Nerijetko se pod pojmom sreća zamišlja neka realnost koja samostalno postoji, negdje izvan nas. Stoga se smatra da sreća može po vlastitom nahođenju doći, otići ili ostati. Može nam biti naklonjena, ali nam i leđa okrenuti.


U psihologiji se, nejopćenitije kazano, pod srećom podrazumijeva unutarnje zadovoljstvo i smirenost, te sklad u odnosima prema vanjskom svijetu. Sreća je najčešće povezana s osjećajima ugode. Dok se na duhovnom području pod pojmom sreća misli na otkrivanje životnog smisla u povezanosti sa svijetom koji nas nadilazi. Vidimo da na obje razine sreća ovisi i o nama. Ne kaže uzalud stara poslovica da smo mi njezini kovači.


Ako smo u nedoumici što misliti pod pojmom sreća, može nam pomoći njezino etimološko značenje. Sreća je stara slavenska riječ čije je osnovno značenje susret (sъrętja: susret, događaj). Dolazi od glagola (su)sresti. Sreća se dakle događa u susretu s ljudima. Nju se ne može posjedovati, nego se kroz susret može postajati sretan. Svakodnevno se susretati i kroz susrete sreću ostvarivati je mukotrpna stvar, jer zahtijeva našu angažiranost kroz relacije (odnose) s drugima. Sreću sami stvaramo, ne dolazi nam izvana. Susret, čija je posljedica sreća, podrazumijeva otvorenost osoba. Čovjek koji je u sebe zatvoren ne može biti sretan. Za moju je dakle sreću potreban drugi. Ako vjerujemo da se u sreći otkriva životni smisao - što god pod njim podrazumijevali - možemo ga postići samo preko drugoga.


Prometej.ba, 27. 5. 2012.