Puno smo vremena, kao studenti, provodili u kafani „Tito“. Dok su naši veliki profesori Dževad Karahasan, Marko Vešović i Ugo Vlaisavljević muku mučili da na fakultetu nešto od nas naprave, jedan paralelan proces edukacije se odvijao i u kafani „Tito“. Moje društvo se okupljalo oko pjesnika Admirala Mahića. Na ta vremena burnog kafanskog života me podsjetila jedna skoro zagubljena slika. Prava, pravcata slika na platnu. Jedan mladi sarajevski slikar je napravio cijelu kolekciju slika pod naslovom: „Umjetnici i socijalizacija kroz kafanski život“. Nije to bilo obično kafansko „cuganje“, nego jedna varijacija sarajevskog boemskog života, koji je jako sličio onoj pariškoj boemiji, o kojoj je tako lijepo pisao Anri Mirže u svojoj knjizi pod naslovom „Boemi“. Mi smo kafanu pretvarali u mini pozornicu na kojoj nikada nije bilo dosadno. Pored ostalog tu smo često organizirali „večeri poezije“. Ova slika, na kojoj je moja malenkost, naslikana je u jednoj takvoj prigodi. Pjesma koju sam u tim trenucima recitovao, je ova pjesma koju možete pročitati u nastavku teksta. Tada, te večeri, pjesma nije ostavila dobar utisak. Možda i zbog dosta blijede i tanjušne recitacije. Admiral je bio veoma namršten. Tu sam pjesmu poslije škartirao kao lošu, promašenu i neuspješnu, jer to su bili, tako i tako, tek naši prvi pokušaji i publika, odnosno kritičari, nisu bili prema nama mnogo strogi. Rekoh li, publika? Hm. Nije to baš bila „Homerova slijepa publika“, jer dio tog kafanskog ambijenta su bili i neki profesori, kao na primjer legendarni Bimbo, a ponekad i Enver Kazaz, no glavnu riječ je imao Admiral. Admiral je ipak Admiral, i ta vojna hijerarhija se poštovala. Kada sa ove vremenske distance to posmatram, usudio bih se reći da ono što smo stvarali tada u našoj kafanskoj Art laboratoriji i nije bilo loše, daleko od toga da je bilo loše. Naše kafansko društvo su činili studenti sa Muzičke akademije, pa Likovne akademije, ali ponajviše sa Filozofskog fakulteta. Studenti sa Muzičke akademije su se nekako nametnuli kao „frontmeni“, bar se meni tako činilo, jer nam je muzika bila u tom procesu stvaranja i stasanja možda i najvažnija. Doživljavali smo je na sličan način kao i svojevremeno Andrić u Šopenovoj rodnoj kući:

„Umjetnici i naučnici sa raznih strana svijeta, raznih narodnosti, našli su u ovoj kući zajednički govor i svi su se bez rezerve poklonili veličini i ljepoti. Posmatrao sam ih ... i gledajući ih čini mi se da je svijet pun drugova sa kojima bih hteo sve da dijelim, a da su ovi ljudi oko mene samo neki njihovi predstavnici. U njima osjećam povezanost milion ljudi. Pod utiskom muzike od koje još sve bruji i treperi, sva lica oko mene izgledaju mi bliska, razumljiva, iako se u većini ne poznajemo ni po imenu ni po zemlji iz koje smo. Svi će se ovi ljudi već sutra razići svako na svoju stranu, ali ja sam i pored toga uvjeren da ćemo dok živimo ostati povezani onim što smo vidjeli, čuli i osjetili u Šopenovoj rodnoj kući“.

Muzika preobražava i tu se krije njezina snaga i značaj. Preobražaji u muzici imaju bitan značaj. Naprosto, jer su preobražaji način na koji se odigrava, odslikava stvarnost na zemlji. Stoga je jako bitno uhvatiti na pravi način tu nevidljivu poeziju prelaza, muziku preobražaja. Prelaz između dva tona različite boje – to je muzika. Bez prelaza, tonovi se ne bi mogli povezati u muziku. Prelaz je zapravo most. Most koji spaja tonove, boje – stvarnosti. Tako da je jako bitno da se na pravi način iskoristi potencijal prelaza. Prelaz je kriza, kriza duha, kriza identiteta. Vrijeme redefiniranja je vrijeme preobražaja. Ponekad je vrijeme takve krize pravo vrijeme za oblikovanje novog umjetničkog djela, koje se može dovršiti do kraja godišnjeg doba, do novog prelaza, novog preobražaja.

Preobražaj u muzici je preobražaj nevidljivog, preobražaj neizrecivog. Preobražaj u poeziji je prelaz neizrecivog u nešto što dobija stvarno jezičko postojanje. U muzici je preobražaj neizrecivog preobražaj u Ne-stvarno. Jedno novo svitanje, moglo bi biti dobar početak. Svitanje, preobrazaj tmine u jutro, koje samo što nije nastupilo. U toj varnici preobražaja je klica poezije, klica muzike. Tonovi jeseni u sebe primaju boje ljeta, a ljeto preobražava lice – prelazi u tonove jeseni. Tako da jedna stvarnost prelazi u drugu, a kriza prelaza je prostor za poeziju, prostor za muziku. Reiner Maria Rilke je napisao zanimljive stihove u Sonetima posvećenim Orfeju – „Proleće opet. Zemlja ko malo dete što pesme naizust zna, mnoge, o mnoge. Nagradu sada dobija za svoj tegoban trud.“ Poezija se naizust uči ponavljanjem. Zemlja je po ko zna koji put ponovila poeziju svoga postojanja, tako da je nju naučila naizust. Tako se čini. Ali nije riječ o mehaničkim preobražajima, ponavljanjima. Umjetnost je dokaz tome. Svakom godinom, svakim preobražajem nastaje jedan novi otisak duha, jer se on ispolji na novi način, a zemlja upamti to neponovljivo ispoljavanje.

Mislim da je to najveća vrijednost umjetnosti, jer je ona dokaz stvaralačkog potencijala duha, koji unosi neponovljivost u procese preobražavanja u svemiru, preobrazavanje materije u energiju, prostora u vrijeme. To bi preobražavanje, ukoliko nema svoj duhovni odraz, bilo beživotno. Tako da je preobražaj istovremeno proces prevođenja. Proces pretakanja. Tih preobražaja ima u jako mnogo oblika, koji se svakodnevno odvijaju. Neki su vidljivi, a neki nevidljivi. Dok se neki preobražavaju iz vidljivog u ne-vidljivo, i obrnuto. Osluhni, i muzika prati takve preobražaje.


Sionsko sunce

Sunce

- božiji grad.

Tone

- u đavolji kad.

Kamen

- bezbojan, suh

Tone

- u bezdan gluh.

A na njem dječak

preplanuo, bos

Trči

niz Sion kos.

Sion

- božiji grad

slavi

anđela pad.

Anđeo smrti, na božiji

mig

- u kamen udahnu

života žig.

Kamen

- i božiji grad

Uroni

u đavolji Had.

Sunce

- u oku – gleda

oko

rupe crne.

U rupi crnoj

nesta

Sion – božiji grad.

Dječaka

- iz plemena Sunca

zamete

Zvjezdani prah.

Sion – božiji grad

samo je nestvarna

anđela – trag.

Sunce

- i božiji grad – obuze

Ledeni hlad.

Sunce

- u oku – gleda

oko

rupe crne.

U rupi crnoj

nesta

Sion – božiji grad.

Autor: Marko Raguž

Prometej.ba