U snu mi se ukaza anđeo i reče: „Ovo je knjiga u kojoj ćeš naći sve što te zanima“ i iščeze. Nad pustinjom Sahara se navukla noć, mračna i hladna. Pred samo svitanje u ovome oceanu pijeska zazvoni telefon. Beduin se prenu iz sna i zgrabi slušalicu starog crnog telefonskog aparata. Glumac je naš veliki Zuko Džumhur, a scena je iz jedne od epizoda njegovog serijala „Hodoljublja“.

To je mogla biti i autorica Marlene Amar. Ekstremni uvjeti i ta nepodnošljiva lakoća postojanja, ljude stavljaju pred velika iskušenja. U Sahari se ne posreći svakome da živ osvane. Otvoriti oči, ugledati čarobno lijepo nebo iznad pustinje i onda ih zauvijek sklopiti, vrijedno je jednoga života! Tih nekoliko trenutaka, između dva treptaja oka, to je život beduina. Nije puno, ali nije ni malo.

U romanu "Suvišni ljudi" pripovijeda se o ljudima koji su se našli na granici svjetova, koji pripadaju i jednom i drugom svijetu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom od njih. Priča romana počinje smrću Samuela, rođaka glavne junakinje, a njegovom smrću se roman i zavšava, što nam govori o prstenastom tipu sižea.

Smrću Samuela se u obliku reminiscencija priziva davno proteklo vrijeme, koje je glavna junakinja sa njim provela u Alžiru u jednom pustinjskom gradu – gradu unutar Sahare. Tu se pojavljuje veliki broj likova - članova porodice glavne junakinje ili pak njenih sugrađana preko koji se nastoji ponuditi slika života u ovakvom ambijentu.

Djetinjstvo provedeno u gradu u pustinji je poput sna. Ono je puno ljudi koji nemaju nikakav kontakt sa savremenom civilizacijom ni sa njenim tehnološkim otkrićima koja su prodrla u sve pore života savremenog čovjeka; o ljudima koji žive na jedan arhaičan način i u harmoniji sa pulsom pustinje. Pripovijeda se tu o pustinjskom suncu, od kojeg su se sklanjali tokom dana i od kojeg je spas moguće pronaći samo noću, a i o mjesečini nad pustinjom, koja je lelujava i prozirna poput pustinjskog pijeska.

„Ali kada se mjesec podigne na nebu i rasprši dan, ljudi izlaze na ulice i Colomb-Bechar oživi. Uvijek u to doba, u predvečerje, održavaju se trke kamila. Nomadi dolaze po desetorica iz svih okolnih oaza. Vatre se upale na dinama iza trga.“

Život u pustinjskom gradu, ma koliko nadrealan bio, ima svoje zakonitosti i on je za njegove stanovnike itekako stvaran, mnogo stvarniji nego bilo koji drugi dio planete, jer su oni urasli u taj grad, a on je kao tetovaža urastao u njihovu kožu. O zakonitostima pustinjskog grada najbolje govori opis situacije kada otac glavne junakinje polaže vozački ispit i kada se ispitivanje inspektora o saobraćajnim pravilima dovodi do apsurda jer saobraćajna pravila ne mogu važiti na cestama u pustinji. Ti ljudi ne znaju za avion niti za televizor, ali žive okruženi slobodom, koja je nepregledna kao i sama pustinja.

Međutim, u romanu se uspostavlja i problematika identiteta od koje čak ni u Sahari nije moguće pobjeći. Riječ je o tome da je porodica glavne junakinje jevrejskog porijekla preko čega se uspostavlja problematika plemenskih sukoba sa Arapima koji su muslimani.

„Tako se živjelo u Becharu. Prijatno i bez zla. Ponekad bi izbio sukob između muslimana i Židova. Bilo je provokacija: Hajde, Židove, naprijed! Vikao bi mladi Arapin na ulici tjerajući svog magarca. Ali, manje-više, ostavljali su jedni druge na miru, a prisustvo Francuza smirivalo je duhove.“

Ovdje se načinje i problematika kolonijalnog diskursa jer se u odnos dovode Alžir i Francuska kao kolonijalna sila. Naime, Samuel i glavna junakinja pohađaju isti razred u kojem predaje učiteljica Madame Maisonnat. Učiteljica đacima pripovijeda o Parizu i tekovinama zapadne civilizacije, o pravilima života koji vladaju u gradu iz kojeg je došla. Tako lik Madam Maisonnat simbolizira kolonijalni utjecaj Francuske u Alžiru.

„Jednog dana pitala sam Madame Maisonnat da li se može ići u Pariz na kamili. Rekla mi je da ne može, da se mora preći more iza pustinje i da se mora ići brodom ili avionom. Tada je neko upitao šta je to avion.“

Granični topos između pustinje i grada, a samim time između kolonizatora i koloniziranih, a potom i između centra i periferije, zapravo je aerodrom. O njemu i carinicima se pripovijeda u romanu onda kada se tu zadesi glavna junakinja:

„Iskrcali smo se na Orlyju u ljetnim haljinama usred jednog ledenog mjeseca septembra. Carinik nas je odmjeravao čudnim pogledom, onda je ispitivao naše pasoše mršteći obrve. Majka je bacala prestravljene poglede na Julesa. Ali konačno, carinik je podigao glavu, vratio nam naše papire i pustio nas da prođemo. Bilo je rano. Aerodrom je još bio pust. Sa zvučnika su dopirale nerazumljive riječi.“

U nastavku romana se govori o novom životu glavne junakinje u Parizu, u velikoj evropskoj metropoli, kroz koji se uspostavlja poetika grada posmatrana iz perspektive pustinje kao njegovog suprotnog pola u ovome romanu. Otac glavne junakinje je unajmio stan u jednoj staroj zgradi u dvadesetom arondismanu. Tada otpočinju prva sjećanja glavne junakinje u novom okruženju. „Tako je vanjski sumrak prodro u moje sjećanje. O našem dolasku u Francusku čuvam samo mračne slike, kao pokrivene sivim velom. Sjećam se vlage koja nam je prodirala u kosti, radijatora koje smo uključivali na najjače a koji nisu uopće grijali...“ Potom se pripovijeda o načinu na koji se provodi vrijeme u velikoj metropoli – o vožnji metroom, lutanjima velikim bulevarima, posmatranjem velikih zgrada i bogatih ljudi, gutanjem palačinaka sa šećerom i drugih uličnih specijaliteta. Gotovo čitava porodica glavne junakinje je iz Alžira emigrirala u Francusku. Neki su se pokušali vratiti, jer ih je morila nostalgija za pustinjskim životom, ali kada su došli u taj grad u pustinji, vidjeli su da je njihov nekadašnji život sada pretvoren u olupine i da za njih tu više nema mjesta. Grad se promijenio, u kućama su stanovale arapske porodice, a židovsko groblje je oskrnavljeno. Poslije toga bi se opet vraćali u Francusku. „U svojim pariškim kostimima činilo se da su sputane i njihove, nekada tako lijepe obline, sada su izgledale suvišne. Ovdje ima previše ljudi, previše ulica, previše gužve, kola, autobusa, mirisa benzina i ispušnih plinova od kojih boli glava. Ovdje niko na njih ne obraća pažnju, ne obraća im se, ne gleda ih, ne šali se s njima. U ovom prevelikom gradu osjećaju se kao da ne postoje.“

Emigranti iz Alžira su u Francuskoj podvrgnuti integraciji, oni su izloženi djelovanju velike metropole, i prisiljeni su usvajati nova pravila života, koja se toliko razlikuju od onih na koje su se navikli u pustinjskom gradu. Prema tome, dva dijela romana između kojih je povučena granična crta su ustrojena na principu kontrapunkta, na način da jedan o drugome govori, da se jedan preko drugoga otvara i objašnjava. Baš kao što mjesec i sunce sijaju nad pustinjom, oni tako sijaju i nad gradom Parizom, samo što je njihova svjetlost zagušena svjetlima velegrada.

Drugi dio romana govori o njihovim novim životima u Parizu i zahvata veliki vremenski raspon. „Malo kasnije ostala sam u drugom stanju. Upravo sam bila navršila trideset sedam godina. On je odmah rekao da neće to dijete. Otišla sam u bolnicu. Liječnici su rekli ne. Bilo je prekasno. Basil je pred njima rekao: Ne, neću to dijete. I dodao: Neću njeno dijete. Neću dijete jedne Sefartkinje.“

„Upravo su mi javili za smrt jednog rođaka i te riječi mi padoše na pamet. Moj rođak se zvao Samuel. Samo što je napunio četrdeset pet godina.“ - stoji na početku romana. Rečenicama: „Samuel je umro početkom februara. Januar je bio kišan i hladan.“ se završava jedna od bezbrojnih priča o izgubljenim identitetima i nepremostivim granicama; priča o univerzumu grada i o univerzumu pustinje, odnosno o ljudima koji pripadaju i jednom i drugom univerzumu, ali istovremeno ne pripadaju niti jednom jer su oni njihov most, jer su oni ti koji te svjetove spajaju.

Autor: Marko Raguž, Prometej.ba