Fahrenheit 451 je popularna distopijska knjiga iz 1950-ih u kojoj se knjige, smatrane nepogodnim za čitanje, spaljuju. Toshokan Sensō (Library War) je kratki roman iz 2006. godine koji ima donekle sličnu radnju smještenu u moderni Japan. Naime, u knjizi je, 80-ih, vlast Japana razmatrala stvaranje Media Betterment Act (MBA) čime bi se sve knjige koje se smatraju neprimjerenim za japansku javnost mogle zaplijeniti, a potom i uništiti, što bi bio zadatak Media Betterment Committee (MBC). Kao reakcija na to, stvara se paravojna grupa Library Defence Force (LDF) koja je zadužena za očuvanje i odbranu prava na slobodu mišljenja i slobodu prikupljanja znanja, bez obzira da li je označeno kao primjereno ili ne. To postižu održavanjem određenog broja biblioteka u Japanu.

Library Wars (2013) je filmska adaptacija knjige koju je režirao Shinsuke Sato, a koja uveliko zadržava priču knjige, kao i manga i anime adaptacije od ranije.

Bez obzira na sličnu radnju, Library Wars nije ni približno dubokkao što je to Fahrenheit 451. Uglavnom se priča i prezentacija može okarakterizirati kao akcijska romantična komedija. Iako ima dosta momenata koji zahtijevaju da se misli o njima, u fokusu nije cenzura ili život ljudi pod tom tiranijom, nego životi nekoliko članova LDF-a.

Radnja je smještena u 2019. godinu, to jest 31. godinu zamišljene Seika ere Japana.

Glavni lik je Iku Kasahara (Nana Eikura), regrut LDF-a u Kanto Library Base koja je odlučila da postane bibliotekarka nakon što je, u srednjoj školi, najnoviji dio serijala knjiga koje je čitala proglašen nepodobnim za javnost. Tu je uskočio jedan član Kanto LDF-a s visokim činom i spasio tu knjigu za nju. Ona mu ne vidi lice, ali bez obzira na to, od tada sanja o tome da bude poput njega, poput svog 'princa'.

Kasahara je neko ko želi da očuva sve knjige principijelno, smatra LDF i sebe borcima za pravdu i istinu. Zbog toga je poprilično naivna, ali ne i glupa. Često u svrhu tih ideala zabrlja, kao što je to uradila u jednoj biblioteci gdje je vidjela neko dijete u sličnoj situaciji u kojoj je i ona sama bila prije nekog vremena – knjiga koju dijete želi je označena kao neprimjerena.

Na početku filma je jedan od njenih instruktora, Atsushi Dojo (Junichi Okada), veoma okrutan prema njoji traži od nje mnogo više nego što ona smatra normalnim. Zbog toga je uvjerena da je iz nekog razloga mrzi, pa se među njima stvara nepodnošljivost. Na kraju treninga, Kasahara je dodijeljena Dojovom timu, iako se sam Dojo protivi toj odluci. Saznajemo da je upravo Dojo njen princ i da, upravo zato što smatra da je bio impulzivan i nepromišljen kada joj je priskočio u pomoć, ne želi da Kasahara bude dio LDF-a, a posebno ne dio njegovog tima. Kroz film se razvija njihova zainteresiranost jedno za drugo i na kraju ljubav, no nedovoljno da zahtijeva.

Atsushi je interesantan u svojoj neodlučnosti i proturjećnosti. Svo vrijeme se protivi Kasaharinoj impulzivnosti i njenom idealizmu, smatrajući je previše naivnom, mladom, pa čak i glupavom. Svo to vrijeme također žali što je i sam postupio tako impulzivno kada je prvi put upoznao Kasaharu i odlučan je u tome da je to bila greška i da nikada više ne bi trebao da uradi nešto takvo. Sve to pada u vodu jer odlučuje da postupi skoro identično, kada Kasahara odluči da se zauzme za to nasumično dijete u knjižari. Pokušava na sve načine da je otjera iz LDF-a ili da joj dokaže kako se glupo i djetinjasto ponaša ali i sam često potpadne pod njen idealizam.

Film se mnogo fokusira na akciju, posebno u kasnijim dijelovima, sa ozbiljnim i komičnim scenama razasutim između akcije. Scene akcije se pokazuju se pokazuju kao slabiji dio filma s obzirom na bizaran način prikaza borbe i taktike.

Naime, LDF je ukratko organizacija naoružanih bibliotekara koji puškama brane slobodu mišljenja i znanja od MBC-a koji ih napada, također, puškama. Nažalost, LDF je striktno odbrambena sila i primorani su da se bore tako da ne pucaju u neprijatelje jer bi ih mogli ubiti, nego da samo pucaju za upozorenje, mada protivnik slobodno može da puca direktno u njih. To, u kombinaciji sa samim „ratom“ i načinom na koji se provodi cenzura, je veoma bizarno. Kako ikako namjeravaju pobijediti ako ne mogu pucati u neprijatelja? Pa tako što se tim borbama pristupa kao nekim vojnim igrama i vježbama. Ima određena količina vremena koju LDF i MBC mogu odrediti za borbu i ako se tokom tog vremena MBC probije kroz redove LDF-a, pobijedili su, a ako ne, izgubili su. To i dalje ne označava pobjedu za LDF jer je sav njihov uspjeh u tome da su se odbranili od MBC-a taj jedan put. Da li sve to treba da bude neka metafora za nemogućnost ljudi znanja da ikada pobijede ili ne, teško je reći. Film se ne čini dovoljno dubokoumnim za nešto takvo, ali u isto vrijeme, moguće je da je u knjigi upravo to i bila namjera.

Nadalje je taktika koja se koristi nadasve nerealistična i čudna, ali na jedan zanimljiv način potvrđuje prirodu borbi kao prirodu vojnih igara. Naime, radnja filma je smještena u moderno doba, u filmu se koriste oružja modernog doba, ali način na koji se koriste pripada vojnoj taktici rovova iz Prvog svjetskog rata kombiniranoj, donekle, sa taktikom iz Napoleonskih ratova. Tačnije, koriste se barikade i prepreke da se zaustavi napredak MBC trupa, kombinirano sa supresivnom paljbom da ih se zastraši. U isto vrijeme oni koriste moderne velike štitove kao odbranu od paljbe, mada im ta odrabana i nije mnogo potrebna te pucaju preko njih prema LDF snagama i pokušavaju polako ići naprijed.

Sva ta igra se dešava na glavnoj kapiji biblioteke ili neke druge građevine gdje se dešava konflikt. To postavlja pitanje gdje su napadi sa strana ili otpozadi. Nadalje, koristi se samo pješadija bez ikakve potpore od strane oklopa ili nebeske nadmoći. I, mada MBC ima veću slobodu kada je u pitanju ubijanje protivnika, i jedna i druga strana pokušavaju da ubiju što manji broj neprijatelja. Zbog toga se čini da je sve to namješteno kao igra i kao neki dogovor, a ne 'rat'. Rat biblioteka je više reguliran i formalan nego što bi to bio pravi rat, čak i sa svim modernim pravilima ratovanja. Moguće je objasniti to činjenicom da se borbe dešavaju u gradovima Japana koji nisu u stvarnom ratui borba ne smije ićidalje od mjesta na kojem je autorizovana od Ministarstva odbrane. Bilo kako bilo, premisa je slaba, ali interesantna. Ali se, ipak, nameće pitanje zašto se niko tome ne protivi i zašto opće društvo ne pokušava da zaustavi taj kvazi-rat? Moguće je da je to zbog društva i kulture Japana koji su tradicionalistični, submisivni i kolektionistični već dugo vremena. Naime, ako je donesena neka odluka, smatra se veoma nekulturnim javno reći da si protiv toga, čak i ako je to objektivno loša odluka. A iznositi dokaze i argumentativnost je iznimno nekulturno. Nadalje, kolektivizam nalaže da se svaka osoba ne smatra toliko individuom koliko jednim dijelom društvene mašine, pa se tako veoma velika pažnja posvećuje mišljenju drugih ljudi o sebi samom. Nadalje, upravo zbog svega toga je Japan društveno veoma formalan, čak i u međupersonalnim odnosima, što je dovelo do tako određenih pravila za borbe koje se prate do detalja. Prije početka svake borbe u filmu, na neutralnom prostoru se nađu vođe i reprezentatori LDF-a i MBC-a u razgovoru i citiraju zakone koji se odnose na rat dok se ne dogovore da ne mogu doći do nekog dogovora, pa vođa MBC-a najavi vrijeme napada. To je svaki put tako, iako se zna i očekuje da nijedna strana neće popustiti i predati se, ipak se svaki put nađu i svaki put citiraju jedne te iste zakone zato što su to pravila. Ipak, ovo je sve samo spekulacija jer se u filmu ne daju nikakvi čvrsti dokazi ni za ni protiv.

Još jedan nedostatak filma je nedovoljan fokus na cenzuru kao jedan od glavnih elemenata filma, kao i donekle preopušten pristup onoj maloj količini vremena koja se bavi tom cenzurom. Razlog što je to nedostatak je činjenica da je film promoviran kao japanski Fahrenheit 451. Primjerice, Shimoneta: A Boring World Where the Concept of Dirty Jokes Doesn't Exist, jedan serijal iz Japana koji se bavi slobodom govora, ali konkretno onoga što se smatra seksualnim, se ne fokusira na neko ozbiljno istraživanje i mišljenje o temi cenzure, ali to je u redu jer je serijal promovisan kao nešto light hearted. Tu se sasvim trivijalno i površno pristupa cenzuri svega što je 'neprimjereno' za javnost, ali u ovom slučaju se to odnosi samo na stvari seksualne prirode. Također se odnosi na sve vrste medija i znanja, a ne samo na knjige. Primjerice, nalaže se da se u školama, u sklopu biologije, ne uči ništa o reprodukciji organizama uopće. Problem cenzure danas je veoma napeta i aktuelna tema zbog ekstremnih ideja glasne manjine SJW-a, političke korektnosti, ali i novog vala autoritativnih režima poput Turske, i tako dalje. Za razliku od Shimokite (oficijelno skraćeno ime), Library Wars je promoviran kao japanski Fahrenheit 451, jedna ozbiljna studija cenzure, u čemu ne uspijeva. Cenzura ovdjepostaje jedan lajt motiv filma, ali ne i nešto u fokusu. Moguće je da je knjiga doista japanski Fahrenheit 451 i da detaljnije ulazi u problematiku cenzure, no to ne mijenja ništa kada je u pitanju film sam po sebi.

Pored svega toga, vidi se potencijal filma da bude dubokouman, čak i sa svim svojim light heartedmomentima. Negdje na početku, recimo, prikazana je kompilacija lažnih snimaka iz vlade kako se vrši debata o tome da li se zakon treba postaviti ili ne, sve je to veoma dobro i naočigled ozbiljno prikazano. A prije tih snimaka su prikazane osnovne i pojednostavljeno prikazane teze iz Statement on Intellectual Freedom in Libraries, jedan od oficijelnih dokumenata vlade Japana iz 1979. koji služi kao osnova za priču knjiga i filma. U njoj su data prava, ovlasti i dužnosti biblioteka i bibliotekara. Bilo bi iznimno dobro da je film održao ovaj tempo i da je akcijske i scene komedije kombinirao s većim brojem ovakvih, ozbiljnih, scena.

Još jednom, ovo sve do sad je vjerovatno detaljnije objašnjeno u knjigama, ali se tekst ne bavi knjigom, nego filmom, pa bi sve to trebalo biti pojašenjeno kroz barem neko minimalno objašnjenje u filmu.

To što je film poprilično opušten, nerealističan i što ne ulazi preveć u tematiku cenzure ne znači da on nije i dalje dobar film. Naprotiv, likovi i gluma su veoma interesantni.

Još jedna stvar vrijedna spomena je i humor filma. Društvo Japana je veoma kolektivistično, za razliku od većine Zapada. Pored toga se može primjetiti veoma velika količina izbjegavanja direktnih konflikata, direktnog izricanja mišljenja i iskrenosti zbog visoke akcentuacije kontekstualnosti. Često je ono što nije rečeno mnogo važnije od onoga što jest rečeno. To dovodi do toga da je humor više fokusiran na tjelesni humor, na poze ili facijalne ekspresije, nego na smiješni govor. Zbog toga u filmu postoji veliki broj „cutesy“ ili moe scena, gdje su likovi zbunjeni zbog nečega i slično. To se poprilično razlikuje od humora zapada, pa bi nekome ko ne gleda često filmove Japana moglo biti veoma zbunjujuće gledati film.

Odabir glumaca za njihove uloge je veoma dobar. Nana Eikura i Junichi Okada pristaju ulogama koje su im dodjeljene, a posebno Eikura je sposobna daglumi u ulogama koje zahtjevaju da budeslatka, ali i onim koje traže da bude ozbiljna, tako da ne pada u zamku da je uvijek slatka ili da se uvijek ponaša 'glupavo' kako se često zna desiti djevojkama u Japanu općenito, ali i konkretno glumicama. Naravno, takvih momenata ima, ali je poanta da može glumiti i ozbiljno.

Akcija je, bez obzira na donekle slabu borbu, i dalje uzbudljiva i zanimljiva, mada nikada nema neke iznimno velike napetosti oko toga da li će neki od glavnih likova preživjeti ili ne. Izuzetak je jedna instanca u kojoj je u pitanju otmica, a ne borba.

Sve u svemu, film je sa svojim pomalo besmislenim akcijskim dijelovima i sa čestim neozbiljnim, ali sweet i rijetkim ozbiljnijim momentima i dalje zabavno gledati. Zbog toga ga i dalje preporučujem, dokle god se ne očekuje neka duboka i veoma mislena radnja.

Faris Bukvić

(9.7.2017.)

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.