Premoć zla u svijetu prisutna je kao lajtmotiv i pozadina u Andrićevom cjelokupnom opusu, osobito u pripovijetkama o bosansko-balkanskim tragičnim sudbinama ljudi različitog društvenog položaja iz svih etno-konfesionalnih skupina. Andrić premoć zla, u bezbroj njegovih mnogostrukih varijacija, različitog intenziteta, izvora i tema, postavlja kao okvir i kao egzistencijalni eksperiment konkretnih ljudi i neprilika u kojima se oni nalaze.

Moguće je da je pripovjedno istraživanje premoći zla u svijetu posljedica piščevog iskustva kako velike povijesti obilježene ratovima i beskrajno zapletenim lokalnim sukobima tako i njegovog boravka u zatvoru. Andrić je proveo nekoliko mjeseci u mariborskoj tamnici pod optužbom za antimonarhijsko djelovanje. Prema mišljenju Miroslava Karaulca on se tada razočarao u povijest kao i u čovjekovu mogućnost da je mijenja. Razumio je tada snagu argumenta sile. Ne čudi onda što je Andrić nakon boravka u zatvoru pod utjecajem dvojice talijanskih filozofa, Niccole Machiavellija i Francesca Guicciardinija, zastupnikā negativnog razumijevanja povijesti. Neovisno o Machiavellijevom beskrupuloznom razumijevanju politike i sredstava kojima je dopušteno služiti se u ostvarivanju moći, važnije je Guicciardinijevo razumijevanje povijesti koja se pita o konkretnim ljudskim uzrocima historijskih događaja (naravno bez poznavanja modernog pojma individualnosti) u čijem radu također otkrivamo prve tragove kritičko-historijske metode. Pitanje je koliko je Guicciardini, podsjetimo li se na njegovo mišljenje kako uvijek treba nastojati biti na pobjedničkoj strani, utjecao na Andrićevo mišljenje i kasnije na njegovo ponašanje. (Karaulac)

Međutim, relativizam u Andrića kao posljednja stanica svake istine vrlo je slična relativizmu i pesimizmu starozavjetnog Propovjednika: „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost.“ Andrićev, kao i Propovjednikov relativističko-pesimistički postupak, traži mudrost i zapravo potvrđuje život. Od Alije Đerzeleza, preko Anike, Mustafe Madžara, pa sve do fra Marka Krnete i fra Petra svjedoci smo svojevrsne pobune protiv takve ljudske sudbine koja je mračna, tegobna i u konačnici obilježena zlom.

Jasno je da Andrić ne daje nikakvu definiciju zla, kao ni života, što bi nužno vodilo u predjele apstrakcije i nesigurnosti tako strane njegovom svijetu. Posve vjeran svome stilu kojeg karakterizira jednostavno suzdržavanje, izostanak opširnog opisivanja i pretjerane glagoljivosti, nastoji izraziti ono bitno ljudsko bez površnog psihologiziranja (R. Tošović).

Postavljeni okvir, tj. pozadina svih ispisivanja o čovjekovom svijetu, koja nam kaže da je zla više u svijetu nego dobra i da je ono čak i moćnije od njega, očituje se, između ostalog, u stvaranju dvaju likova bosanskih franjevaca koji se pojavljuju u nizu pripovijedaka obilježenih mračnim temama. Riječ je najprije o fra Marku Krneti, bosanskom franjevcu koji se pojavljuje u prvoj pripovijetci iz ciklusa o bosanskim franjevcima (U Musafirhani), a onda napose o fra Petru, nositelju priče u Andrićevom kratkom remek-djelu Prokleta avlija. To što Andrić izričaje o premoći zla, uz tematiziranje pojedinačnog zla, njegovih mogućih i uvijek skrivenih i mutnih uzroka i posljedica, isključivo donosi kao mišljenje i zaključak nastao na nekom iskustvu likova koje stvara, u ovom slučaju fra Marka i fra Petra, ostavlja slobodu čitatelju da se s time složi ili donese drukčiji zaključak. Pitanje o prisutnosti zla u ljudskom svijetu pitanje je koje je postavljeno životu na koje Andrić ne odgovara.

U pripovijetkama u kojima je fra Petar glavni lik, bilo tumač i pripovjedač, provlači se njegova opsjednutost vremenom koja ima nekoliko značenja. U pripovijetci „Trup“ on je tufegdžija, batal-majstor za satove, ali i druge predmete, što postaje razlogom da može uopće čuti priču o Čelebi-Hafizu. Satovi, otkucavanje starih časovnika, protok vremena, kao i aluzije na svršetak povijesti u priči U vodenici, sugeriraju da se razmišlja o prolaznosti kako čovjeka tako i njegovog svijeta. Mjerenjem vremena čovjek razmišlja povijesno, odnosno promatra događaje iz prošlosti najprije ih stavljajući u njihov točno određeni kontekst. Kao vrijednost povijesnog izučavanja naglašavalo se kako je povijest učiteljica života: zagledani u prošlost ostvarujemo svoj život u sadašnjosti po mogućnosti izbjegavajući greške koje su činili ljudi prije nas. No, kod Andrića vrijeme i povijest nemaju takav moralno-poučni karakter koji bi se temeljio na iscrpnom poznavanju prošlih događaja. Čovjek je imanentno vremenski ograničeno biće: ima svoj početak i svoj završetak. Zlo se, međutim, pokazuje kao transcendentno, u smislu da nadilazi čovjekovo trajanje. Njegova se transcendentnost s obzirom na vrijeme, na povijest, pokazuje naprosto kao zadana struktura u kojoj čovjek živi i umire, bez obzira što ta struktura ima tisuću lica i manifestacija. Zadanost zla, odnosno zlo kao čovjekova sudbina, ne dolazi izvana. U čovjeku je skrivena struktura zla, neovisno o tome manifestira li se ono kao strukturalno zlo u smislu društvenog uređenja ili kao uosobljeno zlo.

Andrić je na još jednom mjestu koristio sliku mjerenja vremena kao metaforu zla. U pripovijetci Pismo iz 1920. iskucavanje različitih satova sa sarajevskih tornjeva i sahat-kula, odnosno četiri različita mjerenja vremena oslikavaju razliku koja je „nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom“. Primjetno je kako Andrić u korištenju slike različitih mjerenja vremena računa s onom dimenzijom povijesti koju čine elementi visoke kulture koja je snažno obilježena konfesionalno-religijskim razlikama. No, unatoč važnosti koju ima računanje vremena za vjerski život, razlike preživljavaju i opstaju jedna pored druge u podnožju tih kula i satova u vrevi svakodnevnog života (I. Lovrenović ) i to ne uvijek kao izvor sukoba i kao uzrok mržnje. Ljudsko iskustvo različitosti u svakodnevnom životu Bosne ne ide u prilog tvrdnji o nepomirljivoj mržnji. Andrićev govor o mržnji nesvodiv je samo na Bosnu. Odnosno, Bosna i njezina mržnja predstavljaju paradigmu za čitav svijet jer govor o mržnji nadilazi granice ove zemlje i postaje općeljudskom kategorijom.

Premoć zla, ili njegova sveprisutnost u ljudskom svijetu i nastojanje da postane univerzalno, u nekim će pripovijetkama pronaći razrješenje, zlo će prestati, a u drugima će se pokazati trajnom kategorijom pred kojom ostajemo bez odgovora.