Ne znam koliko vas je, u aktuelnoj fudbalskoj groznici, upratilo da se krajem prošle sedmice desila jedna, za našu svekoliku književnost, važna godišnjica. Naime, desetog decembra ove godine navršila se tačno šezdeset i jedna godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost najvažnijem i najprevođenijem piscu sa ovih prostora, Ivi Andriću. Evo šta je taj skromni Travničanin (Dolac 1892 – Beograd 1975.) rekao tada, desetog decembra hiljadu devetsto šezdeset i prve, kad mu je u Štokholmu uručena ta nagrada. Svoj govor je naslovio "O priči i pričanju":

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, […], i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje. […] Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim… Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Ne znam kako je ovaj važan datum obilježen na prostorima bivše Jugoslavije, ali se bojim da je opet, na raznim stranama, bilo i svojatanja, ali, zacijelo, i jednostranog tumačenja Andrićevog djela. Jer, bosanskohercegovački Hrvat, po uvjerenju Jugosloven koji je dobar dio života proveo u Beogradu i najvažnija djela napisao na srpkom jeziku, ekavicom – danas to zvuči kao naučna fantastika, zar ne?

A ipak je tako, i to je mnogima trn u oku. To je taj teški teret s kojim se Ivo Andrić i danas, odavno mrtav, mora nositi. Jer, dok ga mnogi u Srbiji nekritički svojataju, smatrajući ga samo i isključivo sprskim piscem, drugi bez pravih argumenata označavaju “mrziteljem muslimana”, a treći, oni u Zagrebu, bi ga se – da nije tako velik i važan, pa još rođenjem Hrvat – najradije odrekli. Nikako im se taj Jugosloven i Mladobosanac, ne uklapa u onu priču: “… od stoljeća sedmog”.

No, jesu li važna ova – nekad ipak smislena, često besmislena i zlonamjerna – pradbacivanja i prijepori? Po mom dubokom uvjerenju – ne. Mnogo je važnije njegovo djelo. Ono je to što, barem u (mnogim) njegovim vrhovima, zauvijek ostaje.

A kad već govorimo o njegovoj ličnosti, da ovdje ipak izdvojim par interesantnih detalja, čisto da bih manje upućenom čitaocu malo približio lik ovog interesantnog (mlado)bosanca.

Tih i samozatajan, Andrić kao da se nikad nije prestajao čuditi svijetu oko sebe. Nikada, na primjer, nije mogao shvatiti kako “neki ljudi” mogu pojesti više od jednog, ili čak dva jajeta za objed. U većim društvima, na slavljima i prijemima, on bi, ako je mogao, najradije sjedio u uglu, sâm, i šutke osluškivao žamor oko sebe. Neko je jednom zapisao da je, takav, izgledao kao da se stalno pita: “Bože, smetam li ja ovim ljudima ovdje?!”

Skroman i tih dakle, a literarno ogroman. Onaj ko želi da zaista shvati Bosnu, sve njene bivše i sadašnje traume, taj nikud ne može mrdnuti bez pisca, ali i doktora istorije Ive Andrića (doktorirao 1924. u Grazu, disertacijom "Razvoj duhovnoga života u Bosni za vreme turske uprave").

Pisac ovih redaka je i sâm, još od rane mladosti, opčinjen Andrićem i njegovim djelom. Moj diplomski rad na Filozofskom fakultetu u Sarajevu proučava kompoziciju Andrićevog trećeg, rjeđe proučavanog romana “Gospođica”. U to sam vrijeme bio toliko opčinjem njegovim djelom da sam mu posvetio i nekoliko pjesama. Jedna od njih je objavljena u mojoj prvoj zbirci pjesama “Osmišljeni suteren” (Mostar, 1985).

Pa neka upravo ona bude moj mali prilog dostojanstvenom obilježavanju dana kad je Ivi Andriću u Štokholmu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Neka to ujedno bude i svojevrsna kontra svim onima koji bi ga - u svojim jalovim i besmislenim, kvaziintelektualnim svojatanjima - i danas zloupotrijebili kao “sredstvo za potkusurivanje”.

Htjeli to oni ili ne, ćuprije ostaju, a karavani prolaze li, prolaze.

XXX

(bez naslova)

Ivi Andriću


Bez riječi tvojih jutro gubi jasan,
Pravilan oblik kristala. Bez tebe Žepa,
Nepremošćena, divlji potok biva,
Jesenji povodanj, krik, čamac bez vesala.


Dugi, bijeli vrat onog čuda usred šuma bosanskih,
Posivio od neravnomjernog bata vijekova,
kasa konjskog, vila i nesrećnih dojilja,
uvlači se i tone bez odjeka kasnih ti koraka


po kaldrmi višegradskoj. Skromna još uvijek
jutra sviću, kao i za pisanja tvoga. (Jer,
kako drugačije nazvati onoga koji se samo
sa bolom svojim druži?!) I dalje je mučan glagol:


živjeti – prazna ljuska od oraha,
bez srčike! Samo, čini se, dok nas je kupala
topla i siva najezda tvojih riječi,
lakše je bilo podnositi ovaj besmisao.

Goran Sarić, Prometej.ba