Četvrti juli
Zapis o optimizmu i neuništivoj volji za životom, pa i u veoma teškim uvjetima
Danas je osvanuo četvrti juli. U SAD je to veliki praznik, Fourth of July. Bio bi i kod nas, u domaji, jedan od najvećih, Dan borca da je, barem što se mene tiče - kojom srećom, poživjela SFRJ. Zemlja koja je, sa svim njenim manama, bila pravi raj u odnosu na ono što imamo danas: šačica ima sve, a masa preživljava od dana do dana. A podijeljeni u torove.
Ali smo možda, guske u magli, sami tako htjeli.
No pustimo sad to. Ne vrijedi se osvrtati unazad. Meni je četvrti juli prevažan iz sasvim drugih razloga. Naime, na današnji dan prije tačno četiri godine je umrla moja majka Natalija. Učiteljica – i moja prva učiteljica! – Nata. Ne, nisam bio kraj nje kad je umrla, ali smo svi imali sreću da se nije dugo patila. Umrla je u snu.
Slučaj je htio, ili se naprosto tako namjestilo, da godinu dana kasnije, dakle prije tri ljeta, tačno na isti dan, izgubim desnu nogu. I da kasnije o tome, plus cijeli proces oporavka, napišem knjigu poetsko-proznih zapisa “Tri hefte do neba”.
Od ljudi koji su čitali tu knjigu sam dobio dosta lijepih, pa čak i potresnih reakcija. Bilo je i vrlo lijepih tekstova o njoj. Ipak mi se čini – slobodno to pripišite autorskoj sujeti – da je ta knjiga (ovdje prije svega mislim na književnu kritiku) prošla prilično nezapaženo. To mi je, naravno, žao i kao autoru, ali i zbog jedne druge stvari: Tri hefte… naime, uopšte nije mračna knjiga. Naprotiv. Ona je, barem kako je ja doživljavam, zapis o optimizmu i neuništivoj volji za životom, pa i u veoma teškim uvjetima.
Ovdje odmah moram da dodam da taj optimizam nije iz mene “izvučen” nikakvim treningom, meditacijom i slično. Jednostavno je psiha tako reagovala. Okrenula se naprijed, a ne unazad. Gledala u ono što tijelo još uvijek može raditi – a toga je svakim danom sve više – a nije plakala za onim s čime je za mene nepovratno završeno.
Biće da je u pitanju genetika.
Uostalom, možda najljepši kompliment u vezi s njom, tom vedrinom i kad su ti govna došla do grla, dobio sam od prijatelja iz Zagreba, koji mi je nakon čitanja Tri hefte do neba doslovno rekao: “Znaš, ovo štivo bi trebala da ima svaka bolnička biblioteka u Regiji.”
Hvala ti, Đordano!
Pa evo, na taj “klizavi” višeznačni Četvrti juli iliti, po lijepom slavenskom nazivu - srpanj, nekoliko pjesama iz te knjige i jedna, ona o majci, iz knjige poezije “Ruka iz krasnog niotkud”.
Eho tuđe pjesme
Golubovićima
Silazim dolje, u WC,
a peče. Giht.
Tih nekoliko stepenica –
hiljadu, u list,
krvavih uboda!
Svunoć mi oni pred očima:
Vlasta, Đuro, i sinovi,
dječica iz Knjige: Petar, i Pavle.
Ređaju se slike: djeca već “u krpama”,
a oni tek sklonili ostatke mršave mezice,
pa sjeli
da još po jednu prikure.
A onda,
u gluho doba,
tiho kucanje!
Četiri nindže pred vratima.
“Spremajsepolazi!”
“I djeca?”
“I ona!”
I ona.
Dalje,
čak ni ti,
u zabran mašte,
jedine tvoje bašte,
ne smiješ.
Onda je bolje,
sve šepesajući,
dolje,
u toalet!
Pa,
svejednako od strašnih slika bježeći,
misliš na one,
daleko,
u Gradu,
što povazdan svome bogu se mole,
a nijednom im,
za sve ove puste godine,
humke posjetili nisu.
I dok, napokon,
ko tvrda stijena,
padaš u san,
u sjećanju ti se
najednom
javi
kraj onog starog,
lošeg vica:
nacionalisti,
šovinisti
fašisti...
Ubice.
I eho istog eha:
...isti,
...isti,
...isti.
Grijeh i crni kamen
Tako jednom,
u krasnu kasnu jesen,
htjedoh da je iznenadim.
“Pticom” do aerodroma,
pa s prijateljem ravno k njoj,
preko Sedla, Ivanovog.
(Sjećam se bradinskih zgarišta,
puste krčme kraj puta,
škrtog sunca,
I mirisa prezreloga lišća,
odasvud.)
Gladni k’o vučine,
al’ znadoh da ona,
Eva u brokatu raja:
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
mada već dugo bez njenog Adama,
i sama vazdan nešto skuha,
vječito, kao, nekog čekajuć’.
Pao mrak, a ja pustim mog Ćelavca,
onog što davno već ga opjevah,
da pozvoni,
i skrijem se pod terasu,
ispucalu od davnih gruvanja.
Majka kad otvori,
I prvo njega spazi,
pa onda smušenog mene,
s koferom uz basamake,
zatetura,
skoro pa pade.
Lice skroz zgužvano,
tanka k’o ćat,
na rubu plača.
A onda kao ljutito:
“Blesani! Mog’o me je šlag strefiti!”
I odmah pođe, ona meni,
iz ruku kofer da mi zgrabi.
Svijeća
Otac i sva tri strica
odoše u treptaj oka.
Dvojica na nemjestu,
na WC-šolji,
jedan farbajući ogradu,
zauvijek otpočinuo na basamacima,
a otac na svadbi –
usred pjesme.
Od oca i najmlađeg strica sam,
u konačnom tefteru,
već stariji,
a do druge dvojice
imam još nešto vremena.
Moj odlazak,
ako je odlazak,
liči na tinjanje svijeće, pa ne znam da li da likujem
nad prvom dvojicom,
ili da se,
svunoć škrgućući zubima,
nadam da drugu dvojicu
nikada neću sustići.
Puževe kućice
Jutrom i svečeri,
za vježbu,
šetkam s kraja na kraj uličice.
Nebom se,
ko sumanuti,
ganjaju sunce
i oblaci.
Babine huke.
Dok hodam,
štapom nesviklo lupkam po kaldrmi.
Pod papučom,
kao pod zubom čips,
krckaju i pucketaju puževe kućice.
Ovdje,
i u vrtu,
umjesto lasta,
prvi vjesnici proljeća.
Jacqueline
Došla je u tri i petnaest,
baš kad mi se najviše spava,
Jacqueline,
i ponudila duševnu njegu.
Htio sam je otjerati od kreveta,
ali kroz koprenu polusna
zamijetih njene tople, mekane oči
boje plitkoga mora.
Poslije smo dugo pričali
o onome o čemu obično ni s kim ne zborim:
Bibliji, Kur’anu, ISIL-u,
porodici,
dobrim i lošim ljudima.
Par puta mi je skliznula suza
niz obraze.
I sve to sa Jacqueline,
koju htjedoh otjerati od kreveta,
i poslati tamo
odakle mi se,
sigurno,
nikada ne bi vratila.