Pripovijetkom U vodenici, koja osim suptilnog humornog naboja također postavlja niz moralnih pitanja, čitatelja se dovodi pred zaključak kako je zlo o kojemu smo kroz pripovijetku izviješteni u kratkim crtama, zapravo metafora svih zala i nesreća. Ono što će čitatelj tek polako otkrivati kroz različite pripovijetke, naime da zlo nije ograničeno samo na bosanski tamni vilajet i samo na tragične likove, ovdje nam se javlja kao fra Petrova autorefleksija na ispovjednu priču o njegovom djetinjstvu: „Mlad sam bio i lud, i nisam znao ono što ću tek docnije, prolazeći svijetom i po narodu, razabrati: da taj đavo melje, šuška i šapuće po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika.“

Fra Petar zlo upoznaje već u djetinjstvu, zaboravlja na njega, odnosno prestaje ga biti svjestan, da bi ga kroz život prolazeći svijetom i narodom iskusio i došao do takvog zaključka. Sam fra Petar prolazi kroz proces koji je namijenjen Andrićevom čitatelju: razotkriti prošlost da bi se uputilo na sadašnjost (Risto Tošović). Zlo o kojemu sada zaključujemo da nije samo lokalnog karaktera, nego je i prostorom raspršeno preko svih granica, gotovo sveprisutno, također se i vremenski proteže što čini opravdanim pitanje: Zar je premoć zla tolika?


Čitateljeva pažnja dalje se veže naracijom o neuspjelom poštenom vodeničaru: moralni relativizam proizašao iz iskustva da se ne može biti pošten i obogatiti se


Pripovijetka U vodenici jedna je od kraćih Andrićevih pripovijetki. Obilježena je posebnom dinamikom izraženom u neprestanom smjenjivanju uloge pripovjedača. S početka pripovijeda pisac opisujući fra Petrovu sobu, a on mu je ujedno sugovornik, zatim je tu kratka epizoda s dječakom Marijanom nakon koje fra Petar preuzima ulogu pripovjedača i priča zgodu o mlinaru koji je htio ostati pošten te o fra Filipu kao uvod u priču o đavolu koji se nekad prikazao u vodenici ispod Graovika koju ponovno prepričava pisac, ali samo do zaključka koji opet izgovara fra Petar. Svakom izmjenom pripovjedača stvar se dodatno raslojava i produbljuje pa bi svaka od scena koju se opisuje mogla poslužiti kao skica za novu pripovijetku. Ono što je ovom pripovijetkom tek usput spomenuto, u drugima će biti pomnije istraženo. Primjer za to nalazimo u nagovaranju žene da vodeničar ubije njezinog muža kako bi mogli biti zajedno kao i razradi zavođenja na zlo i nagovora na ubojstvo kako je to dovedeno do krajnosti u Anikinim vremenima: slučaj s Krstinicom i Mihailom, s jedne strane, te Anike i cijele čaršije, s druge strane.

Andrićev stil, kakvim se pokazuje i u ovoj pripovijetci, takav je da priča nikad ne počinje bučno i s opisom mračnih i teških stvari. Pa i kada dođe do proloma mračnoga, ubrzo nastupa zatišje, a život ide dalje (R. Tošović). Ovdje to vidimo usporedimo li tri vodeničara. Onaj s početka pripovijetke u kojeg je navodno ušao đavao, postaje povodom drugim pričama. Prikaz je komičan, neozbiljan i djeluje neobavezan, što se postiže gvardijanovim komentarom da vodeničar nije opsjednut već pijan i da ga treba politi vodom i dobro istabanati pa da će ga to stanje proći. Čitateljeva pažnja dalje se veže naracijom o neuspjelom poštenom vodeničaru: moralni relativizam proizašao iz iskustva da se ne može biti pošten i obogatiti se. Najmračniji pripovjedni trenutak pokazuje se u ponavljanju ženinih riječi: „Ubij ga!“, na što i dječak, budući fra Petar, bježi i ono što je čuo zaboravlja u batinama koje je dobio od fra Filipa zbog krava koje su njegovom nebrigom završile u tuđem bostanu.

U sva tri slučaja tematiziran je đavao kao uosobljeno zlo: kod vodeničara neuspjelog u ostajanju na strani dobra i poštene zarade uveden kao metafora dualističkog izbora između Boga i đavla u naizgled nemogućoj, ali egzistencijalnoj situaciji; zatim kod opsjednutog vodeničara kao jeziva mogućnost da zlo potpuno ovlada čovjekom (fizički i duhovno) – vjerovanje koje Andrić ne ismijava nego propituje sa skepsom; te na koncu, đavao tematiziran u centralnoj priči o ženi i vodeničaru i razmatranju jednog ubojstva. U ovom posljednjem žena je prikazana kao glavni inicijator zlog čina dok se vodeničar kukavički povlači ne pokazujući nikakve tragove moralne refleksije niti nad odnosom u kojem se našao s tuđom ženom, niti nad njezinim ubilačkim željama. Situacija ostaje nerazriješena njihovim odlaskom iz mlina dok mogućnost ubojstva ostaje prijeteći visjeti u zraku. Opisano zlo u ovim trima zgodama pokazuje se kao negativni odnos čovjeka prema samome sebi: zlo ne ovladava čovjekom bez njegove volje; prema Bogu: perfidno proglašavanje pravednosti, kojoj je Bog jamstvo; nemogućom i prema drugom čovjeku: nevjera i pervertiranje svakog odnosa u krajnjem dokinuću drugoga.

Naglo i brzo završavanje priče s neumoljivim zaključkom kojeg smo već spomenuli navodi na prihvaćanje ideje o premoći zla i o njezinom polazištu: ljudskom iskustvu. Međutim, upravo je sjećanje na fra Filipa snažnije i jače prisutno kod fra Petra nego sve ono mračno i tamno doživljeno po svijetu. Posve sličan u grubosti, trudom oko fizičkog rada i pobožnošću fra Marku Krneti, fra Filip, pucajući od života toliko da mu je i Dolac bio tijesan, prkosi svemu tamnom. „Ja i danas ne znam kad je taj spavao“, priznaje fra Petar. Sjećanje na fra Filipa ispričano je emotivno kako se i inače fratri sjećaju svojih najdražih odgojitelja. U to sjećanje umetnuta je relativizacija zla, dodatno skrivena i zaogrnuta u epizodi kada fra Filip dušmanski vukući za uši podučava kako se pravilno na latinskom pjeva Credo, i to samo dionicu: „et venturus, veenturus est judicare vivos et mortuos, mooortuoos.“ Sud živima i mrtvima uspostavlja granicu zlu. Kao da nas Andrić poziva na osporavanje determinističkog stajališta prema kojemu je zlo nepromjenjivo, jače i prisutnije nego dobro.

Prevladavajuća mračna tematika ove i drugih pripovijetki o zlu začudo ne vodi čitatelja u nihilizam, niti dopušta da zlo zauzme sav prostor i sve pore ljudskog života. U pripovijetki U vodenici ne postoji razrješenje zla. Njega tek naslućujemo u bijegu dječaka, kasnijeg fra Petra: razrješenje zla kao odlaženje s mjesta njegova djelovanja, kao izmicanje od centra zla. U jednoj drugoj pripovijetki (Šala u Samsarinom hanu) fra Petar nam se nudi kao model života u kojemu se zlo podnosi, ali se traži i način kako da ga se prevlada.