Ne postoji izravnija i snažnija poveznica koja određuje shvaćanje kolektivnih identiteta nego što je to odnos prema političkoj prošlosti. Mitologizirani događaji, mjesta i osobe iz prošlosti su ono što iznova gradi, neprestano održava ili prema potrebi prilagođava identitetsku percepciju i lojalnost, u našoj regiji i gotovo čitavom svijetu svedenu danas na jednodimenzionalno nacionalno određenje. U Republici Hrvatskoj posljednjih tri desetljeća svjedočimo kontinuiranom redefiniranju pravog hrvatstva. Od svih onih mogućih inačica hadezeovskog hrvatstva počevši od državotvornog svehrvatskog tuđmanizma do današnjeg tobožnjeg konzervativnog europejstva, preko viktimološkog i zamornog stepinčevskog hrvatstva promoviranog na gotovo svim nivoima Katoličke Crkve, do onih jednako važnih sportski promoviranih poput dalićevskog toksičnog zajedničarskog koncepta, koje prati nikad ugašeno redikulozno stadionsko te recentno maliciozno penavaško neoustaštvo. Među svim tim dominantnim hrvatstvima, malo mjesta ima za one inačice koje naglašavaju balkanski kulturni kod, južnoslavensku zajedničku baštinu, zavičajni ili lokalni patriotizam, sve odreda utopljeni pred primatom nacionalnog koje od svih ima najmanje konkretnog uporišta.

Poseban je slučaj u igri modernih nacionalnih identiteta i državotvornih ideologija od 19. stoljeća naovamo ono odvajkada zanijekano i nikad dokraja razumljivo – pa i od sebe samih – hrvatstvo koje žulja kao kamenčić u cipeli gospodsku i civiliziranu lepo vas prosim kak ste kaj hrvatovštinu, elem bosansko hrvatstvo. Samo je takvo, međutim, hrvatstvo omeđeno bosanskim duhom u svakom mogućem obliku i to ponajprije iz onog franjevačkog imaginarija, bilo kadro formulirati sve one naprasne, nadmene i huškačke vrste hrvatstva. Ima tome već preko osamdeset godina kada ih je poslijeratni franjevački provincijal Josip Markušić stavio pod isti nazivnik i opisao ingenioznim izrazom nazvavši ga telaljeno hrvatstvo.

Nema stoga bolje i važnije vijesti u nikad mirujućem preslagivanju identitetskih konstelacija da su dvije ovogodišnje književne nagrade u Hrvatskoj otišle u ruke onih pisaca čije je pismo suštinski obilježeno ne samo bosansko-hrvatskim podrijetlom, već i rukopisom.Važna je to vijest za hrvatsko društvo i za čitaoce koji ionako vrlo dobro znaju da književnost, osim one režimske, nikada ne potpada u čisto nacionalne kategorije. Prvi od njih je roman Nebojše Lujanovića Tvornica Hrvata (V.B.Z., 2023.) nagrađen za najbolji neobjavljeni roman od strane istog izdavača, drugi je djelo Ivana Lovrenovića U sjeni fantoma (Bodoni, 2023.), dobitnik nagrade„Ksaver Šandor Gjalski“ grada Zaboka i Društva hrvatskih pisaca.

Iako dva romana naoko dijeli žanrovska provalija, kao i odabir spisateljskih tehnika, njih osim bosansko-hrvatske matrice u prvom redu veže tematiziranje osobne prošlosti koju je nemoguće rekonstruirati bez slojevitog prikaza kompleksnosti političke povijesti. Ono što pritom snažno i na neobičan način veže ova dva djela jest pogled u svijet kroz oči muškog djeteta koje odrasta bez oca, uz snažnu ulogu majke i „didova“, začinjeno upravo srednjo-bosanskim i gotovo izumirućim ikavskim dijalektom.

Kroz Tvornicu Hrvata ostvarujem prvi književni susret s Nebojšom Lujanovićem. Budući da niti jedno čitanje nije nevino, stvaram svoja čitalačka očekivanja u skladu s intrigantnim naslovom i činjenicom osvojene nagrade. U središtu romana je hrvatska obitelj iz srednje Bosne koja za vrijeme besmislenog ratnog sukoba s (tada još) Muslimanima izbjegava u Zagreb. Pripovjedač je dvanaestogodišnji dječak koji zajedno s mlađom „sekom“, majkom i didom živi u stanu tetka Željka iz Njemačke, privremeno ili stalno, ne znaju niti oni. Budući da joj nema supruga, za kojega u mom čitanju ne saznajemo što mu se točno dogodilo u romanu, snalažljiva, žilava i ponekad neurotična majka želi osigurati kakvu takvu egzistenciju svojoj obitelji. Kroz jedno prijateljstvo dobiva vezu u ministarstvu za sređivanje „hrvatskih papira“ najrazličitijim likovima koji im po noći prolaze kroz stan, radeći od njega na taj način tvornicu Hrvata.

Pisac se u ovom ponajprije auto-fiktivnom djelu stavio u kožu djeteta koje pohađa četvrti razred osnovne škole. Pristupa temi izbjeglištva, rata, činjenici dva života, onoga prije selidbe i onoga nakon, sasvim fenomenološki, promatra svijet očima djeteta koje neuspješno pokušava biti dijete u okolnostima rata i izbjeglištva. U školi dobiva manje ocjene zbog bosanskih riječi, u jednom pak slučaju nije niti dvojku mogao dobiti iz sastavka na temu 'Što je život?' budući da mu učiteljica nije znala dati odgovor na njegovo potpitanje „koji život?“ Za svu ostalu djecu postoji jedan, dok on piše o dva: „Pisao sam kako postoje dva života. Onaj prije i onaj poslije dvadeset prvog aprila. U onom prije je bilo svega, a ovaj poslije, nakon što smo se doselili, e, na njega se popišam.“

Dječak shvaća da nisu „prave izbjeglice“ poput prognanika, što za njega ima vrlo zbunjujući efekt, na primjer „kada učiteljica u razredu izdvoji nas koji smo 'dotepenci' i traži da dignu ruku prognanici, ja moram ostati mirno. … Bilo mi teško to zapamtiti jer i mi i oni smo pobjegli od rata; samo što su oni prognani, a mi smo izbjegli.“

Čitav roman je protkan profinjenim humorom koji mjestimično potpuno osvaja čitatelja i sasvim razgolićuje bizarnost identitetskih lojalnosti. Dječak se, iako nominalno Hrvat po papirima, puno bolje snalazi s ostalim bosanskim izbjeglicama u prihvatnom centru „Sahara“ nego sa „svojim“ hrvatskim Hrvatima. Oni ga primaju u svoje društvo, ali i paze što govore pred njim, naposljetku je on za njih ipak Bosanac, iako kažu „ti si drugačiji, ti nisi kao oni.“ Pritom, učestali prigovori njega samog, majke i dide, da ništa ne razumiju zagrebački, kao niti oni njih, crno-humorno izranja i na onom mjestu kada svojoj simpatiji pokušava objasniti što znači da je dida „zalego“.

Možda i najbolja sekvenca romana koja objašnjava identitetsku zavrzlamu potpuno nejasnu dječjem umu jest kratki razgovor u kojem sudjeluju svih četvero članova obitelji. Majka u ovom slučaju neuspješno pokušava objasniti što se događa dolje u Bosni:

„Kaže da se naši dole bore s Muslimanima. To jest, mudžahedinima. Ali, dole su muslimani neprijatelji našima, tu nisu. Kad sam pred spavanje rekao da je u razred došao Admir iz Bihaća, klepnula me po glavi i rekla:

- Da ga slučajno nisi nazvo mudžahedinom! Tu smo svi prijatelji.

- A ko nam je tu neprijatelj? – pitao sam jer svi imaju neprijatelje koji se spominju na vijestima, u novinama, na ulici.

- E, da te sad vidim – uključio se dida. Taman je obukao pidžamu da legne, ali je odlučio pričekati.

- Pa Srbi.

- Aha. Ali, ali naši ne ratuju s njima?!

- Nema to veze – odrezala je majka. – Ovdje su drugi naši. Samo zapamti, neprijatelji su Srbi.

- Ali, ne svi – didi je sve to bilo zabavno. – Imaš bosanske Srbe. I srpske Srbe.“

Zbrka u očima djeteta postaje još grotesknija kada se u razgovor uključi mlađa seka koja pokušava razumjeti diskurs pripadnosti. Razoružavajuće sekino pitanje dojmljivo sažima čitav roman:

„- Mama, jesmo li i mi naši?“

Roman je to koji je pisan pitko i ne obiluje pamtljivim mudrim izrekama. Nakon početnog koprcanja s takvom tehnikom koju na samom početku nalazim nedovoljno uzbudljivom, s odmakom čitanja sve mi jasnije postaje koliko je stavljanje sebe nanovo u dječju kožu, nanovo proživljavanje određenih iskustava, jedan izuzetno teški, za mnoge i sizifovski posao. Lujanović međutim naposljetku stvara odlično čitateljsko iskustvo, čitav narativni duh romana postaje mudar u svojoj suštini, dojmljiva je to priča o odrastanju ili preciznije nemogućnosti biti djetetom za vrijeme rata.

U tome leži najveća vrijednost ovog djela, u kojem čak i ako nema onih andrićevskih momenata, s vremena na vrijeme iskrsne didova mudrost koja ošine čitatelja kao mlaz studene vode. Tako na jednom mjestu mali pripovjedač tješi svoju seku nakon što dida više nema, govori joj kako je jednom izjavio da se ponovno želi roditi u Bosni kao orah. Prisjeća se njegovih riječi koje sažimaju bolesnu nostalgiju jednog starca za Bosnom u zagrebačkom izbjeglištvu: „Zašto? Zato jer je ajvan od čovjeka spreman za svakakve pizdarije, ali orah još nitko nije čupao iz korijenja.“

Čitanju romana U sjeni fantoma pristupam na drugačiji način budući da djelo Ivana Lovrenovića solidno poznam kroz njegov publicistički angažman, kao i kroz radove o kulturalnoj i franjevačkoj povijesti u BiH. Iako bez bitnog poznavanja književnog opusa navedenog autora, ovom djelu zbog navedenog ipak pristupam s određenim očekivanjima, opet nimalo nevino, pa čak i sa stanovitim strahopoštovanjem. Nosivi temelj ovog romana je potraga za ocem kroz rekonstrukciju najrazličitijih izvora sjećanja, velikim dijelom pokušaj je to da se razumije sebe samog egzistencijalistički kroz odgovore na pitanja tko je bio čovjek koji ga je pratio kroz život kao „tamni memento“.

U ovom romanu nisu prisutne eksplicitne identitetske rasprave o „hrvatstvu na bosanski način“, da se okoristim riječima jednog drugog bosanskog fratra, Petra Anđelovića, franjevačkog provincijala za vrijeme posljednjeg od naših ratova. Međutim, čitav roman je naprosto ozračen bosanstvom, od odrastanja u bosanskom gradiću misterioznog imena V., opetovanog vraćanja i magnetske bosanske privlačnosti, opet kroz presudni utjecaj dida, obostrano govorno nerazumijevanje sa zagrebačkim gimnazijalcima, slično kao u slučaju Lujanovićeva pripovjedača.

Kao i u prvom romanu, i ovdje je„did“ jedna od nosećih figura. Njegova mudrost, koju će protagonist Josip Jablanović kroz svoje odrastanje smatrati i „zaostalim“, prati ga ipak kroz život i drži ga prizemljenim. Jedan primjer kroz koji odiše„bosanska soteriologija“, kako će ju ovaj autor nazvati na jednom drugom mjestu, jest didovo pitanje: „Ako čoek pravo živi, cila vika sobom i o sebi radi, a rodio se u kojoj drugoj viri izvan naše, može li zaslužit slavu nebesku?“

Način na koji se Lovrenović suočava s isprepletenošću osobne i političke prošlosti je ono što će izdvajati ovaj roman kroz mnoge buduće čitalačke generacije. Od malih nogu vrlo dobro upoznaje povijesnu ambivalentnost koja karakterizira gotovo svaki politički režim, shvaća da „Meduza Historija“ ima dva lica, prvo je intimno, utišano i obiteljsko; drugo je pobjedničko, službeno i javno. „Baštinik uspomena“, kako pripovjedač učestalo naziva protagonista, pokušava rekonstruirati lik svoga oca Ivana Jablanovića kojeg je „nestalo“ kad je sin imao svega dvije godine, za vrijeme „povlačenja“ četrdeset pete. Kako bi to uradio, autor evocira čitav niz izvora sjećanja koji obuhvaća franjevački ljetopis, naslijeđene dokumente, pa čak i popis knjiga koje su tvorile očevu kućnu biblioteku, slučajno arhivirane očeve notese, potvrde, račune, fotografije, usmene predaje. Kroz sve te izvore Jablanoviću mlađem se pojavljuje ono što naziva „živim slikama“, kroz sabiranje nalazi životvoran lik oca iako nema realno sjećanje na njega. Kroz ovakvu tehniku Lovrenović dojmljivo potvrđuje suvremene teorije o kolektivnom sjećanju prema kojima ne postoji uopće mogućnost sjećanja bez tzv. društvenih okvira koji navigiraju individualno sjećanje. U ovom slučaju autor u suprotnom smjeru oživljava nedoživljene uspomene uz pomoć različitih izvora, o čemu bi se ozbiljne studije mogle napraviti.

Autor se hvata u koštac s obiteljskom tragedijom imena „Bleiburg“, koje se u obitelji gotovo nikad nije spominjalo, ipak posve se razlikujući od mitologiziranih, dominantnih nacionalističkih i klerikalnih hrvatskih narativa. O očevu odlasku u domobransku službu i posljedicama toga čina govori precizno, bez viška riječi, pokušavajući nimalo tendenciozno razumjeti date historijske okolnosti. Otac je otišao „misleći da se odaziva domovini“, kroz rekonstrukciju povijesnih fakata, sve što može reći o svome ocu jest da je to bio „čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama – ništa više.“ Protagonist se učestalo pita kolika je očeva svjesnost bila u sudbonosnim trenucima kada izdanima i prevarenima od svoje vlasti više nije bilo povratka iz „povlačenja“. S postepenim shvaćanjem toga kakvu je to doista „uniformu“ otac nosio, Jablanović mlađi postulira te traži odgovor na pitanje svih pitanja: „čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?“

Uloga majke i u ovom romanu dominira na razne načine, Lovrenović piše na jednom mjestu „ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega“, dajući i ovime nesvjesni prilog dekonstrukciji patrijarhata uvelike sazdanog na ratno-iskustvenom maskulinitetu naše regionalne kulture. Kasnije će takav mentalitet na tome tragu opisati sa: „Krasni li su to bili junaci i idealisti, prije će biti neodgovorni muški kurvini sinovi i avanturisti, zamirisalo im da se oslobode kuće i obiteljskih obaveza, a dobro im došao uzvišeni izgovor.“

Lujanovićev roman je oslonjen na izbjegličko iskustvo rata devedesetih, Lovrenovićev je bitno obilježen Drugim svjetskim. Dok prvi roman pokušava shvatiti svijet kroz humor i ironiju, drugi to čini kroz traženje istine, slaganje fragmenata sjećanja u mozaik koji osmišljava pripovjedačev život kao takav. Odnos prema prošlosti bez osobne i kolektivne auto-viktimizacije snažno karakterizira oba romana, kroz dva različita načina su izraženi tanani osjećaji za historijske nepravde u kojoj su tzv. službeni pobjednici i poraženi počesto fikcija veća od književnosti.

U oba romana je slučaj da nema onih klasičnih heroja niti zločinaca, iako likovi majke i didova u oba slučaja ispoljavaju kao skriveni junaci. Iako postoji silna, ponekad skrivena potreba da se nekamo pripada, u oba slučaja svrstavanja i podilaženja nema. Ima tek onaj duboko nijansirani i tvrdoglavo ljudski nagon da se svijet vidi onakav kakav jest u datom spletu povijesnih okolnosti. Određeni ratovima i bez očinske figure, oba protagonista su nepripadajući, izmješteni iz bilo kojeg kolektiviteta s nedovršivim romanima, kao životom i historijskom istinom samom.

Osim identiteta i prošlosti koji se kao motivi donekle preklapaju u ova dva romana, dimenzija koja u mom čitanju prožima i snažno veže ova djela jest perspektiva djeteta, shvaćanje svijeta kroz odrastanje kao najsnažniji nosivi element i skrivena poruka koja se nameće sama od sebe. Nije svrha književnosti da bude normativna, da daje konačne odgovore niti praktična uputstva za život. Međutim, nekakva intuitivna sugestija nalaže kako se odnositi prema mašini historije koja melje sve pred sobom i s time snažno povezanim identitetskim poslovima. Na jednome mjestu na samom početku romana Lovrenović piše: „Bosna kao povratak u uterus.“ Ovaj prvi topos barem kao utopijska ideja nikad neće prestati buditi imaginaciju da postoji mjesto koje ne podnosi pokvarena dječja posla, ona posla u kojima djeca oponašaju odrasle, crtaju i nameću sami sebi granice identitetske i kulturne premoći. Onaj drugi je pak povratak u jedinu istinsku pradomovinu svakog čovjeka, gdje odrastanje i život uopće započinju. Tamo nas dozivaju ova dva romana da se vratimo i postanemo opet djecom na nepatvoren način, da odrastamo stalno i nikada ne porastemo dokraja po čistim obrascima kolektivne pripadnosti, bezličnih masa i režimskih povijesti.


Goran Stanić, Prometej.ba