Cvijetićev hvaljeni i mnogo nagrađivani roman “Schindlerov lift” pročitao sam na odmoru, usred ljeta, i to je već, barem što se pisca ovih redaka tiče, izuzetak. Jer, tada obično ne čitam knjige. Nisam od onih koji – tokom ostatka godine ne listajući ništa osim vlastite štedne knjižice – na plažu idu s bestelerom pod miškom. Ljeti mi druge stvari odvlače pažnju: novi predjeli, ljudi, senzacije, egzotična jela i pića…

Jedanaest mjeseci godišnje, dakle, knjiški moljac, a tek jedan kulturni barbarin. Tog se pravila držim još od onog (pra)davnog ljeta kad sam, maturant konjičke gimnazije, na more ponio “Stepskog vuka”. Pa sam pola odmora proveo pred šatorom omađijan onim i do dan-danas do kraja neshvaćenim dijelom: samo za luđake. Ma luđak, pravi, velim vam!

No, Cvijetićev prvi roman je toplo preporučio prijatelj u čiji čitalački ukus neopozivo vjerujem. Zato sam ga jednog lijenog ljetnog popodneva ipak uzeo u šake, i pročitao u jednome dahu. Ostao bez teksta. Barem isprva. Docnije je ipak iz mene, o njoj, nešto “iscurilo”: PRIKAZ KNJIGE “SCHINDLEROV LIFT” DARKA CVIJETIĆA.

I upravo zbog silne snage Lifta, unaprijed sam bio malo skeptičan kad je u pitanju Cvijetićev slijedeći naslov. Poslije odlične knjige, opterećen velikim očekivanjima, pisac nerijetko doživi kreativni pad. I pisac je samo čovjek. Doduše, neko i ojača pod, stvarnim ili umišljenim, očekivanjima čitalačke publike, ali dobrom dijelu kolega tada pero “zariba”, pa objave nešto što čak ni čitalac Nives Celzijus ne bi “svario”. A to je tek tuga. Golema!

Pitate se sigurno kojem od ta dva “tabora”, poslije velikog uspjeha “Schindlerovog lifta“, pripada Darko Cvijetić (Ljubija Rudnik, 1968)? Odmah da vam kažem: njegov novi roman “Što na podu spavaš” nije podbačaj. Naprotiv. Čak se, što se mene tiče, komotno može mjeriti sa potresnom pričom o Crvenom i Plavom soliteru.

Kako nisam veliki ljubitelj prepričavanja fabule, ovdje samo kratko: u romanu “Što na podu spavaš”, Darko Cvijetić uz priču o vlastitoj porodici u teškim uslovima rata i, kao poseban “rukavac”, onu o stradanjima članova familije u Drugom svjetskom ratu (Jasenovac), opisuje sudbine šačice vojnika JNA u proljeće devedeset i druge zatečene u opkoljenoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu. Među njima je bio i autorov rođeni brat, nadimkom Bota. Opisani su stradanje tih vojnika pri izvlačenju iz Sarajeva, linč njih šestorice u Dobrovoljačkoj ulici i docnija, uglavnom tragična, životna priča svakog od njih ponaosob. Te priče predstavljaju srž ove obimom nevelike, ali itekako značajne knjige.

I ovaj je roman, kao i prethodni, koncipiran kao drama. Tako tu imamo dva prologa, 32 pojedinačne ispovijesti (“glave”) i potonju u obliku dva epiloga. Dramska podloga je ovdje čak nešto jača od one u Liftu: brojni dijalozi za nijansu izbrušeniji, sa više naboja i neočekivanih obrata. Uz stalne promjene tačke gledišta – svaka “glava” je ispisana iz perspektive jednog od likova – i tome primjeren drugačiji vokabular likova – sve to rezultira izrazitom dinamikom teksta i ukazuje da imamo posla s autorom koji suvereno vlada teatarskim uzusima.

Dotaknimo se malo jezika ovog djela. I o njemu se itekako ima šta kazati. Kao što se u briljantnim dijalozima vidi ruka dramaturga, tako se u neočekivanim odbljescima poezije u prozi vide lucidnost i prst istinskog pjesnika. Ne slovi Cvijetić uzalud već odavno kao jedan od najboljih naših liričara, autor deset knjiga poezije! Te “natruhe” lirskog izričaja su, kao i u Liftu, poput rijetkog začina koji daje puni ukus omiljenom jelu. Evo nekoliko takvih primjera u kojima se teatar apsurda pretvara u čistu poeziju:

- Boti se, poslije razgovora s bratom, obraća nesuđena djevojka Senka: “Brat je preksinoć rekao da vi više niste naša vojska! […] ‘Kako to misliš, Senade?’, pitala sam ga. ‘Fino, Senka. To je sad samo srpska vojska.’ Eto tako mi je rekao. A ja i ne znam što si ti. Srbin? Ili si Hrvat?

Ti si meni minut, Bota.”

“Kao obezdlačene i suhe stare muške noge, tatine, u bolesti, na krevetu, tako mi drhte pogledi ka nebu.”

Malo dalje, Darko u razgovoru s pokojnim ocem: “A ti otišao. Bor rašije nebo kada mu odleti ptica, sve mekša, kao riža pipana kroz gazu…”

I upečatljivih mjesta sa snažnom dramskom teksturom ima mnogo, pa ovdje ne mogu a da ne navedem barem djelić potresne epizode očevog vraćanja s bojišta iz okoline Prijedora, u uniformi srpske vojske, ispričane iz perspektive samog autora (Darko). Da se smrzneš:

“Pojavio se otac, ogroman na tankom svjetlu, s dugom bradom koju nije dva mjeseca obrijao, prljav, umoran, s poluautomatskom puškom. Isprva, nisam ga poznao.

Nikada nisam vidio oca s bradom, sijedom i dugom. Progovorio je, umoran, polupijan.

'Karmela, iznesi rakiju, i nareži konzervu mesa.'

Da, otac, ali taj glas, to lice, sve je bilo udaljeno, mali plamen uljanice razbacivao je svjetlo po njegovoj utvari, i čas je bio starac, čas ogroman ratnik, pa uplakano dijete mokrih očiju od svijeta. I da, plakao je, isprva krijući, tiho, nečujno. Onda je, nakon treće rakije – zaridao. Zora je za vrat uvlačila dan u sobu, i oca smo sve svjetlijeg vidjeli.

Sipao mi je rakiju, pa sebi. Nikada nisam pio pred njim. Dotad.”


Uza sve pobrojano, ova je knjiga značajna i zato što tematski otvara jednu, barem koliko ja znam, u Federaciji BiH rijetko obrađivanu temu. A ta neobrađenost nipošto nije slučajna. Kao ni u ostalim dijelovima naše zemlje, većina na jednoj od teritorija ne govori rado o zločinima “svojih”. I to je jedan od razloga zašto ni četvrt vijeka nakon rata nismo sazreli za iskrena pokajanja i trajn(ij)a pomirenja.

No, zato i jeste sreća što imamo pisce poput Darka Cvijetića. On zna kako, i o čemu da piše. Nije od onih koji, svjesno ili ne, odvraćaju pogled od neugodnih istina. Cvijetić, da parafraziram Hemingveja, ne piše onako kako to drugi očekuju od njega, nego onako kako misli da se nešto stvarno dogodilo, ili barem moglo dogoditi. Niti ga, kako je u predgovoru ispravno primijetio Selvedin Avdić, interesuju velike priče, mega-naracije. U njegovom fokusu su obični ljudi - najčešće žrtve velikih istorijskih “pretumbavanja”. To su, u ovom konkretnom slučaju, prije svih drugih, mladi vojnici JNA iz kasarne “Viktor Bubanj”. Avdić o tome veli: “Cvijetić ne dozvoljava da ta tijela budu samo brojevi oko kojih će raspravljati budući istoričari, da od njih ostanu tek slova urezana u mermer iznad kojega će lažno naricati političari. On ne dopušta da ih se iznova i iznova ubija.”

Cvijetića, dakle, prevashodno zanima živ čovjek. Ili, barem, njegov put do smrti. A to je uvijek, i zauvijek, vrlo uzbudljiva priča.

Goran Sarić, Prometej.ba