Sjećanja na djetinjstvo uvijek prolaze jedan proces kristalizacije. O njemu je pisao Stendal u vezi sa temom ljubavi – u svojoj istoimenoj knjizi O Ljubavi. Uzgred rečeno, upravo je tu Stendalovu knjigu u svojoj mansardi imao junak Kišovog romana Mansarda. To je bila jedna od njegovih odabranih knjiga. Na koji je način Stendal zasnovao svoju koncepciju kristalizacije? Naime, Stendal je pisao o procesu koji prolazi jedna grančica, nakon što je neko ubaci u rudnik soli. Vremenom ta grančica dobije jedan sloj kristala na svojoj površini. Upravo takvu kristalizaciju prolazi onaj ko se zaljubi. On predmet svoje ljubavi (neku djevojku, damu), ne vidi onakvom kakva ona jeste, nego je ona za njega prekrivena kristalima. Ona je prošla proces identičan onoj grančici u rudniku soli. Upravo bi se to moglo reći i za odnos estetike i sjećanja. U našoj svijesti sjećanja nakon određenog vremena dožive jedan proces preobražavanja, jedan proces kristalizacije. Tako da su sjećanja na djetinjstvo obično obojena nekim neobičnim bojama, tonovima koje je više nanijelo Vrijeme, nego što su ti tonovi postojali unutar tih sjećanja u vremenu kada su ona nastala. Vrijeme uvijek samo po sebi nanese neke sasvim nove boje. Vrijeme je jedan pravi slikar, koji slika na svoju ruku, uvijek se umiješa u mentalne slike, sjećanja na djetinjstvo, koja nosimo u sebi, koja čuvamo, štitimo, krijemo kao naše najveće blago. Upravo je zbog toga većina književnosti koja evocira slike iz djetinjstva obojena jednom specifičnom nostalgijom, ispunjena je jednom prelijepom, neobičnom estetikom. Upravo tu vrstu estetike želim istaći u zbirci kratkih priča Rani jadi Danila Kiša.

To je više poezija nego proza, jer je prozni tekst pričā toliko nabijen estetikom, da sve to čitatelja mnogo više podsjeća na čistu poeziju. To je jedan niz slika, koji je kodiran jezikom, koji je za te slike postao neprobojni oklop. Slika je sakrivena u orahovoj ljusci jezika. Moramo pažljivo prići tim slikama, ne smijemo orahovu ljusku razbiti kamenom, jer bi mogao biti zgnječen sadržaj. Moramo znati pravi način kako da otvorimo tu orahovu ljusku jezika. Na taj način takve slike neometano uskrsavaju u svijesti čitatelja, ako je barem nešto približno u sebi sačuvao iz svoga djetinjstva, a svi smo ponešto sačuvali. „Jeste li vi ikada bili dete, gospodine pukovniče. Ne, ja sam oduvek bio pukovnik Gestapoa“ – zapisano je u jednom romanu Borislava Pekića. Većina nas pamti to vrijeme djetinjstva, njega se ne odriče, kao ovaj Pekićev pukovnik Gestapoa.

Zbirka priča Rani jadi Danila Kiša otpočinje jednim krajnje lirskim opisima u priči S jeseni, kada počnu vetrovi. „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo. Onda udari o tle tupim krikom. Ne rađa se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljuštura, iznutra beličastoplava, a iz nje iskaču vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmejanog crnca.“ Sasvim lijepo vidimo da je Kiš pobrisao granicu između poezije i proze. On je u tkivo svoga proznog teksta upleo jedan poetski doživljaj stvarnosti. U navedenom odlomku vidimo da se Kiš služi krajnje pjesničkim oblicima u svojim opisima kestenovog drveta. Pa se tako lišće kestena koje pada uspoređuje sa pticom koja udara kljunom o zemlju, dok se divlji kesten koji pada uspoređuje sa zvijezdom padalicom, a kestenje koje ispada iz dlakave ljušture se uspoređuje sa jagodicama nasmijanog crnca. Sve su to neke gorke slike iz jednog iščezlog vremena, jednog davno prohujalog vremena, koje je dovoljno ležalo u podrumima naše svijesti, kao najbolje vino je dozrijevalo u tajnim podrumima. Čitava ova Kišova zbirka je ispunjena nekom gorčinom zbog vremena koje odlazi u nepovrat. Baš kao i ovo lišće divljeg kestena, koje se odupire jesenjem vjetru, koji sa sobom nosi mirise kraja. U toj se priči lirski pripovijeda o dječaku, koji se nalazi ispod kestenovog drveta, i koji kupi to kestenje i stavlja ih pod obraze. To je jedno usamljeno lutanje ispod kestenovih stabala, dok hladni vjetrovi jeseni nose u vrtlogu lišće ispred dječakovih cipela. Zaista, to su slike koje na ovaj ili onaj način svi nosimo iz svoga djetinjstva, prve slike kruženja prirode, smjene godišnjh doba, kruženja oblaka na nebu, jesenjih kišnih kapi na mokroj ulici, i prvih vjetrova koji pjevaju na promrzlom uhu tužnu pjesmu jeseni, i dugih zimskih dana, koji se spremaju, i koji su na pomolu. A preživjeti zimu, uvijek je jedna pustolovina, okovana ledom na prozorima, smetovima snijega na ulaznim vratima, gdje se nalaze jedne usamljene dječije čizme. O svemu tome se nagovještava u ovom samotonom lutanju dječaka ispod kestenovih stabala. Evo kako Kiš završava svoj lirski zapis S jeseni, kada počnu vetrovi: „Trebalo bi komponovati fugu za orkestar i jorgovan. Iznositi na podijum u mračnoj sali ljubičaste bočice oplemenjenih mirisa. One koji bi tiho, bez krika, izgubili svest, iznosili bi u drugu salu, gde bi lebdeo detinjasti, lekoviti miris lipe i kamilice.“ To je zaista jedan neobičan Kišov magijski jezik, iz kojeg sipaju boje kao snijeg iz rukavice, koji oko sebe širi ugodne mirise tek opranog rublja, koje visi u dvorištu na štriku, mirise sapuna od cvijeća, kojim je jedna majka svojim nažuljenim promrzlim rukama ispirala to rublje. Vrlo čudno, kako to jedan niz znakova može posjedovati. Ali može, to može samo magijski jezik, koji je u mrežu simbola uhvatio samu tajnu života, tajnu jednog bujnog unutrašnjeg svijeta. To je moguće, ali samo u posebnoj književnosti, kakva je ona koju je stvarao Danilo Kiš. To je jedno lutanje samotnim stazama jednog djetinjstva, jednim vrtom u kojem su nanizane slike jednog života. Sve je viđeno očima koje su svježe, koje su tek počele da primaju stvaran Svijet oko sebe. U tom smislu se nastavlja Kišov lirski niz, sa razglednicama predjela iz djetinjstva. Tako se sljedeća priča tematski nastavlja na prethodnu priču, jer se u njoj, također, pripovijeda o kestenovom drvetu. Taj lirski zapis se zove Ulica divljih kestenova.

U toj priči pripovjedni subjekt koji se nalazi na granici lirskog ja pokušava da pronađe Ulicu divljih kestenova. On se kao kroz maglu sjeća te Ulice divljih kestenova, jer ona je tek pohranjena u njegovim uspomenama; on se nada da se drvored kestenova nalazi negdje u blizini, jer je on tu bio još prije rata: „Da, još pre rata... Na uglu se nalazila škola, a pred školom arteski bunar. Ne mislite, valjda, da sam sve to izmislio.“ To je jedan tužni pejzaž ratnog djetinjstva, izbjeglišta i siromaštva, tog vječitog seljakanja od mjesta do mjesta, gdje ostaju naša sjećanja, koja poslije tako uzaludno tražimo. Nikada nismo sigurni da li ćemo naći grad u kojem smo nekada bili, da li on još uvijek pamti tragove naših koraka, da li negdje čuva uspomenu na naše lice. Obično je to veliko razočarenje, jer mi čak i kada dođemo u istu ulicu divljih kestenova, mi ne pronalazimo onu koja živi u našim sjećanjima, nego nađemo jedan sasvim novi, tuđi i hladni Svijet. U nastavku saznajemo da je taj pripovjedni subjekt zapravo dječak Andreas Sam, koji se kao takav imenuje na jednoj grupnoj fotografiji. Andreas Sam razgovara sa prolaznikom o toj Ulici divljih kestenova: „O, da, izvinite, naravno vi se ne možete setiti, ukoliko tu niste živeli pre rata, no bar biste mogli znati da li ima tu negdje neka ulica sa drvoredom divljih kestenova? Ti su kestenovi cvetali s proleća, tako da je cela ulica mirisala pomalo otužno i teško, osim posle kiše. Tada je, izmešan sa ozonom, miris divljeg kestenovog cveta lebdeo svuda naokolo.“ Potom se spominju i roditelji Andreasa Sama – otac Eduard Sam i majka Marija Sam, a potom i sestra Ana Sam. A oni su svi skupa živjeli u jednoj kući u toj Ulici divljih kestenova. „Sada je tu posađen luk, lepi zeleni prazilik, gospođo...“ Ta potraga za svojim korijenima jako je složen problem. Sve nas to tjera, ta nesretna potreba da ispitamo naše porijeklo u mulju prošlosti, od jednog ponora do drugog. Mi mislimo da ćemo naći nešto čvrsto, ali ne znamo da se nalazimo u provaliji u stanju padanja, i kad se pokušamo uhvatiti za nešto čvrsto shvatimo da i to, također, pada. Shvatimo da čvrste tačke nema. To porijeko se može tražiti u pomrčini pra-početka i biblijskih vremena, ali može se ići još dublje.

U sljedećoj priči s nazivom Igra jedan čovjek gleda kroz ključaonicu očekujući da će tamo u sobi ugledati Andreasa Sama. Tada se spominje Ahasver – Lutajući Jevrejin i za malog Andreasa se govori kako je on zapravo unuk Maksa Lutajućeg. „Već je unapred likovao i uživao u njenoj skrivenoj patnji i nemoći da se bar u sebi i ćutke suprotstavi snazi njegovih dokaza, kada bude ugledala (kad joj on pokaže) kako njen Plavi Dečko, njen Andreas, nudi mušterije i ide od slike do slike, kao da luta kroz vekove.“ Ovdje se napominje da je i malom Andreasu, zbog njegove jevrejske krvi, suđeno da luta kroz vjekove – baš kao i njegov mitski predak Ahasver. Baš na ovom mjestu se nazire okosnica ove Kišove proze, a to je upravo neko prokletstvo porijekla, traganje za korijenima, koji nas samim rođenjem obilježe. Za Kafkine junake se kaže da su rođeni kao krivci. Nema sumnje da to važi za sve ljude, ali za ljude jevrejskih korijena posebno. A takav je bio Kafka, kao što je takav bio i Danilo Kiš. A Kiš je proveo svoje djetinjstvo u vremenu kada je biti Jevrejin bilo nešto najnezahvalnije na svijetu, upravo tu u Europi, tokom Drugog svjetskog rata. U tom smislu se to prokletstvo jednog porodičnog stabla, prokletstvo krvne pripadnosti nameće kao centralni problem ove zbirke. Taj jedan veliki nesporazum koji taj dječak od najranijih dana ima sa svijetom, taj sudar sa okolinom, koji tako nepravedno mora podnositi dijete, koje sa tim nema baš nikakve veze, niti ima bilo kakvu odgovornost. To nam, također, govori da krivica ponekad zna biti vrlo apstraktna, da se ljudi kažnjavaju ponekad zbog nekih imaginarnih razloga. To posebno dođe do izražaja u mutnim vremenima povijesnog vrenja, kada se ne razaznaje ko je kriv, a ko nije – kako je to lijepo rekao Andrić. Baš jedno takvo prokletsvo prati ovog senzibilnog dječaka. Dječak i dalje sam sjedi u sobi i igra se sa olovnim vojnicima i klikerima, dok ga kroz ključaonicu posmatra taj čovjek. „Čovek proviri kroz ključaonicu. I vide svog pokojnog oca, Maksa Ahašveroša – trgovca guščijim perjem.“ U nastavku priče se napominje da je taj čovjek koji viri kroz ključaonicu zapravo Eduard – otac Andreasa Sama. Eduard govori da vidi kroz ključaonicu u sobi svog pokojnog oca Maksa, dok se u sobi zapravo nalazi njegov sin Andreas: „Vrata zaplakaše i dečak se trže. Žena ga zateče sa jastukom u naručju. Osim njega nikog nije bilo u sobi.“ Ovdje vidimo da se nepravda prenosi krvnim putem, s jedne generacije na drugu generaciju, da se ona nasljeđuje.

U priči Pogrom se pripovjeda o dječaku koji se pridružio gomili ljudi, koji su jurili zadihano i koji su ga povukli za sobom: „Sneg nam je škripao pod nogama, tabao se i postajao tvrd kao pločnik, krt i zvonak. Gomila je tapkala po snegu kao kakva golema stonoga, a iz njenih se usta podizala para, čista i bela.“ Dječak je stajao pod tremom nekog magacina, izgubljen u šumi nogu okupljene gomile. Taj narod se zapravo okupio kako bi dobio neku humanitarnu pomoć, i uskoro su počele iz magacina da nadiru neke četvrtaste konzerve, a iz papirnih džakova je kuljao šećer, dok je brašno lebdjelo u vazduhu kao puder. To su tipični motivi jednog ratnog djetinjstva.

U sljedećoj priči pod nazivom Priča od koje se crveni se pripovjeda o dječaku koji sanja „noć na otvorenom moru u blizini koralnih sprudova“, dok istovremeno provjerava svoj pištolj ispod jastuka, za svaki slučaj, ukoliko dođe do pobune mornara. Onda Sam razgovara sa nekim svojim drugarom, i pri tome je osjetio da mu se strašno piški a nema gdje da to učini. Međutim, sve je to bio samo san, Sam je sanjao da priča sa drugarom i da piški – on se zapravo upiškio u krevetu: „Moram samo da proverim koliko sam se skvasio. Možda nije doprlo do čaršafa. U tom slučaju, stvar je spasena. Obući ću pantalone na mokre gaće, pa ću se osušiti u školi. Pridižući se rukama na bok, opipavam dlanom čaršave. Užaš! Ležim na golemoj lokvi koja se širi.“ Dječak govori majci da se upiškio. Zora je i bliži se čas kada se mora spremiti i ići u školu: „Neka prljava jesenja zora, vlažna i mrgodna, ulazi polako u našu sobu.“ To je jedna djetinja podsvijest, živopisna i bujna kao Svijet snova, koji je za dijete njegova jedina Stvarnost. Ono što doživljava u snovima, ono što mu se ukazuje u magnovenjima iz jednog zaumnog Svijeta, to dijete bez okolišanja sprovodi u Stvarnost. Za njega je život slobodna igra Fantazije. Naravno, kada odlučuje u svoje ime, kada nije pod nadzorom.

U priči Serenada za Anu se pripovijeda o nekom momku koji je pod prozorom svirao violinu za sestru Andreasa Sama, u koju je bio zaljubljen, dok je dječak čuo neki žagor ispod prozora i pomislio da su došli da ubiju njegovog oca. Međutim, to je bio neko ko je svirao violinu za njegovu sestru. Majka je savjetovala njegovoj sestri da zapali šibicu u znak pažnje, dok je Andreas umiren majčinim glasom ponovo tonuo u san kao u šumu mirisa, kao u zelenu livadu.

Kišova je zbirka priča prepuna slikovitih primjera iz dječakovog intimnog Svijeta. Priča Livada, u jesen počinje ovako: „Otišli su cirkusanti, atlete, i mečkari, jesen je na izmaku. Tu na Malom polju ili na Grofovom zapećku, kako ga još zovu, ostali su samo tragovi njihovog boravka, utabano polje i zgažene trave.“ Pripovijeda se tako da se jama u koju je bio zaboden stub šatora sada više i ne vidi, i da je ta jama zarasla poput neke rane, i da su je pokrile zemlja, trave i korovi. To je bio prvi dječakov susret sa tim teatrom Svijeta, koji se njemu predstavio u vidu jednog provincijskog cirkusa, koji je iz neke daljine, odnekle s onu stranu planine, došao u njegov kraj. Dječak nije ni slutio da je čitav ovaj život, u svome vanjskom obliku, jedna igra maskama, jedna krvava igra, bez stvarnih emocija, čak vrlo smrtonosna. Čitav taj povijesni teatar koji se odvijao u velikom Svijetu, dječak još nije poznavao, on je samo mogao čuti odjeke, buku i bijes istorije, koja je zahvatila i njegov tihi zavičaj. Međutim, prve naznake tog povijesnog teatra dječak je upoznao upravo preko tog cirkusa. Cirkus je odigrao sve svoje tačke, sve svoje trikove je pokazao, a potom je nestao, dok je vrijeme spiralo čak i tragove šatora, koji su iza njega ostali, neke jame, tragove gdje su bili zabodeni stubovi šatora: „A i ova će uskoro nestati, podlokana kišom i zatrpana zemljom, zatim će je neko vreme skrivati sneg, a kad dođu prolećne mlake kiše i pljuskovi, zatrpaće je zemljom i pokriti travom, kao da je nikad nije ni bilo.“ To je sudbina svakog cirkusa, svakog povijesnog teatra, svih tragova koje je ostavljao taj cirkus, koji je bio tu neko vrijeme, izveo sve svoje tačke, i s prvom jesenjom kišom nestao u magli. „Tako izgleda livada, pusta jesenja livada posle vašara...“ Odjednom odnekud izranja otac Andreasa Sama i zastaje na utabanom polju. Upravo tamo gdje se nalazio šator s majmunima. Baš kao da je i njegov otac jedna od tih cirkuskih pojava bez lica, bez identiteta. Očeva figura je jako čudna, neuhvatljiva. Dječak kao da traga za njom, kao da pokušava da uhvati njegovo lice, da razriješi tu misteriju koja se isplela oko očinske figure.

Ta neobična, tragična očeva figura se provlači kroz druga djela Danila Kiša. Upravo je da opsesija ocem, njegovom odsutnošću, slična kao kod Franza Kafke, istina, na nešto drugačiji način. Priča Verenici započinje ovako: „Bilo je to u vreme kada njegov otac još nije pio (zapravo između dva Velika Opijanja, kako je kasnije govorila njegova majka) i kada on, Andreas Sam, još nije služio kod seljaka. Bilo je to, dakle, druge ili treće godine rata...“ Pripovijeda se zatim o susretu njegovog oca sa nekim seljakom, i seljak tada govori da će sutra biti vjetrovito, jer je na zapadu rumeno posle sunčevog zalaska. U ovoj priči se prvi put spominje znatno stariji narator – koji se nakon dugo godina sjeća ratnog djetinjstva: „A evo kako je sve to bilo. Ta prokleta stvar zbog koje je sada morao da crveni. (Da ostanemo pri trećem licu. Posle toliko godina, Andreas možda i nisam ja.)“ Međutim, otac je tu poput nekog snoviđenja, njegovo lice se jako teško može uhvatiti, njegov identitet je nejasan. A to je u neku ruku dvojnik dječakov. Dječak je očev odraz u Ogledalu Vremena. Dječak nastavlja da živi njegov život, za njega su predodređene očeve cipele, koje će prije ili kasnije morati da nazuje, da krene očevim stopama, jer je njihova sudbina povezana neraskidivim lancima prokletstva. U nastavku se pripovijeda o jednoj djevojčici s kojom je išao u isti razred i u koju je bio zaljubljen: „Ležali su sasvim jedno uz drugo. Ona je zažmurila. On ju je poljubio. Imala je rupicu na obrazu i pegav prćast nosić. Mirisala je na divlju detelinu.“ Onda se pripovijeda o tome da dječak nije htio da se vrati kući, i da je zamislio da se više nikada ne vrati kući, i da zapravo ode svome djedu na Cetinje. Kraj priče se prstenasto zatvara u odnosu na početak kada se pripovijeda o ocu koji prati kola na drumu: „Kada je otvorio oči, video je kako njegov otac, onako visok, sa štapom u ruci, sa svojim tvrdim crnim šeširom, zaostaje za kolima i kako se ocrtava na purpurnom horizonstu.“

U priči Zamak osvetljen Suncem se na početku pripovijeda o kravi gospodina Molnara, koja se zvala Narandža, a bila je najljepša među kravama, a nju je mali Andreas izgubio – jer on je čuvao goveda gospodina Molnara. Andreas Sam je razgovarao sa psom Dingom o tome šta će se desiti ukoliko on ne nađe kravu Narandžu i ukoliko se ne vrati kući, već ode negdje daleko u svijet. „Govorio je već glasno. Osim psa, nije bilo nikog ko bi ga mogao čuti. U šumi je već bilo mračno, samo se iznad visokih grana drveća pomaljalo tamnoplavo nebo.“ I dok je tako hodao šumom za svojim psom, dječak je maštao da ugleda zamak obasjan Suncem. To je jedan magijski prostor u kojem se prožimaju svjetovi Fantazije i svjetovi Realnosti. U tim pejzažima djetinjstva dječak traga za tvorevinama svoje mašte, kakav je taj zamak obasjan Suncem.

Vrlo je teško u ovoj Kišovoj zbirci razlučiti šta je jedan svijet Fantazije, a šta pripada stvarnom svijetu, jer dječija mitologija ne poznaje razlike između navedenih kategorija. A sama čovjekova unutrašnjost, a pogotovo u tim dječijim, ranim danima, napaja se na nepresušnim vrelima Fantazije, jer je upravo u toj Fantaziji rođen sam Svijet. Neko bolno maštovit u svojoj je mašti kreirao ovaj Svijet, jer Svijet od te Fantazije živi, on se njome napaja. A priroda na Zemlji jeste samoodrživa, ali kroz jedno međusobno proždiranje, kroz jedan krvavi igrokaz. Međutim, to je samo vanjsko riješenje. Fantazija, sve te kreacije Mašte, jedina je i istinska hrana čovjekovog unutrašnjeg Svijeta.

Priča Livada počinje ovako: „Išao je obalom reke, ka Bakši. U vazduhu se osećao miris ozona pomešan sa mirisom već prezrele zove. Sveži su se krtičnjaci crveneli kao kraste. Onda odjednom granu sunce.“ U toj se priči govori o tome da je Andreas Sam posjetio ljekara jer je dobio šugu, i o čitavoj toj posjeti ljekaru je razmišljao dok je hodao livadom. „Vraćao se obalom reke ka selu. Pobednik nad vremenom, još uvek nemoćan pred cvećem i livadom.“

U priči Dok mu bištu kosu dječak Andreas Sam ostaje sam u učionici, nakon što su sva djeca izašla, jer je očekivao da ga učiteljica pošalje da čisti njen kokošarnik: „Sasušeni kokošiji izmet hvata mu se za jezik... (...) Mete i struže klečeći na kolenima. Kada više ne može da zadržava dah, podiže dva crepa sa krova i pomalja glavu. Njegova raščupana glava na dugom tankom vratu iznad kokošarnika liči na divlju pečurku.“ Onda se dugo umivao u drvenom koritu. Uranjao je glavu u koritu, dok su kokošije vaši plivale po vodi. Gospođa Rigo ga za nagradu poziva na večeru u kuhinji. Na tanjiru se pred njim nalaze čvarci: „Zažmuri – narandža liči na sunce pri zalasku.“ Zaista jedan zanimljiv postupak prevođenja Svemira u jedan Svemir dječije mašte, koji je beskrajan kao taj istinski Svemir. Sve je to dokaz da je beskraj Svemira prisutan u odrazima unutrašnjih ogledala. Baš kao što je beskrajan taj vanjski vakuum Svemira, sastavljen od beskrajne igre i prožimanja materije i energije, vremena i prostora, tako postoji i jedan unutrašnji uporedni univerzum, kojeg mi poistovjećujemo s Bogom. On je Nevidljiv, odnosno vidljiv je samo za one oči koje su spremne da sve to vide. Ali u dječijoj mašti to Sunce na rubovima horizonta je samo jedna narandža. Tipične kreacije, metafore dječije Fantazije. Kod kuće mu njegova majka i sestra bištu kosu.

U Priči o pečurkama se pripovijeda o dječaku koji sa svojom majkom i sestrom traži pečurke: „Stajali su na proplanku, na samom izlazu iz Grofovske šume. Sunce je oblivalo crvenom svetlošću sasušeno lišće i borove iglice.“ Dječak govori da gospodin Molnar ustaje rano ujutro i ide daleko u dubinu šume jer tamo rastu pečurke. Pripovijeda se tako da su oni čitavu jesen hodali šumom skupljajući šišarke – koje će ložiti zimi.

Naredna priča u ovoj Kišovoj zbirci jeste priča koja se zove Mačke: „U jorgovanu iza kuće dečak je pronašao četiri slepa mačeta.“ Dječak je po njihovom cviljenju shvatio da ih je neko odvojio od njihove majke. A dječak je zapravo ušao u baštu kako bi krao ribizle i tako je pronašao mačiće. Usput je i uhodio ptice. Sljedećeg jutra je ponovo došao da vidi šta je sa njegovim mačićima. Limenka je stajala kraj njih nedirnuta i oni su drhtali od hladnoće. Dječak je rekao kako nema pravde na svijetu, a potom je kamenom ubio sve mačiće. „Sahranio ih je tek uveče, kraj živice od jorgovana. Zajedno sa mačkama zakopao je i kamen. Nije ostavio nikakav znak.“ Zaista, to je velika istina, to da na ovom Svijetu, ovakvom kakav je, nema pravde. Mudri ljudi iz naroda kažu da je grob jedina pravda na ovome Svijetu. A grob je nada, jedno obećanje postojanja jednog drugog Svijeta, koji je zasnovan na pravdi i istini, koji nije obilježen patnjom i stradanjem. Ali za dječaka Andreasa Sama na ovom Svijetu nema pravde, kao ni za te mačiće ostavljene od majke.

U sljedećem kratkom lirskom zapisu pod nazivom Kruške pripovijeda se o tome kako dječak Andreas, koji radi kao sluga kod porodice Molnar, baca daleko kruške kako se ne bi skupljale ose. Dječak Andreas je seoski sluga, on je živio od milosti drugih ljudi, jer je bio siromašan. Njega je od tih najranijih dana pratilo to prokletstvo siromaštva. A prokletstvo djetinjstva provedenog u siromaštvu samo se može po svojoj težini porediti sa prokletstvom dječije patnje zbog boje kože, zbog nacionalnosti i vjere. A dječak Andreas je patio od oba ta nesretna prokletstva.

U priči Konji dječak Andreas leži potrbuške na drvenom sanduku i zuri u oblake dima što se vuku po tavanici. „Napolju je padao sneg, a vetar bi kroz pukotine na prozoru i ispod vrata ubacivao pregršti igličastog kristala. U šporetu su cvrčale vlažne šišarke, kao pljuvačka na vrelim usnama.“ U prostoriji je nabijena ilovača mirisala na konjsku mokraću, jer su tu prije nekoliko godina bili smješteni konji. Zatim su stigle vijesti da je konj u štali koji se zvao Sultan pao od iznemoglosti. „Sultan je ležao na boku u tankoj strugotini, nepomično. Oči su mu bile tamnoljubičaste, bez zvezde u njima. Samo mu je na čelu još blistao srebrni polumesec.“ Na kraju su vojnici odvukli konja na konjsko groblje. Ta sudbina nesretnog konja je jako dotakla dušu tog osjetljivog dječaka. „Za sankama je tapkao jedan dečak žalosna srca (koga su zvali Andi) i jedan pas, koga su zvali Dingo.“

U priči Čovek koji je dolazio izdaleka se pripovijeda o tome kako su tri dana i tri noći vojnici prolazili ispred dječakove kuće i išli su pješke, na kolima i kamionima, a dječak ih je posmatrao u zaklonu jorgovana. To je jedna nemilosrdna parada istorije, koja je u pozadini dječakovog života tutnjala bezglavo, koja je još više dolijevala ulje na vatru, podstrekavala to nesretno dječakovo djetinjstvo. „Onda ugledah na dnu sela kako se iz oblaka prašine pomaljaju neka kola i pomislih da opet nailazi vojska. No to su bila jedna jedina, smešna mala kola.“ Taj došljak se obratio dječaku, jer nikoga drugog nije bilo na seoskom drumu. Taj stranac ga je pitao gdje može napojiti mazge. „Dok se on umivao (žena je i dalje sedela u kolima) pitao sam ga da nije, možda, usput sreo negde mog oca. Jer kada čovek dolazi iz daleka, sigurno sretne usput mnogo sveta.“ Dječakovog oca su odveli prije dvije tri godine i otada nema nikakvih vijesti o njemu, dok mu je stranac odgovorio da on zaista jeste sreo mnogo svijeta i da je bilo i takvih s dječakovim opisom njegovog oca. Međutim, dječakov otac je nestao u vrtlogu rata, njega su u svoja njedra primile hladne germanske šume na sjeveru, tamo odakle je dolazilo to istorijsko prokletstvo. To se može povezati sa samom sudbinom oca Danila Kiša, koji je sam nestao u nacističkim koncentracionim logorima, kojeg je progutala neka gasna komora, koji je nestao bez traga. Međutim, jedno je stvaran život, a drugo je jedna imaginarna zbilja književnog Svijeta, ali svejedno, neke snažne veze, neke korelacije između ta dva Svijeta uvijek postoje. Nije nimalo slučajno da je Danilo Kiš jednu svoju knjigu nazvao Život, literatura. Baš zato što je sam život sam po sebi jedan nepresušni bunar literarne inspiracije. Bez života ne bi se pisala literatura, sasvim jasno, ali to još uvijek ne znači da literatura nema svoju jednu autonomnu egzistenciju. Ali to podmuklo dejstvo biografije (što je poznata Kišova kovanica) snažno je prisutno u ovoj lirskoj prozi. Ali i u drugim Kišovim djelima.

Priča Iz baršunastog albuma počinje ovako: „...Na šumu se beše naglo spustio mrak. Moja majka je imala neko čudno predosećanje, neku nemirnu slutnju, pa nas povuče za ruku. Džak sa šišarkama teglili smo naizmence, ne želeći da ispustimo tu bogatu berbu, tužnu berbu naše jeseni.“ Nakon povratka u selo u kući su zatekli strinu Rebeku, i ona im je zapravo rekla kako je njegov otac Eduard Sam ustvari mrtav. Smrt oca je samo jedan nagovještaj tragički ustrojenog Svijeta, jedno upozorenje svega onoga što će i tog dječaka čekati u životu. Ali nada postoji, da se sve to neće baš tako dogoditi, jer da te nade nema, ovaj život bi se već odavno ugasio na Zemlji, ta nada je jedna velika pokretačka snaga, kojom se čovjek suprotstavlja ništavilu. Potom se pripovijeda o tome ko se to od porodice glavnog junaka Andreasa vratio iz logora: „Od naših rođaka vratio se još samo moj stric Andrej, i on opaljen nekim čudnim suncem, nekom adskom svetlošću, koja je davala koži boju bolesne memljivosti – pogubni pečat nekog crnog sunca.“ To je u tim danima bila česta pojava, svi ti povratnici iz rata, koji su na svojoj koži osjetili vrtlog istorijske pustoši, koja je obuzela ljudske živote. U nastavku te priče se govori sljedeće: „Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom čergu svoga lutalaštva, žalosnu prćiju mog detinjstva. Naš istorijski kofer, sad već oguljen i s kopčama koje svaki čas popuštaju sa zarđalim praskom, kao stari pištolji-kremenjače, isplovio je iz potopa sam i pust, kao mrtvački sanduk. U njemu sad leže samo žalosni ostaci mog oca...“

Čitava ova zbirka je jedan lirski doživljaj istorijskih ruševina, mala muzika ruševina, jedan apokaliptični ambijent Drugog svjetskog rata. Tek jedan eho nastao na marginama, u procijepima Svijeta, kojeg je samljela jedna totalitarna ideologija, koja je podignuta na razinu institucije; zlo koje se preobuklo u zvaničnu istinu, kako bi zavaralo ljude, zamaglilo im pogled, pomutilo razum. Ali dječak je živio svoj bogati Svijet upravo u nekim procijepima, u istorijskom vakuumu, koje je bilo mjesto na kojem se razvijala njegova Fantazija. U tom smislu je ova Kišova zbirka samo jedna varijacija na tu veliku temu totalitarizama dvadesetog vijeka, koji su bili okosnica Kišovog cjelokupnog književnog opusa. Ništa manje snažna od drugih njegovih djela. Dječak je krišom od svoje majke prokrijumčario te ostatke od svoga oca, njegove fotografije i dokumenta, krštenicu i školska svjedočanstva, kao i otpusnice iz bolnice u Kovinu. Možda je tužno upravo što neki izblijedjeli dokumenti, neke fotografije, iskaznice pamte egzistenciju miliona ljudskih sudbina, koje su iščezle u istorijskom vrtlogu. Upravo je taj odnos iščezlih identiteta (ili je bolje reći jedinstvenih i neponovljivih ljudskih života) i dokumenta – osnova Kišove Enciklopedije mrtvih.

U Priči Dečak i pas u podnaslovu Pas koji govori se pripovijeda o psu – i to u prvom licu, na način da pas pripovijeda o svojim prvim sjećanjima: „Rođen sam, po pričanju moje majke, iz jedne lakomislene avanture, koja joj je donela sedmoro dece i mnogo bede.“ To je jedna tragi-komična situacija, kao i životna činjenica, da jedna mladalačka zabava, koju motivira ljubav, proizvede čak vrlo često i slučajno jednu ljudsku sudbinu, proizvede jedan ljudski život. A bez obzira na tu beskrajnu količinu bijede, tom dječaku je njegov život drag, on je sretan što je dobio priliku da gleda, da hoda, da uči – i on bi prihvatio svoj život, makar njega pogodila sto puta veća nesreća, jer je taj život sve što taj dječak ima. Bez obzira na sve, on želi da preživi, želi da se bori, da opstane i nastavi svoj život, da zaokruži čitav jedan ciklus, da upozna kako izgleda čitava priča jednog ljudskog života. Onda su ga jednog dana odvojili od njegove majke i tada počinje njegov pasji život. Sada se o Andreasu Samu pripovijeda iz perspektive jednog psa: „Tada se pojavi jedan dečak i poče da me miluje i da me greje u rukama, kao da sam, ne daj bože, vrabac, a ne pas.“

Posljednja, zasigurno najemotivnija, priča u zbirci Rani jadi zove se Eolska harfa i ona je tu umetnuta naknadno, mnogo godina nakon pojavljivanja same zbirke Rani jadi, i ona prema riječima Danila Kiša ima funkciju svojevrsnog lirskog epiloga. To je početak jednog duhovnog cijepanja, udvajanja, umogostručavanja samoga dječijeg duha. Osluškivanje nečujnih poruka iz dalekog Svijeta, koje je moglo da uhvati samo jedno senzibilno dječije uho. O tome se govori u ovoj priči: „U svojoj devetoj godini imao sam harfu. Ona se sastojala od električne drvene bandere i šest pari žica vezanih za porcelanske izolatore nalik na rasparen komplet za čaj. (Jedan sam izolator okrnjio praćkom, pre nego što sam otkrio, u okviru mog eolskog instrumenta, muzičku funkciju tog kompleta od kineskog porcelana.)“ Dalje se pripovijeda da je za eolsku harfu potrebno imati dvije električne bandere i da je idealna razdaljina između stabala pedeset metara, dok bandera treba da bude dugo izložena uticaju kiša, mraza i sunčeve žege, tako da se raspukne uzduž: „Tada, kad ranjeno, napuklo stablo shvati da je zauvek tu ukopano do kolena i iznad kolena, i da mu, dakle, nema bekstva, tada mu ne ostaje ništa drugo nego da gleda u daljinu, ka šumama koje mu mašu glavom. I da shvati da su mu najbliži prijatelji, prijatelji i drugovi, ona druga dva stabla na nekih pedeset metara od njega, levo i desno; isto onako ojađena i ukopana do kolena u crnu zemlju.“ Kada se na te bandere namjesti onaj kineski komplet za čaj i kad se povežu žicama, tada će postati eolska harfa, kada im se neko približi i nasloni uho na banderu. To je dječakov izum, dječakov način da osluškuje udaljeno pulsiranje istorije, jedan tajanstveni morski šum u školjki Svemira. To je dječiji telegraf, preko kojeg on pokušava da oslušne šifrovane poruke, koje dopiru iz Svijeta, a koje možda dopiru i iz daleke prošlosti, iz biblijskih Vremena, koje dopiru iz Svemira. Mnogo toga dječak samo sluti, ali pažljiviji čitatelj će doći do zaključka da je taj dječak bio na pravom putu, da je odabrao pravi način, ma koliko to njegova okolina osuđuvala kao jednu ludoriju. „Idealno vreme za takvu harfu je vreli julski dan, kanikule, kada jara treperi u vazduhu a baba tera kozliće; kad je stablo suvo i zvonko kao da je šuplje. Umalo ne zaboravih: idealno mesto za postavljanje takve harfe jeste uz obronke nekog prastarog druma. (...) Zahvaljujući toj činjenici, stub harfe, poput antene, hvata zvuke i iz davnina; melodije dopiru iz prošlosti i iz budućnosti.“ To je prvi dječakov Relej, jedan mistični Repetitor, bez obzira što on nije znao da je čitav Svijet umrežen tim Relejima, kojima struje šifrovane poruke, milioni poruka, koje neko šalje, a neko osluškuje; koje neko sakriva od nekoga, a koje neko pokušava da presretne. A istorija se upravo odvija preko te komunikacijske zbrke, kojom neko vješto upravlja. Ali dječakov Relej je sasvim neobičan. Samo je potrebno utvrditi da nema nikog na putu, pripovijeda se u priči Eolska harfa, da se ne bi pričalo da je slušalac muzike eolske harfe lud kao njegov otac, kako ne bi posumnjali da taj neko sluša dolazak savezničkih aviona i da prima neke tajanstvene poruke iz etera. Taj dječak kao da je imao potrebu da umiješa svoje prste u tu komunikacijsku shizofreniju Svijeta, koja je proizvela toliko nesreće u njegovom životu, koja je odvela oca iz dječakovog života. Baš kao da je imao potrebu da uputi u taj eter svoju jednu poruku, jednu misao upakovanu u simbole, pa makar napravio samo jednu komunikacijsku entropiju, samo jedan šum u kanalu, kojim bi smeo te lukave inženjere haosa, ali i kojom bi njih zavarao, a svoj trag zametnuo. Dječak je htio da se umiješa u tu komunikacijsku zbrku, koja je šumila eterom iznad zemlje, u vidu šapata telegrafskih znakova, raznih simbola, kojima su se određivale ljudske sudbine, koje su odvodile ljude u nestanak, bez obzira što nisu bili nizašto krivi. Osjetio je taj dječak to strujanje simbola eterom, njegovo osjetljivo uho je već učilo da razaznaje skrivene, šifrirane poruke, on je sam spoznao to tajno hijeroglifsko pismo istorije. Upravo one istorije zbog koje je tako mlad morao da pati. Ali čuo je taj dječak mnogo više, načuo je mnogo o svome životu, ta bandera mu je protumačila njegovu sudbinu, mnogo vještije nego bilo koja Ciganka sa magičnom kuglom. Evo kako Danilo Kiš završava svoju priču Eolska harfa: „Evo, dok drži sklopljene oči, evo šta mu peva harfa na uvo: da će uskoro prestati da radi kao sluga kod gospodina Molnara; da se njegov otac neće nikad vratiti; da će napustiti udžericu sa nabijenom zemljom umesto poda; da će dospeti najzad u Crnu Goru kod dede; da će imati nove knjige; da će imati 1500 olovaka, 200 naliv-pera, 5000 knjiga; da će mu majka uskoro umreti; da će sresti devojku koju će večno voleti; da će putovati; da će videti mora i gradove; da će – prodirući u daleku istoriju i biblijska vremena – istraživati svoje mutno poreklo; da će napisati priču o eolskoj harfi od električnih bandera i žica.“

Nije zgorega na kraju još ponešto reći o toj čovjekovoj opsesivnoj potrebi da traga za samim sobom, za svojim identitetom, za svojim porijeklom. Ponekad na tom putu se vraćamo u djetinjstvo, kao da slutimo da je u našim prvim sjećanjima sadržana tajna našeg bića, jer ona pamte vrijeme kade je upaljena varnica života u utrobi, utrobi majčinoj, gdje se oblikovalo naše biće, gdje je naše srce počelo da pulsira životom. Nikada ne odemo tako daleko, jer dolazimo do granica svijesti, jer je naša svijest osmišljena tako da se mi ne sjećamo života provedenog u unutrašnjem Svijetu, u unutrašnjem svijetu majčine utrobe, prirode, a ne sjećamo se ni boravka u svijetu čistih oblika svemira, gdje je živio naš duh, koji je jednim božijim stvaralačkim postupkom ovaploćen u utrobi naše majke, koja nas je iznijela na svjetlo dana. Možda u nekom drugom Svijetu borave čisti duhovni oblici bića, koji čekaju u jednom redu da izađu na pozornicu svijeta, da iz jednog Svijeta pređu u jedan drugi Svijet. Mi obično dođemo do najranijih sjećanja, ali dalje ne idemo jer dalje ne seže naša Svijest. Ali tokom čitavog života mi nastavljamo traganje, poniremo u prošlost, u mutno vrijeme nastanka planete Zemlje, jer mislimo da ćemo tamo naći odgovore. Međutim, tamo nalazimo opet neke početke, kolijevke, ali ne prodiremo u jedan unutrašnji Svijet, jer smo ga zaboravili. Morali smo ga zaboraviti, kako bi mogli živjeti u jednom novom Svijetu, jednim novim životom, koji nam je od Boga dat, koji je osmišljen da bude takav. Naše neznanje je prokletstvo, ali i blagoslov, istovremeno. Šta bismo mi radili sa mudrošću koja je beskrajna kao svemir? Ali sve su to pitanja koja se nameću u ovoj Kišovoj proznoj zbirci, kroz jedno traganje za identitetom, za ranim sjećanjima jednog života. Tako se i završava ova Kišova zbirka priča Rani jadi, koja je jedan organski splet refleksija na djetinjstvo, jedno gorko, ali istovremeno i prelijepo djetinjstvo, koja je protkana čistom poezijom, i koja ne ostavlja prostora za bilo kakve pretjerano opširne komentare, već zahtjeva potpuno prepuštanje toj proznoj muzici – od koje je sačinjena ova zbirka.

Autor: Marko Raguž

Prometej.ba