Staljin je, kako stoji u ovom romanu, navodno jednom u krugu poznanika pričao, kako je išao u lov na skijama: i tako on dođe do jednog drveta, na kojemu su sjedile 24 jarebice. Nespretno je ponio samo 12 patrona. Zapucao je, ubio 12 jarebica, vratio se kući po još patrona, otišao do istog drveta i upucao preostale ptice.

Radnja nove knjige Milana Kundere odigrava se u Parizu. Četiri se prijatelja sreću u različitim epizodama. Kad je Charles ostalima ispričao anegdotu i dodao da se nijedan od poznanika nije smijao, te da su svi šutjeli i kasnije se pred pisoarima rugali Staljinovim lažima, Caliban kaže da mu se učinilo nevjerojatnim, „da nitko nije razumio, kako je Staljin ispričao vic“. Charles: „Naravno da ne. Jer nitko u njegovoj okolini više nije znao što je vic. I time je u mojim očima jedno novo veliko vrijeme povijesti najavilo svoj dolazak.“

Epohu smrtonosnog odsustva humora Kundera je doživio na vlastitoj koži. Dvaput je bio isključivan iz Komunističke Partije Čehoslovačke. U svom prvom romanu „Šala“ pripovijeda o povijesti studenta Ludvika, koji se zaljubljuje u jednu partiji odanu kolegicu studenticu. Kada ona, umjesto da s njim putuje na odmor, sudjeluje u partijskom trening-kampu, on joj pošalje ironičan pozdrav i napiše na kraju: „Živio Trocki!“ Pošta se kontrolira, i Ludvik se mora opravdati. Njegovo objašnjenje da je samo želio naljutiti voljenu te da se radilo samo o šali, ne pomaže mu: isključen je iz partije, izbačen s univerziteta i protjeran u radni logor. Otada pa nadalje njegov život stoji pod zlom kobi mržnje i želje za osvetom. „Šala“, objavljena prije gotovo 50 godina, jedna je gorka, zlokobna knjiga, ona je realističan, oštrouman prikaz onog sistema, koji je srušen 1989. Baršunastom revolucijom.

Tko sada uzme u ruke čarobno vedri i istodobno dubokoumni roman „Svetkovina beznačajnosti“, može se samo diviti putu kojim je krenuo Milan Kundera. Anegdota o Staljinu podsjeća na ranije rane. Pa ipak sada Kundera pobjeđuje odsustvo smisla za humor s humorom i pomisli o osvetničkom obračunu s osmijehom mudrosti.

Motiv beznačajnosti provlači se kao melodija kroz kolo susreta. Kulminira na jednoj rođendanskoj zabavi, na kojoj sudjeluju spomenuti prijatelji. Charles, unajmljeni kuhar, i njegov pomoćnik Caliban poslužuju goste, kojima pripadaju i Alain i Ramon. Doživljavamo ljubavlju obilježene scene, male drame, koje su već najavljene ili koje se ovdje nastavljaju, sudjelujemo u nevažnim a ipak značajnim razgovorima. Pojavljuje se jedna poznata pariška ljepotica, svi joj se dive, premda se njen doprinos ovoj fešti zapravo sastoji samo u tome da bude prisutna i s puno užitka proždere slastice koje je pripravio Charles. Usred svega toga najzad lebdi jedno perce kroz sobu. Charles, koji se brine za smrtno bolesnu majku, prvi ga je vidio, pa se sada pogled svih gostiju usmjerava prema gore. Pristaje ovoj beznačajnoj fešti da perce nakon nekoliko uzdaha sleti na uzdignuti kažiprst pariške ljepotice.

Ramon je za to vrijeme neočekivano sreo jednu drugu ljepoticu, raniju prijateljicu, i iz njenog srdačnog pozdrava zaključuje, kako ona nije nesklona ponovnom ljubavnom susretu, a ipak mora primijetiti, kako je ona već napustila zabavu – kako bi se, saznajemo kasnije, upustila u pobliže upoznavanje s još jednim junakom ovih mikro-novela. Razočaran, Ramon popije nekoliko viskija i kaže Calibanu (a on je glumac bez posla i nosi ovaj nadimak zato što jednom glumio u Shakespearovoj „Oluji“): „Da li si ikada čitao Hegela? Naravno da nisi. Ne znaš ni tko je to. U svom osvrtu na ono što je komično kaže Hegel, kako bi istinski humor bio nezamisliv bez beskrajno dobrog raspoloženja, poslušaj dobro, što on doslovno kaže: 'beskrajna dobronaravnost'. Ne podrugivanje, ne satira, ne sarkazam. Samo iz visina beskrajno dobrog raspoloženja možeš promatrati ispod sebe vječnu glupost ljudi i smijati joj se.“

To je sada jedna zlobna i ne baš dobro raspoložena primjedba. Ramon stavlja svoju praznu čašu na Calibanovu tacnu i dalje pita prijatelja: „A kako čovjek pronalazi to dobro raspoloženje?“

Da, kako ga čovjek nalazi? Tako što čita ovu knjigu. Ona je zaigrana i dubokoumna, komična i ozbiljna. Kundera si uzima slobodu bezgraničnog maštanja, leti iznad cijele epohe i čini da mrtvi ponovno ustaju. Staljin drži svojim poznanicima referat o Kantu i Schopenhaueru i na kraju udara šakom od stol. U istom trenutku na pod se strmoglavljuje Caliban, koji se u Alainovom stanu popeo na stolicu kako bi dokučio bocu Armagnaca (vrsta brendija, op.prev.) iz ormara. U istom trenutku, na drugom kraju Pariza, budi se jedna lijepa žena (to je ona, s kojom se Roman htio provesti) pored svog ljubavnika: „I ona je čula jedan kratki, glasni tutanj, poput udarca šakom od stol.“

Kundera majstorski nadilazi literarne konvencije, majstorski isprepliće motive! On komponira vijenac malih pripovijedanja, lomi ih, ponovno ih sastavlja, a mi uživamo u ovom čudesnom djelu kao u jednom komorno-glazbenom divertimentu (zabavni glazbeni žanr, čest u 18.st., op.prev.).

Sve počinje i završava jednog sunčanog dana u Jardin du Luxembourg. Alain se divi golom pupku mladih djevojaka. Što znači za jednu epohu, pita se on, kada se ženska moć zavođenja više ne manifestira u bedrima ili grudima, „nego u ovom malom okruglom otvoru na sredini tijela“? Jedanput Alain i Charles razgovaraju o anđelima i Alain pita: „Imaju li anđeli pupak?“ – „Zašto pitaš?“ – „Ako anđeo nema spola, onda nije rođen iz utrobe jedne žene.“ – „Zasigurno ne.“ – „Prema tome, on nema pupka.“

Na kraju isponova susrećemo većinu junaka ove priče. Dok šeću kroz Jardin du Luxembourg, pojavi se neobičan čovjek u iznošenom kaputu. Sa sobom nosi pušku. „Brkato lice ima nešto mirno, što osvježava atmosferu sa svojim idiličnim dahom iz prošlih vremena.“ To je Staljin, koji sa svojom puškom progoni Kalinjina. Ovaj se sakrio upravo iza kipa vojvotkinje od Orléansa, kako bi pišao. On pati od stalne inkontinencije i žrtva je Staljinove poruge. Užasi 20. stoljeća - ovdje su samo još komični luđaci. Kunderin životopis od komunista do državnog neprijatelja i emigranta sažima se u jednu burlesku.

Nije lako razumjeti beznačajnost. Ramon kaže: „Beznačajnost je bit egzistencije. Ona je posvuda i uvijek kod nas. Ona je čak prisutna i tamo, gdje ju nitko ne želi vidjeti: u užasima, krvavim bojevima, najgoroj nesreći. Često se traži hrabrost, da bi se ona prepoznala pod tako dramatičnim okolnostima i nazvala svojim imenom. Ali ne radi se samo o tome da ju se prepozna, mora ju se voljeti, beznačajnost se mora učiti da ju se voli.“ A ako se to naučilo, zna se kako bi se danas mogla razumjeti Hegelova „beskrajna dobronaravnost“. To bi značilo, ni u što više ne vjerovati. To bi bila pobjeda odsustva iluzija nad svim obmanama i razočarenjima. Ova pobjeda je Kunderin cilj. Ipak ta pobjeda ima svoju cijenu. Jer u svom tom vicu, koji isijava ova neusporediva knjiga, leži sakrivena jedna velika tuga, tuga zbog toga što ovo strašno stoljeće (20.) nije ostavilo na životu nijednog ideala – osim tehnike.

Kunderina se umjetnost sastoji u tome, ovu tugu pretvarati u lakoću i jasnoću. Njegova vedrina je vedrina starosti. On će uskoro proslaviti 86. rođendan. Nitko mu neće zavidjeti zbog njegove biografije, ipak se trenutačno čini kao da bi sablasti, koje on podrugljivo protjeruje, mogle biti jezivi vampiri koji nas uvijek iznova spopadaju.

Autor Ulrich Greiner/Zeit.de

S njemačkog preveo Marijan Oršolić

Odabir i oprema Prometej.ba/fš