Još skoro od djetinjstva sam fasciniran djelom i zagonetnim likom Ive Andrića. Ta fascinacija složenim svijetom Andrićeve otomanske Bosne nastavila se i za vrijeme studija književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nije onda čudo što sam za diplomski rad odabrao kompoziciju njegovog manje obrađivanog, ali svakako po mnogo čemu zanimljivog romana “Gospođica”.

Dugo se, dakle, i rado bavim ovim neobičnim i bez svake sumnje genijalnim Travničaninom. Čitam sve što mi padne pod ruku u vezi sa njegovim životom i djelom. No, kako vrijeme odmiče – Andrić već odavno nije među živima – radova o njemu je sve manje. Dolaze novi pisci, nova interesantna djela, a i vremena su se kod nas, u bivšoj Jugoslaviji, mnogo promijenila. Kao da Andrić i njegovo djelo, po neizravnom “diktatu” novih vlastodržaca, polako padaju u sjenu. Zato sam sa velikom radoznalošću dočekao objavljivanje pompezno najavljene knjige njemačkog novinara i pisca Michaela Martensa (1973) “U požaru svjetova: Ivo Andrić, jedan evropski život”.

Kad je riječ o novim biografijama velikih pisaca, čovjek mora biti oprezan. Jer, pitaš se, šta se tu još ima dodati? Andrićem su se, pogotovo nakon što je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, bavili mnogo, i mnogi. O tome, uostalom, svjedoči i opsežna bibliografija na kraju ove knjige: četrnaest gusto otipkanih stranica sa više stotina bibliografskih jedinica!

No, prije no što odgovorimo na pitanje da li nam Martensovo djelo donosi išta novo, da ukažemo na neke njegove najinteresantnije dijelove.

Da, na primjer, počnemo od početka, i to jednim kontraverznim detaljem. Martens, naime, kao mjesto Andrićevog rođenja navodi Travnik, mada gotovo svi njegovi biografi navode da je slavni pisac 1892. godine rođen u seocetu imenom Dolac nadomak Travnika. Malo čudna “greška u koracima” za tako dobro “potkovanog” biografa, zar ne?

No, dalje sve teče kako treba. Martens niže provjerene detalje, ali i pikantne glasine o Andrićevom životu, poput one “…da je Ivo dete nekog fratra u nekakvom manastiru kod Travnika”. Martens takve (ne)provjerene “epizodice” vješto ugrađuje u širi istorijski kontekst, tako da je upravo taj širi kadar dodatna vrijednost ove knjige.

Tako se, na užem i širem planu, hronološkim slijedom smjenjuju periodi iz Andrićevog života. Prilično tegobno djetinjstvo, osnovna škola kod hranitelja u Višegradu – samohrana majka nema novaca da ga izdržava; dalje školovanje u Sarajevu, Zagrebu i Krakovu; članstvo u “Mladoj Bosni” i robijanje u vezi s tim; blistava diplomatska karijera između dva rata; dobrovoljna izolacija u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata; bezrezervno pristajanje uz novu, socijalističku vlast na kraju Rata; i, napokon, kao kruna spisateljske karijere, Nobelova nagrada za književnost 1961. godine. Kad se ovako posloži, mora se doći do slijedećeg zaključka: Andrićev životni put je bio toliko uzbudljiv i interesantan da je neshvatljivo da niko po njemu nije snimio igrani film!

Ali, i to je valjda, barem što se tiče “domaćeg terena”, dio Andrićeve stigme. Vjerovatno mnogi, u “novim vremenima”, zaziru da se ozbiljnije zabave Andrićem. Kako je autoru ove knjige jednom rekao neki bugarski novinar: „Hrvati mrze Andrića jer je, iako rođen kao Hrvat, umro kao Srbin. Srbi ga mrze jer je, iako je umro kao Srbin, rođen kao Hrvat. A Bošnjaci ga mrze jer je rođen.“

A on je, zapravo, čitavog života bio svoj. Postojale su samo dvije stvari kojima je od početka do kraja bio beskrajno odan: jedna je pisanje kao životni poziv, a druga ideja jugoslovenstva, i to bez obzira u kom obliku, kao odbrane naših malih naroda od tuđina i zavojevača. Sve ostalo se mijenjalo: države nastajale i propadale, prijateljstva sklapana i raskidana, iz njegovog života dolazile i odlazile žene …

I upravo u vezi s njima, evo jedan, barem piscu ovih redaka, manje poznat detalj.

Po svjedočenjima nekolicine njegovih savremenika Andrić je, naime, bio pravi erotoman. Kod ljepšeg (ne i slabijeg!) pola su ga, navodno, interesovale samo “one stvari”. Tako se jednom čak spetljao s ženom vjenčanog kuma, poznatog hrvatskog književnika Gustava Krkleca!

No, da to nije kompletna slika o tom aspektu Andrićeve ličnosti dokazuje i njegova dugogodišnja veza s Milicom Babić. Ona tako, u intimnoj korespondenciji, travničkog nobelovca često oslovljava sa “moj mandarin”. U poznim godinama Andrić postaje sve više ovisan o ovoj ženi, da bi se nakon njene iznenadne smrti, 1968. godine u Herceg-Novom, polako počeo povlačiti u izolaciju. Čita, piše i pravi duge šetnje po Beogradu. Druži se malo s kim. Kako sam na jednom mjestu kaže: “Društvenost je rđava navika koja nam mnogo škodi.”

Bilo bi nemoguće, ali i nepotrebno, ovdje navesti sve zanimljive epizode i mjesta iz Andrićevog života a koje veoma plastično opisuje Michael Martens: Bukurešt, Trst, Grac, Marsej, Pariz, Madrid… Puno mjesta, događaja, detalja. Martensovo štivo je mjestimice uzbudljivo poput proze čuvenog Johna le Carréa! Takvi su, na primjer, dijelovi koji se bave Sarajevskim atentatom i Andrićevom diplomatskom službom u Rimu dvadesetih godina, ili Berlinu uoči Drugog svjetskog rata.

Stalno napredujući u svijetu diplomatije, Andrić krajem tridesetih dospijeva u tadašnje Srce tame, Berlin. Kao ambasador Kraljevine Jugoslavije, tu ima “čast” da se nekoliko puta sretne sa Adolfom Hitlerom. Fireru je u osvit rata veoma stalo da ne zarati sa Jugoslavijom. Znao je, naime, da bi mu borbe s “odmetnicima” u balkanskim gudurama mogle zarobiti mnogo divizija, prijeko potrebnih za planirani udar na Staljina. Stoga je Andrić kod njega uživao, uslovno rečeno, specijalan tretman.

Sve se, znamo, završilo fijaskom. Martovske “bolje rat nego pakt” demonstracije isprovocirale su veliki zračni udar na Beograd. Zajedno s kompletnim osobljem ambasade Andrić biva protjeran u Cirih. Iako je imao dovoljno novca da tamo ostane, pisac insistira na povratku u okupirani Beograd, odlučan da ratnu sudbinu podijeli sa sunarodnicima. Ostaje, dakle, i u tim “vunenim” vremenima odan ideji zajedničke države.

I upravo tu, od oslobođenja Beograda i dolaska nove vlasti, dolazimo do još jednog, ovog puta ozbiljnije upitnog dijela ove knjige, koji baca priličnu sjenu na njenu ukupnu vrijednost. Evo o čemu se radi.

Već smo rekli da je Andrić još od rane mladosti, u svim vremenima i okolnostima, bio uvjereni Jugosloven. To u više navrata u knjizi napominje i Michael Martens. Tim je onda čudnija njegova kritika Andrićevog prihvatanja nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Jer, ako je mogao biti gorljivi ambasador po mnogo čemu kontraverzne Kraljevine, zašto bi mu se onda, pobogu, u grijehe pripisala lojalnost novoj, antifašističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji?!

Po mom sudu, Michael Martens se ovdje pokazuje kao okorjeli antikomunist. Titov obračun s protivnicima mlade, krvlju stotina hiljada nevinih žrtava “plaćene” države, za Michaela Martensa je – barem po tonu i načinu na koji o tome piše – gori i mračniji čak i od nacističke okupacije Jugoslavije. O njoj Matrens, uostalom, skoro i ne piše. A za Josipa Broza Martens ima samo najgore riječi.

Evo samo jednog takvog odlomka, i to vezanog za Andrićev lični prijedlog iz sedamdesetih da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir: “U jednom dugom pismu komitetu Norveškog parlamenta u Oslu on (Andrić, op. GS) predlaže Tita za Nobelovu nagradu za mir. Nikog drugog do Tita, koljača pod čijim je režimom četrdesetih godina u ime ‘bratstva i jedinstva’ na stotine hiljada (podvukao GS) Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportovano na Goli otok”.

Niukoliko ne negirajući Titove krupne grijehe (Blajburg, Goli otok), nepobitno je da i najokorjeliji kritičari Josipu Brozu Titu priznaju (barem) tri velike, pozitivne stvari: antifašizam (pobjeda nad njemačkim i domaćim fašistima u Drugom svjetskom ratu); drugačiji, otvoreniji i humaniji socijalizam od staljinističkog modela; i, kroz Pokret nesvrstanih, traženje trećeg, neovisnog puta u tadašnjem blokovskim podjelama skoro sasvim paralizovanom svijetu.

Ali eto, za Michaela Martensa je sve to “luk i voda”. Tito je, za njega, isključivo “zločinac” i “koljač”, a Andrić, u završnoj fazi svog života, njegova dodvorica i popuzan.

Šteta, jer, bez ovog nečuvenog pretjerivanja i jednostranosti knjiga Michaela Martensa “U požaru svjetova” o Ivi Andriću zaslužila bi mnogo višu ocjenu.

Autor: Goran Sarić, Prometej.ba