Mirko Jozić, riječ na otvaranju izložbe Sederovih slika iz Galerije Franjevačkog samostana u Rami, u Umjetničkoj Galeriji BiH, 10. prosinca 2015.

Izložba slika Đure Sedera, koju večeras otvaramo, motivirana je htijenjem franjevaca ramskog samostana da jedan dio svojega kulturnog blaga pokažu u središnjoj galeriji BiH i tako svoje blago stave na uvid svima koji se za njega zanimaju. Polazište franjevaca jest uvjerenje da je kulturno blago, koje oni čuvaju, zajedničko dobro svih ljudi.

Petnaest od šesnaest izloženih platana – iznimka je samo Autoportret – dio su velikog Sederovog ciklusa posvećenog svijetu Biblije te se, polazeći od sadržaja, mogu svrstati u djela sakralne umjetnosti. A njima nasuprot stoje sva druga Sederova djela koja se ne mogu ubrojiti u sakralna. Takva podjela jednog upadno jedinstvenog umjetničkog opusa krije u sebi zamku u koju su se mnogi već uhvatili čim su jedan ili drugi dio proglasili manje važnim. Otkako se bavim slikarstvom Đure Sedera, uporno inzistiram na tome da ovakva podjela zakriva istinu o Sederovom slikarstvu.

Sederov ulazak u svijet Biblije nije napuštanje središnjeg pitanja o čovjeku nego, naprotiv, njegovo produbljivanje, pokušaj prekoračivanja granica ljudske zadatosti i otvaranje obzora nade koji postuliraju velike ljudske čežnje: čežnja za međusobnom blizinom, čežnja za uzajamnim posredovanjem u slobodi, čežnja za ispunjenom ljubavlju

Središnja tema cjelokupnog Sederovog slikarskog opusa jest čovjek. Više od pola stoljeća ovaj umjetnik istražuje čovjekovu sudbinu: njegovu zadatost, granice, mogućnosti, očekivanja, čežnje i nade. Napominjem kao kuriozitet da je samo na temu uzajamnih odnosa žene i muškarca – najčešće nazvanih Dvoje – naslikao šezdeset ulja na platnu (o broju tempera i crteža da i ne govorim). Bavljenje čovjekom i njegovim zadnjim pitanjima odvelo je Sedera u svijet Biblije jer je htio na maksimalnom primjeru provjeriti krajnje domete i mogućnosti naše ljudskosti.

Svih petnaest sakralnih slika na ovoj izložbi bave se ljudskim likom. I jedanaest slika Krista također su slike čovjeka, čovjeka kojega vjernici priznaju Bogom. Zato Sederov ulazak u svijet Biblije nije napuštanje središnjeg pitanja o čovjeku nego, naprotiv, njegovo produbljivanje, pokušaj prekoračivanja granica ljudske zadatosti i otvaranje obzora nade koji postuliraju velike ljudske čežnje: čežnja za međusobnom blizinom, čežnja za uzajamnim posredovanjem u slobodi, čežnja za ispunjenom ljubavlju.

Kao što je poznato, od prosvjetiteljstva se na sva usta govori o kraju slike Krista – slike Krista kao totalnog Čovjeka u kojemu se objavljuje Bog. Izričiti govor o kraju slike Krista prešutno pak prihvaća kraj velikih ljudskih čežnja. Proglašeni kraj slike Krista proizveo je raspuknuće totalne slike Krista zbog kojega su u modernoj umjetnosti nastala dva tipa slike Krista: jedan koji nije mogao ući u crkve, makar se radilo o likovnim remek djelima (Noldeov poliptih Život Isusov, 1912.), i drugi koji je ušao u crkve, makar se radilo o likovno upitnim djelima ili čak o ordinarnom kiču. I u jednom i u drugom slučaju došlo je do razdvajanja Krista i slike, pa je slika došla na mjesto Krista. Nakon toga povijesnog raspuknuća svaka novonastala istinska slika Krista predstavlja pokušaj umjetnika da prevlada raspuknuće cjeline i dokine iz njega nastalo udvostručenje te ponovo oživi jednu totalnu sliku Krista u kojoj se izmiruju sva proturječja egzistencije i otvara obzor vjere i nade za čovjeka.

Slutim da je povijesno iskustvo gubitka cjeline zadnji motiv Sederova nastojanja da, svemu unatoč, naslika svoju totalnu sliku Krista. Zna Seder da je taj cilj nedostižan, ali on osjeća da mu, odrekne li se toga cilja, ostaje premalo.

Dug je bio Sederov put od informelnih, monokromnih i besadržajnih slika do slike Krista. Duboko doživljeno iskustvo konačnosti, transformirano u čežnju za beskonačnošću, dobilo je u slici Krista oblik otvorenosti prema Bogu. Upravo po tome što je otvorena, što je prozorna prema Bogu, Sederova slika Krista može se nazvati svetom slikom. Njezina prozornost i svetost nisu nipošto ne-likovni element, već, naprotiv, najviši domet likovnosti. Spontanom stvaralačkom gestom i snagom svojih velikih čežnja – dakle: ulogom svojega najboljega – umjetnik pokreće i budi usnulu tvar boje i pretvara je u harmoniju svjetlosti, u biblijski gorući grm iz kojega čovjeku progovara Bog.

I u likovnom i u egzistencijalnom vidu izložene slike Krista pripadaju samoj jezgri cjelokupnog Sederova slikarstva.

Na Patmosu


Prorok


Gospodin moj i Bog moj


I čudio se njihovoj nevjeri