Neovisno o broju muzičkih formi, žanrova, mogućnosti njene realizacije, pravaca i nosilaca samog zvuka današnjice, muzika se na ovdašnjim prostorima još uvijek može svesti na ono što je fenomen kafane. Ona podrazumijeva dva gradivna elementa, s jedne strane muziku - odnosno onoga ko proizvodi muziku i s druge strane potrošače te muzike, tj. publiku. Međutim, prije nego što krenem na tipologizaciju ova dva elemenata, treba napomenuti da obično vrsta muzike koja se pušta određuje tip same kafane.

Danas, kod nas postoje dvije vrste kafana. Prva grupa su one gdje se pušta takva muzika koja postepeno kolonizira ovdašnje zemlje (u muzičkom smislu), a to je muzika koja crpi izvor sa afganistanskih kontenjera gdje dominira reducirana i parodirana orijentalna skala; realizirajući se kroz posuđene turske i grčke matrice sa naglašenim tekstom društvenih mreža (facebook, twitter, instagram itd); na koncu najsavremenije producirana, što joj omogućava ulazak u mainstream tokove. Ovakvu vrstu često nazivaju Turbo folk. Druga vrsta kafana su mjesta gdje se pušta ostala muzika. Svi ostali žanrovi koji ne trpe muzičke motive kao prethodno navedena grupa sve se više suzbijaju, bivaju potisnuti i sažimaju u sekundarna mjesta/izbor. Ovakva vrsta podjele sljeduje iz najjednostavnijeg primjera, ako postoji deset kafana na nekom užem lokalitetu, pet sigurno preferira prvu varijantu, a na drugih pet kafana rasparčava se mnoštvo ostalih žanrova. Također, ne smije se izostaviti fakat da je ovo raspodjela koja proističe iz ekonomskih razloga.

Iz muzičkog iskustva u kafanama proizilaze dva elementarna sloja, slušaoci, gosti tj. mogući kritičari i s druge strane muzičari, bendovi, mogući interpretatori. Od prožimanja ova dva sloja zavisi kvalitet izvjesne muzičke scene, dakle, kvalitete svirača, pjevača i njihovih slušalaca. Treba opet napomenuti da je ovdje ciljana grupa druga navedena vrsta kafana.

U osnovi svake kafane postoji nekolicina stalnih mušterija koji se dogovore o tome ko je najbolji muzičar. Njih se sve pita. Suštinski, njihova priroda je da cijeli dan sjede i ispijaju kafe, tako da se oni dogovore ne samo o tome ko je najbolji muzičar, nego ko je najbolji glumac, ko je najbolji gitarista, bubnjar, režiser, sportaš itd. Npr. može jedan igrač/nogometaš postići vanserijski uspjeh jedne sezone, da zabije 86 golova, ali ako jednom promaši, dobije pohvalu koja se očituje u „Vadi ga vani jeb'o ti on mater!“ Ovakvu grupu za muzičare bi mogli nazvati a priori kritičarima. Njihovo djelovanje realizuje se tako da kao muzičar morate proći filter njihovog svetog humora, što podrazumijeva provociranje ili neku vrstu ismijavanja, da biste dobili uopšte priliku da se statuirate kao muzičar. Jedna od klasičnih metoda a priori grupe kritičara jeste davanje nadimaka ili niza usporedbi sa nekim poznatijim ličnostima, naravno uz podsmijeh, prije nego što se dobije prilika za dokazom bilo kakve sposobnosti.

Oni su to tamno predvorje; oni gledaju ispod oka za šankom sa polupraznom plastičnom čašom lošeg piva; oni kao spori tenk prelaze preko vas; pomno posmatraju i ocijenjuju da li ste uradili domaću zadaću, da li je kojim slučajem neki ton promakao; njihova cigareta dogorijeva kao naš posljednji fitilj; oni su veličanstevni sud, koji je prije zauzimanja svoje uloge popio devet kafa iz espresso automata, što običnih, što dužih, što kraćih s mlijekom. Oni su ustvari osnovna grupa slušalaca u kafanama koju primarno moramo uzeti u obzir.

Zatim dolazi druga cjelina kafanskih slušalaca koja se može podijeliti na nekoliko opštih grupa sa posebnim atributima.

Postoje oni kojima se uvijek sviđaš. Tim grupicama pripadaju tvoji najbliži, pod tim se misli na prijatelje i društvo koje te prati sa nužno pozitivnim kritikama neovisno o tvome angažmanu, profesionalnosti i dobro obavljenom poslu. Naravno, u njihovom slučaju tvoj muzički talenat je neupitan. Nikada nećeš biti u situaciji da se moraš prilagoditi svojim nastupom, nikada ne trebaš opravdavati svoje pjesme, repertoar ti je ispravan i nenadmašan. Poslije svakog izvođenja čeka te „Svaka čast brate! Odlični ste/si bio“ itd. Oni su prisutni na prve dvije-tri svirke i onda se vješto opravdava njihova nemogućnost dolaska.
Ne treba se zavaravati da se uvijek pali i žari, ali bez obzira na kvalitet nastupa, vječiti optimizam koji nudi ova vrsta slušalaca treba uvijek biti poštovan.

Budu u tom kafanskom delirijumu i oni kojima se nikada ne sviđaš. Takvima se nemoguće dopasti kada bi i čitavu noć samo njima u čast svirali. Kao da im je nešto otuđeno, da je u njihovom slučaju pravda uskraćena i kao da su došli na revolverški okršaj. Najposebnije kod ove grupe jeste da su uvijek prisutni, dolaze i ostanu do kraja performansa. Iako vas se ne smatra za dostojne na bini, provedu sve vrijeme slušajući i u svojoj tišini etiketirajući.
U zadimljenom ćošku kafane nazire se onaj kojemu se ne sviđaš. Gledate se. On gutljaj, ti gutljaj, otpjevaš stih, pa se opet gledate. Ne zna on što mu ne valjaš, pjevaš ti fino, ali „nekako ga jarane nerviraš“. Opet gutljaj, pa lijepo i zasviraš, i oni gutljaj, pa opet gledaju. Ma ne znaju ovi ba' svirat', pa opet gutljaj i sve tako dok ih ne uzme. Onda odsviraš hit sa etno muzičkim motivima i najednom iščezne taj teatar. Obrve se suzbijaju u poluosmijehu, jedno rame već šigica, još jedan gutljaj pa duboko u noć sa najboljom muzikom na svijetu.

Tražeći spas od noći i mizerne današnjice zaluta tako i ona grupa slučajnih. Oni slučajni za razliku od prethodne dvije grupe komentarišu muzičare racionalnije. Valjda zato što ih ne poznaju lično, već samo tako kao zabavljače, pristupaju u odnosu na svoju kompetentnost objektivno kritički. Obično prva navedena grupa biva tik ispred samih performera, tako da ova slučajni viri negdje sa strane ukoliko im se svidi ili ne. U toj dimnoj masi, halabuci i znoju stvara se jedno nasilje koje svima prija. U polubolu djevojke vrište, a dečki navijački zagrljeno pjevaju. Ispušta se šejtanluk ponaosob, ispliva omamljeno biće u svojoj cjelini i svi još jednom nazdrave, kao da sutra ne postoji.

Danas je moderno da muzičari jedni drugima ne dolaze na svirke. Za razliku od prošlih vremena gdje je egzistirala muzička scena opuštene atmosfere. Sve više je prisutan taj stav da podržavanje rada drugih izvođača je krajnje osuđujuće, pa i kažnjivo. Trend je ustvari ne doći, ali u publici se pojavi barem jedan ili dvojica u toku večeri. Ne smije se to shvatiti kao podrška kolegama, nego ulaze poput autoritativnih profesora, koračaju nezainteresovano i obavezno ne skidaju jaknu. Došli su 'nako, da se pozdrave s gazdom pa će brzo ići dalje. Dok s druge strane gazde nisu prisutni do pred kraj show-a, jer u pitanju je „isplatil' mu se“. Primarna varijanta dogovora je da neovisno o cijeni muzike imaš piće, ali onda uslužni djelatnici nakrive malo glavu, podignutih ruku u vis i gledajući u stranu opravdavaju da je hohštapler tu negdje, saće on, ali „paša dogovor je bio dva pića kol'ko ja znam“ i tako ciklično svaki put.

Pogonski element kafane koji zovemo muzika ima također svojstvenu ontologiju.

U kafanama koje ističemo sviraju sastavi i kreativci različitih tipova, ali sa istim repertoarom i jednakim muzičkim narativom već dvadeset godina. Opšta problematika svih bendova sljeduje iz ljenosti i generalno nepokušavanju da se ti repertoari obogate nečim novijim, muzički zahtjevnijim i drukčijim od onoga što je proisteklo iz nekadašnje jugoslovenske muzičke scene. Naravno uvijek postoje izuzeci, ali koje izrodi svaka treća muzička generacija.

Posebice je zanimljiv fenomen da svi krenu svirati nako „malo radi sebe“(govorimo o muzičarima koji se ne obrazuju u klasičnom smislu), nakon čega se formiraju dva moguća oblika, onaj koji će idealizirati muziku i onaj koji svira samo za pare. Negdje između ova dva polariteta bi trebao biti željeni svirač koji će obogatiti izvjesnu muzičku scenu, taj izuzetak svake treće generacije. Ali još uvijek je najčešće prisutan simptom ekstrema. Ili je ideolog muzike, svirajući podžanr žanrovog podžanra govoreći da su ostali "kreteni, ljakse i ne kontaju ba' šta je muzika“, ili je varijanta sitničavog paronoše, koji vreba gdje bi se moglo šta izvuć', jer zašto bi se izlagao nekim naporima kad „raja traži standardno, zato sviram to i to je normala“. Iz mnoštva nijansi ideologa ili paronoše rađaju se mase bendaša kreirajući različite muzičke grupe.

Svaki bend ima jednog koji je previše odgovoran, perfekcionista i teži da se sve potrebno uskladi, jednog koji će uvijek kasniti, jednog koji će vječito šutjeti, sve će mu odgovarati i bezuslovno će potvrditi i jednog koga ništa ne zanima. Prvi je najveći tremaroš i dok traje kafanska drama on je od početka do kraja nezadovoljan. Sve bi on izmijenio, revidirao, sve bi nešto ponovo i sve će od sljedećeg puta. Drugi je svime zadovoljan, opušteno čeka pauzu, malo opet sviruckati, još koja piva, u tome svemu će i kraj. Šutljivog osim što publika slabo primjećuje, ni bend nema baš jasan uvid da je proveo sve vrijeme tu svirajući, dok je gospodin distancirani ostavio dojam da je bio više dio slušalaca, društva ispred, nego samog svirača. Tremaroš suludo želi da se svidi svima u kafani; zakašnjeli čeka žrtvu za afterparty; u borbi sa svojom ulogom flegmatični čeka da ide kući; a četvrti birtijski junak ozbiljno se druži sa alkoholom. U biti, kada kucne posljednja nota večeri i bendaši polože oružje, tada počinje borba za opstanak i svi se jednostavno samo oleše.

Pred početak pokretanja mehanizma kafane muzičari su tu u publici i obratno, ali kad se posegne za instrumentima i stane pred slušaoce, svako zauzima svoju ulogu. Valjda djeluje neki metaosjećaj i stvara se predodžba o muzičarima kao potpunim strancima. Publika zanijemi i mali trzaji nervoze prisutni su sa obje strane, jer ipak treba uloge održati do kraja. Kao da niste maločas ćaskali uz piće i kao da se niste grlili sa društvom koje treba da kroz pola sata pjeva i pleše. Stran je odjek vokala na nosačima zvuka, pomalo prijeteći. Kao da ste se presvukli u potpuno druge ličnosti. Dvije strane su pred provalijom, pred koritom koje će se ubrzo napuniti alkoholom i dimom. Treba sad zaploviti; tremaroš provjerava je li sve spremno; zakašnjeli anestezira situaciju; tihi podsjeća da se ne zaboravi uvodna riječ; dok posljednji nadgleda i čeka. Počinje drama od ne zna se koliko činova. Zavodljiva buka tjera na graju i žamor. Svira se najpamtljivije od ex – yu pop/rock-a, dok se puni korito. Maršira se od voćnih pjesama, preko tvrdog ritma, rumbe, sambe do neparnog etno odjeka. Tada kao eho, promaha rasplamsa danima sustegnuti gen i duh predaka odobri ritual. Speru se (istaknute) maske (uloge) i obje strane budu jedno. Kafanom zavlada slatka iluzija prolaznosti i vječnosti, sreće i nesreće, nevinosti i grijeha u isto vrijeme. Neko plače, neko se smije, a neko sanja. Na ramenu svirača smjenjuje se ruka i šapat “da ne znaš onu”, “znam, kako neću znat’, ide odmah poslije ove” i tako do u nepovrat.

Shvatali kafanu ovako ili onako, ona je na kraju sud opstanka muzičara na ovdašnjim mjestima. Neovisno od navedenog, slušaoci dolaze da se zabave na način koji im se omogući. Sve je prisutnije razočarenje u sadašnju muzičku scenu i sve češća žalba “da više nema bendova kao što je nekad bilo”, “da više nema pjesama”, ”da je sad sve nešto isto”. To je uistinu činjenica, međutim, činjenica je također da je u svijetu onaj tradicionalni pojam muzičara sve više zamijenjen DJ-om, dok je kod nas takva jedna forma zamijenjena čovjekom koji ima klavijaturu i na njoj preko hiljadu spremih matrica.

Najtužnija činjenica je da muzički sastavi već dvije decenije sviraju skoro isti repertoar i bend nužno shvaćen kao grupa od 4-5 ljudi sa tradicionalnim instrumentima, a s druge strane izvjesna publika i ne pokušava čuti nešto novo, već samo troši ponuđeno na youtube-u. Muzičari kafana drugog tipa uspijevaju, ali na drugim muzičkim scenama. Te se muzičke scene kažu one vani, “oni ti sviraju vani, fino sviraju”. Bendovi koji iskliznu i budu verifikovani vani i priznaje im se negdje tamo, onda i ovdje imaju status posebnih. Jedino na ovakav način solidno egzistiraju.

Iz navedenog proizilazi moguća alternativa, da se pokuša napraviti kompromis repertoara između evergrina, starih hitova bilo domaćih ili stranih i novog zvuka današnjice, pri tome shvatajući bend ili muzički sastav kao otvorenu formu. Zašto bend mora značiti bas, bubanj, gitara, klavijatura? Zašto to ne bi bila kombinacija sa DJ-ingom ili nekom vrstom elektronike? Produkciju je digitalno doba dovelo do tog nivoa da glas i instrumenti zvuče savršeno u tonu.

Općenito navodeći publika traži kafanu da se zabavi i na muzičarima je da izbalansiraju repertoar. Muzičari će odabrati da li će realizirati novi zvuk, kompromisni program i ozvaničiti se kao pomak trenutne muzičke scene ili svjesno nastaviti da se dijalektično guše u rapsodiji Ekv-og bola, sa jedinom mojom Enom, među mojim drugovima, kada padne noć, dok sve još miriše na nju, a dirlija posmatra uz zenicu blues na Balkanu, Balkanu mom.

(Arman Bušatlić, Prometej.ba)