Andrićeva čitanka | Velika tema zla
Iako zlo koje izmiče našem shvaćanju radikalno ugrožava život, čovjek, ma kako njegova sudbina bila beznačajna i malena za veliku povijest, pred zlom treba stajati kao odgovorno biće
Izvor fotografije: http://www.b92.net/
Bilo da dolazi izvana, od prirode ili od drugih ljudi, bilo iz njegove nutrine, zlo je čovjeku oduvijek bilo tajna koja izmiče konačnom definiranju i pred kojom ljudski govor i onaj teološki, filozofski, znanstveni – ne ostaje samo nedorečen, nego je i objektivno težak s obzirom na ozbiljnost pitanja koja postavlja. Pritom nedorečenost i nedovršenost možda ne bi trebalo shvaćati samo kao manjkavost nego i kao priliku da se problem i fenomen zla u čovjekovu životu, uostalom kao i sve druge velike teme, poput vjere, dobra te smisla vlastitog postojanja, promotri sa strpljenjem i razumijevanjem.
Velika pitanja treba izdržati prije nego što se na njih pokuša dati odgovor.
Upravo se uloga književnosti i teologije, u njihovom susretu i u pristupu, kao i u međusobnom prožimanju, jednako nalazi u izdržavanju i ostajanju nad velikim pitanjima. U teologiji, kao i u književnosti, nudi se čitatelju i tražitelju, učeniku zapravo, da stvarnost prepoznaje većom nego što je to ona sama po sebi na prvi pogled, stojeći pred trajnom dilemom i pred otvorenošću pitanja koja postavlja.
Velikom temom zla, koju možemo kao zajedničku crtu pratiti kroz sva njegova djela, bavio se unutar svoga vitalističko-pesimističkog pogleda (sintagma I. Lovrenovića) naš književnik Ivo Andrić. Njegovi junaci redom su nesretnici: tuđinci, usamljenici i beskućnici, zatureni mudraci, nezamjenjivi nosači tereta, pobjednici bez slave i svjedoka, glavni dobitnici loših brojeva i vječni gubitnici (M. Karaulac). Ispitujući stvar odozdo, u kontekstu, u životu u kojemu se zlo javlja u beskrajno raznovrsnim tipovima i oblicima, Andrić opisuje mračne strane ljudske sudbine i to one koje izmiču velikoj povijesti, ali koja se na njima prelama, i koje se nalaze u anonimnom svakodnevnom životu.
Iako zlo koje izmiče našem shvaćanju radikalno ugrožava život, čovjek, ma kako njegova sudbina bila beznačajna i malena za veliku povijest, pred zlom treba stajati kao odgovorno biće. Zasigurno je na Andrića utjecala velika povijest i u njoj strašno iskustvo velikih ratova, a s druge strane i iskustvo Bosne kao rubne zemlje, izložene stalnim konfliktima, u čemu možemo tražiti razlog njegovom pesimizmu, a u specifičnom odnosu koji imaju pisac i bosanski franjevci na tragu smo njegovog vitalističkog pogleda na svijet u kojemu ima mjesta i za dobrotu i ljepotu. Taj odnos nije samo tematski, koji bi se iscrpio u sagledavanju ciklusa pripovijetki posvećenih bosanskim franjevcima, nego ga iščitavamo u podudaranju u poimanju historije s franjevačkim kronikama 18. stoljeća, a osobito u doživljaju Bosne i života u njoj, koji je kod ovih bosanskih duhovnika izrastao u svojevrstan transhistorijski credo afirmacije života u osobito tvrdim (a zar ih je Bosna imala drugačijih!), teškim i zlim vremenima.
U njegovim pričama je moguće, poput jednog od najboljih poznavatelja Andrićevog života i djela Miroslava Karaulca, iščitati da je Andrić „izvan moda, izvan bilo kojeg određenog geografskog prostora, da je svaki događaj koji opisuje, rat, nasilje i druge bijede historije, metafora svih ratova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti“. U tom slučaju ni Bosna nije samo prokleta zemlja mržnje niti je zlo isključivo sudbina bosanskih ljudi, nego postaje metafora zla pred kojim stoji svaki čovjek. Također je moguće, a tome bi trebala između ostalog služiti dobra književnost, u Andrićevom djelu pronaći ključ kako iz događaja koje opisuje razumjeti druge događaje, pa i one iz nedavne prošlosti i naše sadašnjosti, ma koliko oni bili strašni i obilježeni zlom, na čije smo ponavljanje, čini se, na ovim prostorima trajno osuđeni. Pritom se valja čuvati opasne površnosti u čitanju i interpretiranju koje zloupotrebljava Andrićevo djelo za utvrđivanje kao i opravdavanje vlastitih ideoloških stavova i pozicija.
Kroz seriju od nekoliko tekstova, od kojih je ovaj prvi, pokušat ćemo čitanjem Andrića, osobito njegovih nekoliko fratarskih pripovijetki, razmišljati o zlu i to s obzirom na njegovu premoć, radikalnost, kao i prolaznost, zatim s obzirom na njegovo pojavljivanje u osobama i društvenim strukturama, kao i o načinima ophođenja prema zlu kroz podnošenje, bijeg i humor. Možda se tako dogodi da nam se čitanjem Andrića više pitanja o ljudima i zlu otvori nego što nam se ponudi odgovora, a sam autor pokaže težim, kompleksnijim, ali i većim nego što smo to ikada ranije mislili.