Roman Schindlerov lift jeste biografija prijedorskih solitera kao duhovnih i materijalnih spomenika egzistencije, biografija sadržana u kontrastu dvaju vremena: nekad (prijeratno, jugoslovensko) i sad (poratno, postjugoslovensko). Lift, kao središnji simbol romana, pojavljuje se u svojstvu svjedoka, s jedne strane, životodavnih snaga (nekad): ljubavi, radosti, jedinstva i rada, a, s druge strane, destruktivnih snaga (sad): mržnje, nesreće, razjedinjenosti i rata. Schindlerov lift je roman o životu nekad i odsustvu života, odnosno smrti sad.


Izdavačka kuća Buybook je 2018. godine, u ediciji Savremena bh. književnost, publikovala prvo romaneskno ostvarenje regionalno etabliranog pjesnika i pozorišnog režisera, Darka Cvijetića Schindlerov lift, koje će ubrzo nakon objavljivanja privući veliku pažnju kulturne javnosti u regionu, ne samo kao Cvijetićev okušaj u novoj književnoj formi, već mnogo više kao sadržajno potresno i uznemirujuće štivo.

Schindlerov lift, u najširem smislu, pripada književnom rodu prozi, dok je žanrovski, odnosno u užem smislu, najbliži romanu. Ako roman razumijevamo kao hibridnu pripovjednu formu kojoj priroda romanesknog žanra dozvoljava integriranje i preplitanje svih literarnih oblika, uz uslov podvrgavanja romanesknoj logici i zahtjevima njegove strukture koji su u službi pripovijedanja stanovite radnje, onda Schindlerov lift itekako pripada žanru romana. Iako sačinjeno od preko trideset pojedinačnih sudbina/priča koje su raspodijeljene po poglavljima, Cvijetićevo djelo ne možemo nazvati zbirkom priča, već romanom koji je sačinjen od fragmenata jedne zajedničke povijesti, vremena i prostora unutar kojeg su pojedinačne sudbine neraskidivo povezane, tvoreći odnos nadopunjavanja, komentiranja i međusobnog reflektiranja, ali unutar zajedničkog im konteksta i zajedničke cjeline u kojoj preplitanje niza pojedinačnih, ali gotovo istovjetnih sudbina svjedoči jednoj općoj slici i drami između dva vremena (jugoslovenskog i postjugoslovenskog), vješto uprizorenoj kao dramatika između života i smrti.

Konstrukcijski princip romana Schindlerov lift jeste opozicija nekad i sad, gdje je nekad idealizirana prošlost, dok je sad odsustvo svih vrijednosti prošlosti. Nekad je bio život u svojoj punini, sačinjen od životodavnih principa. Ideal nekadašnjeg (jugoslovenskog) vremena je rad koji ujedinjuje, odnosno radnički duh kao izvor sreće i blagostanja. Gomila žena u tri je smjene šivala konfekciju za naša i inozemna tržišta, išlo im odlično, i izlazile iz smjene nasmijane i sretne.[1] Danas je sve mrtvo. Ljudi niti rade niti su sretni. Danas je smrt, apsolutna smrt koja je i fizička, izazvana ratnim zločinima, ali i duhovna smrt, uzrokovana nestankom svih nekadašnjih, humanističkih principa. Izrodile su se nove vrijednosti koje održavaju i produciraju dalju smrt (u simboličkom smislu: odlasci, mržnja, nezaposlenost, društveno-politička kriza). Govoreći konkretno, cijeli roman je strukturiran između dvije opozicije: jugoslovensko društvo naspram nacionalnih društava ili preciznije, ideja socijalizma nasuprot ideje nacionalizma. Iako je Schindlerov lift djelo čije prednosti zasjenjuju nedostatke, ipak se jedan prigovor čini vrijednim isticanja. Zašto je autor sliku do kraja polarizirao? Zašto je kontrast crno-bijelo? Zar se nije u crnom moglo naći nešto bijelo, a u bijelom nešto crno? Naravno da jeste, ali zašto autor takvo nešto nije istaknuo, odnosno zašto je zanemario? Kako bi potcrtao i pojačao sliku perioda nakon rata kao apokaliptičnog, koji je sačinjen od praznog nacionalizma kao opijuma poratnog društva, autor provodi motiv smrti kao konstantu ovog romana, stavljajući ga uvijek u kontrast sa životodavnim snagama koje simboliziraju vrijeme prije rata. Ovdje susrećemo Cvijetića pjesnika koji i romanesknu strukturu gradi na par exellance lirskom postupku ili stilskoj figuri kontrastu.

Sad sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima [...] Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.[2]

Nekada je bilo bratstvo i jedinstvo gdje su ljudi vrednovani prema radu i doprinosu općem dobru. Danas se radnički duh istopio u najezdi nacionalizma i radnici su postali ratnici, a da to nisu ni znali.[3] Fabrike života pretvorene su u fabrike smrti, a brat se ponovno okrenuo protiv brata, ne zbog zavisti, nego radi politike i laži koju je proizvela pošast zvana nacionalni identitet. Dovoljna je klica sumnje koju sije zavjera i nezaobilazna diferencijacija koja regrutuje i mobilizira, jer razlika je druga riječ za pripadnost. Rat devedesetih u ovom je romanu sveprisutan u svome odsustvu. Stvarne dimenzije rata autor prikazuje postupkom apstrahiranja, odakle također provijava Cvijetićev pjesnički duh. Rat je sažet u sudbini dva prijedorska solitera kao metaforom sveukupnosti i raznolikosti života, različitosti na jednom mjestu, sadržajnosti koju neboder nosi u sebi, a koju jeste posjedovao u periodu prije rata, što kontrastira sa poratnim stanjem kao odsustvom onoga što priroda nebodera jeste – raznovrsnost u jedinstvenosti, zajedništvo i harmonija vertikalnog sela. Rat je od suživota, bratstva i jedinstva unutar mikrokosmosa stvorio haos učinivši ga sablaznim mjestom razjedinjenosti i praznine. Dva prijedorska oblakodera su mikro slika poratnog bosanskohercegovačkog društva.

I gdje se zaturio onaj smijeh s useljavanja. S proslava desetogodišnjice useljenja? Gdje su nestale zajedničke proslave Nove godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima?[4]

Kao enigmatsko pitanje postavlja se semantika naslova Schindlerov lift. Pored toga što je dizalo u soliterima marke Schindler, nameće se pitanje njegove simbolike, po čemu je stalno naglašavanje marke proizvođača Schindler (u glavi šest čak osam puta) od posebne važnosti i zašto je roman naslovljen po švicarskom proizvođaću dizala? Da autor aludira na Zapadni svijet kao proizvođače nemira na ex-Yu prostorima, ideja je koja nije posve utemeljena iako je moguća, jer rat je pretvorio lift (marke Schindler) prijedorskog solitera u giljotinu. Cvijetić izrazito frigidnim tonom, gotovo nijemog glasa pred užasima rata, opisuje, preko upečatljivog i potresnog primjera, kako je lift marke Schindler postao gliljotina: iznenadnim dolaskom struje, neko je pozvao lift, mjesto gdje su se djeca voljela igrati. Djevojčica koja se igrala u liftu provukla je glavu kroz otvor razbijenog stakla na vratima lifta kako bi nekog dozvala i iznenada je došla struja i iznenada je neko pozvao lift Koji je dekapitirao dijete. Od tada to nije više lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore-dole.[5] Ova potresna scena svjedoči stravičnost rata u svim njegovim dimenzijama. Rat nije smrt samo putem oružja, na bojnom polju ili u logoru. Rat je smrt i od gladi, od bolesti, od zime, od nestanka struje, od lifta. Rat je smrt i na najdražijim nam mjestima, u našim domovima i našim igraonicama.

Da autor naslovom sugerira poveznicu s kultnim filmom Šindlerova lista također je samo pretpostavka čiji se smisao tvori tek u opoziciji s listom koju je sačinio industrijalac Oskar Šindler, kojom je spasio preko hiljadu Jevreja u Drugom svjetskom ratu od sigurne smrti time što ih je zapošljavao u svojim fabrikama. Razlika je u tome što je lista vodila u spas, dok je lift vodio u smrt one koji su imali krivo ime. Ostaje tajna šta krije naglašavanje marke Schindler, ali ono što je evidento jeste da lift nosi u sebi svjedočanstvo dva različita vremena, onog u kojem su se ljudi useljavali veseli uz pjesmu, i onog u kojem su istjerivani i vođeni u smrt. Lift je metafora rata devedesetih u Bosni i Hercegovini.

Biografija prijedorskih solitera ispripovijedana je prividno objektivno i distancirano od zbivanja, emocionalnog i subjektivnog stava prema predmetu pripovijedanja, ali, ipak, između redova, isčitava se snažna bliskost, glas neposrednog susreta sa demonom rata koji je ušao u prijedorske solitere. Cvijetićev pokušaj jeste stanoviti vid egzorcizma, koji se sastoji u želji da, izloživši činjenice, učini prvi korak ka normalizaciji i harmonizaciji stanja, a taj prvi korak zahtijeva kolektivno priznanje: jeste, demon je ušao u nas, hajdemo ga istjerati!

Autor: Ahmed Isanović, Prometej.ba


[1] Cvijetić, Darko: Schindlerov lift, Sarajevo; Zagreb: Buybook, 2018., str. 55.

[2] Cvijetić, Darko: Schindlerov lift, Sarajevo; Zagreb: Buybook, 2018., str. 37.

[3] Cvijetić, Darko: Schindlerov lift, Sarajevo; Zagreb: Buybook, 2018., str. 47.

[4] Cvijetić, Darko: Schindlerov lift, Sarajevo; Zagreb: Buybook, 2018., str. 36.

[5] Cvijetić, Darko: Schindlerov lift, Sarajevo; Zagreb: Buybook, 2018., str. 20.