Ne sjećam se jasno. Znam samo da je bila neka krupna stvar u pitanju kad sam zauvijek izgubio slobodu. Urlao sam tada kako na starcima i hroničnim bolesnicima treba primijeniti epidemiološku mjeru karantene, sprječavajući širenje zarazne bolesti. Ostali neka nastave mukom da utoljavaju glad i prekrivaju golotinju.

Ali to sad nije bitno, jer ne pravim više razliku između slobode i prekida ropstva. Umjesto toga, raspravljam sa radnim kolegama o svjetskoj ekonomiji. Prijatelja nemam, jer su evoluirali u poznanike. Svjetska ekonomija nije vrijedna ljudskih života. Ali sloboda jeste. Bože, kad sam se zadnji put rukovao? Slobodu gubim u rukavicama za jednokratnu upotrebu sa maskom preko labrnje.

Na pokretnu traku stavljam jedno pakovanje brašna. Ostalih devetnaest ne vadim iz prosječne potrošačke korpe zbog ukliještenog živca u leđima. Dok lična pohlepa guši moje misli ko debeli itison korake, mlada prodavačica u dragstoru spontano pravi đavolju trijadu desnom rukom.

Po dolasku kući, u neseseru pronalazim tablu antidepresiva, D-vitamin u farmaceutskoj ambalaži, kenzo parfem i bezalkoholni dezodorans. Ovaj pribor za mentalnu higijenu držim u kožnoj galanteriji u visini koljena zbog mogućeg sudskog procesa, jer me pojedinci optužuju za ubistva djece iz nemara.

Ne osjećam ništa. Boga su protjerali iz mog srčanog mišića njegovi zakleti neprijatelji zajedno sa božjim slijepim sljedbenicima. Oni su moji zemljaci. A ja nisam oni. Svaka vlast me voli, jer sam zadužen do guše. Ja odlučujem gdje započinje mržnja. I želim sutra da odem na posao. To je izvjesno.

Ponuđena sloboda je mrtvo dijete kraj velikog industrijskog postrojenja gdje se iz sirove nafte izdvaja njen derivat. Mogu da opravdam rušenje grada sa par rečenica. Glad smatram neizbježnom posljedicom gradnje boljeg svijeta ko nuspojavu probavnog trakta prilikom uzimanja lijeka zbog drugih tegoba. Moja sloboda je zamrzivač sa par pakovanja leševa pilića koji su proživjeli lagodnu sudbinu. Sloboda je zapisan termin u rokovniku optičara. Dječji krevet u obliku džinovske gljive. Sloboda je fetiš bogatih. Stomatološki trošak nadoknađen od strane zdravstvenog osiguranja. Lako sklopljivi ormar od iverice. Gaćice natopljene vaginalnim sokovima. Za mene je sloboda prije svega gastronomski užitak. Ja ne želim drugačije. Ja nemam druge snove. Ne mogu da ostanem, jer sam već ostajao. I ne mogu da odem, jer sam već odlazio.


Eldin Eminović

Prometej.ba