjela kako sve nas iste noći odvodi Gestapo. Dvaput je zaškripao ormar, onda ništa, koraci su se povukli, zasad smo bili spašeni. Izgledalo je da drhtanje prelazi sa jednog na drugog, čula sam kako
cvokoću nečiji zubi, niko nije ni riječ progovorio. ...Ubrzo je počeo razgovor o tome što učiniti ako ih pronađu:
'Onda će naći i Anin dnevnik', dodao je tata. 'Spalite ga', predloži najpreplašeniji član (gospođa van Dan, m.op.). Ovo - i kad je policija zalupala vratima ormara, bili su moji najteži trenutci. 'Ne moj dnevnik; ako moj dnevnik propadne, onda ću i ja!'“

U istom velikom poglavlju, Anna se pita zašto baš Jevreji moraju biti drugačiji i zašto su tako kažnjeni:

„Stalno nas podsjećaju na to da se krijemo, da smo mi Jevreji vezani lancima za jedno mjesto, bez ikakvih prava, ali sa tisuću dužnosti. Mi Jevreji ne smijemo pokazati svoje osjećaje, moramo biti hrabri i snažni, moramo primiti sve neudobnosti, ne smijemo gunđati, moramo učiniti sve što je u našoj moći i uzdati se u Boga. Jednom će ovaj strašni rat završiti. Svakako će doći vrijeme kada ćemo opet biti ljudi, a ne samo Jevreji. Tko nam je ovo nametnuo? Tko je načinio Jevreje drukčijim od ostalih ljudi? Tko je dozvolio da toliko trpimo sve do sada? Bog nas je načinio onakvim kakvi smo, ali će nas Bog opet i uzdići. Ako podnesemo sve ove patnje i ako još preostane Jevreja, kada sve bude gotovo, onda će Jevreji, umjesto da budu osuđivani, biti ukazivani za primjer. Tko zna, možda je čak i naša religija, od koje svijet i svi narodi uče dobro, razlog, jedini razlog što sada moramo da patimo. Iz toga razloga nikad ne možemo postati samo Nizozemci, ili samo Englezi, ili predstavnici ma koje zemlje, uvijek ćemo ostati Jevreji, ali mi to i želimo.
Te noći sam se osjećala da ću sigurno umrijeti, čekala sam policiju, bila sam spremna, kao vojnik na bojnom polju. Željela sam da dam svoj život za zemlju, ali sada, sada kada smo spašeni, prva mi je želja bila da poslije rata postanem Nizozemljanka. ...“

Pred kraj ovog velikog zapisa Ana govori o odrastanju i svojoj želji da postoji i bude:

Postajem sve nezavisnija od svojih roditelja, iako ovako mlada, suprotstavljam se životu sa više hrabrosti od mame; moje osjećanje pravde je nepokolebljivo i istinitije od njenog. Znam šta želim, imam svoj određeni stav, imam religiju i ljubav, pustite me da budem ono što sam i bit ću zadovoljna. Znam da sam žena, žena sa unutrašnjom snagom i mnogo hrabrosti.
Ako mi Bog dozvoli da živim, postići ću više no što je mama ikad učinila, neću ostati beznačajna, radit ću za opće dobro i za čovječanstvo!
I svjesna sam da će mi na prvom mjestu uvijek biti potrebna hrabrost i vedrina!
Tvoja Ana“

Nakon upada policije zbog provalnika i pretrpljenog straha, svi stanovnici Tajnog skrovišta postali su očajni. Njihovo zajedničko očajanje Anna opisuje u petak 14. aprila 1944. godine:

„Ovdje čovjek ne vidi ništa osim nezadovoljnih, natmurenih lica, ništa osim uzdaha i neizrečenih žalbi; zaista izgleda kao da je ovdje sve odjednom postalo mnogo gore nego prije. Ako ćemo pravo, stvari su onoliko loše koliko ih vi sami tako predstavljate. Niko ovdje ne daje dobar primjer; trebalo bi da svako nastoji da savlada vlastita raspoloženja. Svakog dana čuješ: „Da se jednom sve ovo završi.“
Moj rad, moja nada, moja ljubav, moja hrabrost, sve ovo mi pomaže da držim glavu iznad vode i čuva me da se ne žalim.
Ja sam zaista, Ketice, danas malo rastrojena, a ipak ne znam zašto. Ovdje je sve tako zbrkano, ništa nije više povezano, a poneki put zaista sumnjam da će ikoga u budućnosti interesovati ova moja naklapanja.
Izliv srca jednog ružnog pačeta, to će biti naslov čitave ove gluposti. Moj dnevnik zaista neće biti mnogo od koristi. ...“

Danas znamo koliko je Ana pogriješila. Njen dnevnik ostavio je najdublje svjedočanstvo o patnjama progonjenih u Drugom svjetskom ratu. Ne možemo joj zamjeriti što nakon dvije godine skrivanja i straha nije imala samopouzdanja.

Proljeće 1944. godine Ana je dočekala sretna i mirna. Zaljubljena, u iščekivanju skorog kraja rata, pronalazila je zadovoljstvo u romantičnim trenutcima i prirodi koju je mogla nazrijeti kroz prozore i pukotine u zidovima i krovu Tajnog skrovišta. Strah i očaj koji su stigli zajedno s upadom policije su polako izblijedili. U srijedu, 19. aprila 1944. godine zapisala je najsretniji zapis u svoj dnevnik, jedini koji počinje sa „Draga moja“:

„Draga moja,
Da li postoji išta ljepše na svijetu no sjediti kraj otvorenog prozora i uživati u prirodi, slušati pjevanje ptica, osjećati sunce na obrazima i držati se za ruke sa onim koji ti je drag? Tako je umirujuće i tiho osjećati njegove ruke oko sebe, znati da je blizu, a ipak šutjeti, to ne može biti ništa ružno, jer je ovo spokojstvo tako divno. Oh, da te niko više ne uznemirava, čak ni Muši (mačka, m.op.).
Tvoja Anna“

Jako je tužno čitati zapise od proljeća 1944. godine jer su puni prve ljubavi, brižnosti, čežnje i nježnosti. Ana i Peter su sretan zaljubljeni par, nasuprot teškom životu u ilegalnosti i izolaciji. Iako je Ana sretna, čitati o toj sreći je tužno jer će ubrzo doći trenutak rastanka s Peterom i to zauvijek. Dnevnik nije knjiga, pogotovo ne obična. Knjige su mrtve, a Dnevnik je živ. On nije roman već život. Iznad sve nade u Dnevniku nadvija se tama strašnog kraja, koju mi znamo, a Ana naslućuje. Ona se nada, a naivno sam se nadao i ja čitajući Dnevnik da će nekako kraj možda ipak biti sretan i drugačiji. Čitajući sam razmišljao koliko je njenom ocu poslije rata bilo teško pročitati Dnevnik, pogotovo kada govori o dijelovima koliko je tužna kada se smije.

Kada piše o ratu i politici, mada je to vrlo rijetko, Ana vjerojatno prepričava ono što čuje od odraslih s kojima o tome razgovara, mada je često i kritična te donosi svoje mišljenje.

Nedjelja, 7. maj 1944. godine:

„Nisam više sama, on me voli. Volim ga, imam svoje knjige, svoje priče i dnevnik, nisam tako strahovito ružna, niti sasvim glupa, imam vedru narav i želim da imam dobar karakter.“

U svojim zapisima od kraja proljeća 1944. Ana je sve pozitivnija i polako počinje razmišljati o životu poslije rata koji bi predstavljao jedno ponovno rođenje za sve njih, poslije tolike izolacije. U ponedjeljak 8. maja 1944. godine upisuje u Dnevnik:

„Čeznem da odem u Pariz na godinu dana i u London na godinu dana da bih naučila jezike i proučavala povijest umjetnosti. Usporedi to sa Margo, koja želi da bude babica u Palestini! Uvijek sam žudila za tim da vidim divne haljine i interesantne ljude.
Želim da vidim nešto od svijeta i da doživim sve što je uzbudljivo. Već sam ti ovo pričala. A malo novca neće naškoditi.“

Čitajući Dnevnik zavoli se ova simpatična djevojčica, „snobić“, ili kako samo sebe zove ponekad: „stvor“, „klupko živaca“, „brbljivica“. Ana Frank uvijek je bila simpatično dijete, vesela i u centru pažnje, obožavana u društvu i među prijateljima. Kako vrijeme odmiče, Ana sve više razmišlja o objavi dnevnika. Tako u četvrtak 11. maja 1944. godine zapisuje:

„Sad, još o nečemu: znala si već odavno da je moja najveća želja da jednog dana postanem novinar, a kasnije čuveni pisac. Da li će se težnje ka veličini (ili bezumlju) ikad ostvariti, vidjet će se, ali svakako da već imam plan u glavi. Poslije rata želim da objavim knjigu pod nazivom Net Achterhuis („Tajno skrovište“, m.op..). Da li ću uspjeti ili ne, ne znam, ali moj dnevnik će mi mnogo pomoći. Isto tako imam i druge ideje, pored Net Achterhuisa. Ali pisat ću ti o tome nekom drugom prilikom, kad to u mojoj svijesti bude dobilo jasniji oblik.“

Do kraja maja 1944. godine glad je tolika da se stanovnici Tajnog skrovišta moraju odreći doručka, svaki ručak im postaje kaša od žitarica i kruh, a svaka večera prženi krompir. Ipak kako se nacistička Njemačka polagano urušava, optimizam u Tajnom skrovištu raste. Međutim, uhapšen je njihov susjed, voćar, koji je također u svojoj kući sakrivao Jevreje te se opet proširio strah. Ana 26. maja 1944. godine u dnevnik upisuje:

„Policija je tamo provalila u kuću, tako mogu učiniti i kod nas! Ako jednog dana i mi... ne, ne smijem napisati, ali danas ne mogu potisnuti to iz svojih misli. Naprotiv, sav strah kroz koji sam prošla izgleda kao da opet stoji predamnom u svom svojem užasu. ...
Ponovo i ponovo se pitam, nije li možda bolje bilo za nas da se uopće nismo skrivali i da smo sada mrtvi, a da ne preživljavamo svu ovu bijedu, naročito zato što više ne bismo smjeli dovoditi svoje zaštitnike u opasnost. Ali svi mi bježimo i od ovih misli, jer još uvijek volimo život; nismo još zaboravili glas prirode, još se nadamo, uzdamo u sve. Stalno se nadam da će se sad nešto desiti, streljanje, ako to mora biti - ali ništa nije gore od ove neizvijesnosti. Neka dođe kraj svemu ovome, pa ma kako težak; onda ćemo bar znati da li ćemo se na kraju izvući ili propasti.
Tvoja Anna“

U utorak 6. juna 1944. godine Ana u dnevnik upisuje kako je počelo savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ovo će probuditi ogromne nade kod svih stanovnika Tajnog skrovišta, tog malog zatvorenog svijeta kojemu je jedina nada za opstanak bila kraj rata i poraz nacista. Počinje tužna utrka s vremenom iako to ukućani nisu svjesni. Ako bi saveznici uspjeli brzo napredovati, stanovnici Tajnog skrovišta bi bili spašeni. Oko njih se stezao obruč i približavalo vrijeme kada će biti otkriveni. Puni nade iščekivali su skori kraj rata, a Ana se tješila promatranjem prirode. U četvrtak, 15 juna 1944. godine upisuje:

„Mnogi ljudi po tamnicama i bolnicama žude za danom kada će biti slobodni da uživaju u ljepotama prirode, ali ih je malo koji su tako zatvoreni i izolirani od onoga što podjednako pripada i siromašnima i bogatima. Nije to samo fantaziranje sa moje strane, kada kažem da me posmatranje neba, oblaka, mjeseca i izvijezda umiruje i čini strpljivom. To je bolji lijek od valerijane ili broma; majka Priroda čini me skromnom i spremnom da se hrabro suprotstavim svakom udarcu.
Ali, suđeno mi je da - osim u rijetkim prilikama - gledam prirodu kroz prljave mrežaste zavjese koje vise ispred vrlo prljavih prozora. Nije prijatno gledati duže kroz njih, jer je baš priroda ta koja zaista mora biti netaknuta.“

Četvrtak, 6. juli 1944. godine:

„Mi svi živimo, ali mi ne znamo zašto ili čemu. Mi svi živimo sa željom da budemo sretni; naši životi su svaki za sebe drugačiji, a ipak svi isti. Nas troje smo odrasli u dobrim prilikama, imali smo mogućnosti da učimo, mogućnosti da nešto postignemo, svi mi imamo razloga da se nadamo u mnogo sreće, ali... mi je moramo sami zaslužiti. A to nije uvijek lako.“

Subota, 15. juli 1944. godine:

„Jednostavno ne mogu izgraditi svoje nade na temelju koji se sastoji od kaosa, nesreće i smrti. Vidim kako svijet postupno postaje divlji i čujem grmljavinu koja se stalno približava, koja će i nas uništiti, osjećam patnje milijuna, a ipak kad pogledam u nebo, mislim da će se sve urediti, da će ova surovost prestati i da će se mir i spokojstvo opet vratiti.
A dotle moram očuvati svoje ideale, jer će možda doći vrijeme kada ću biti u stanju da ih sprovedem.“

U Dnevniku Anne Frank posljednji put zapisano je „Draga Keti“ i „Tvoja Ana“ u utorak 1. augusta 1944. godine.

Nakon tri dana, u petak ujutro, 4. augusta, 1944. godine Gestapo je provalio u Tajno skrovište i sve njegove stanovnike poslao u logor smrti Auschwitz. Deportirani su u Auschwitz posljednjim transportom Jevreja iz sabirnog logora Westerbork. Muškarci su razdvojeni od žena. Otto Frank nikada više nije vidio svoju obitelj. Nikad nije utvrđeno kako je Gestapo otkrio Tajno skrovište iako su svi osumnjičeni za izdaju ispitani nakon rata.

Hermann van Pels (u Dnevniku nazvan gospodin van Dan) ubijen je u Auschwitzu u plinskoj komori tri tjedna nakon dolaska u logor. Njegovom slanju u plinsku komoru svjedočili su Otto Franka i njegov sin Peter van Pels.

Fritz Pfeffer (u dnevniku nazvan gospodin Dusl) iz logora Auschwitz premješten je u logor Sachsenhausen. Iz logora Sachsenhausen premješten je u logor Neuengamme. Usljed neljudskih uvjeta u logoru umro je od upale probavnog trakta 20. decembra 1944. godine.

Peter van Pels preživio je marš smrti iz logora Auschwitza do logora Mauthausen. Umro je 5. maja 1945. godine u logoru Mauthausen, isti dan kada će saveznici osloboditi logor. Imao je 18 godina.

Anna je dobila šugu zbog neljudskih uvjeta u logoru Auschwitz i zajedno sa sestrom Margo bila poslana u „ambulantu“ koja je bila u potpunom mraku, prepuna štakora i miševa. Njihova majka Edit Frank odbijala je jesti i svu svoju hranu davala je kćerkama. Dana 28. oktobra 1944. godine, Anna, Margo i Augusta van Pels su premještene u logor Bergen-Belsen.

Edith Frank (u Dnevniku zvana „mama“) umrla je od gladi u logoru Auschwitz.

Hanneli Goslar(spomenutu u dnevniku) i Nannete Blitz, Anine prijateljice zatočene u istom logoru, vidjele su Anu Frank i razgovarale s njom u februaru 1945. godine. Nakon rata posvjedočile su kako je Ana bila bez kose, mršava i drhtala je. Ana im je rekla kako su joj roditelji umrli i da zbog toga više ne želi živjeti. Augusta van Pels nosila je Margo koja je bila toliko slaba da nije mogla stajati.

Augusta van Pels premještena je u logor Raguhn. Nakon toga poslana je u logor Therezienstadt. Umrla je u željezničkom vagonu na putu za Therezienstadt.

Margot Frank srušila se s kreveta i umrla od šoka u logoru Bergen-Belsen.

Annelisa Maria Frank umrla je nekoliko dana nakon smrti svoje sestre Margo Frank. Ana Frank imala je 15 godina. Tri tjedna nakon njene smrti saveznici će osloboditi logor.

U utorak, 4. april 1944. godine Ana Frank u svoj dnevnik upisala je:

„Želim da živim i poslije smrti! I stoga sam zahvalna Bogu što mi je pružio ovaj dar, ovu mogućnost da razvijem sebe i pisanjem izražavam sve ono što je u meni.“
Ovaj zapis najtužniji je u cijelom Dnevniku Anne Frank.

Najveća utjeha jest što su nacisti bili toliko surovi i nezainteresirani za ljude da ih Dnevnik nije zanimao. Ostavit će ga netaknutog i nepročitanog, bačenog na pod uz gomilu drugih papira i Aninih priča. Dnevnik Ane Frank će pronaći Mip te će ga, bez čitanja, nakon rata vratiti njenom ocu Ottu koji će prirediti prvu verziju za objavu 1947. godine.

Dnevnik Ane Frank jedna je od najtužnijih knjiga, poslije koje nema zadovoljstva što je pročitana. Ne osjeća se sreća i ponos zbog pročitane knjige, već tuga što je pisanje dnevnika prestalo 3. augusta 1944. godine.

Objavom Dnevnika civilizacija se pokušava odužiti ovoj djevojčici. Anna, uspjela si, postala si slavni pisac, iako na najtragičniji način. Tvoj dnevnik je objavljen. Nacisti su ti ukrali djetinjstvo, ali nisu mogli ukrasti želje. Ostvarena je ta plemenita, najveća, najnaivnija, dječja želja. Pisac si! Sve priče Ane Frank objavljene su na engleskom jeziku 1959. godine.

„Želim da živim i poslije smrti! Svakako će doći vrijeme kada ćemo opet biti ljudi, a ne samo Jevreji.“

(Dino Šakanović, Prometej.ba)

Izvor: Priča jedne mladosti: Dnevnik Ane Frank 1942-1944, Mali princ Beograd, 2014