„Najprije jedno priznanje: ja sam prilično nesretna priroda, jer ne uspijevam izići nakraj sa svojim proturječjima. Volim, naprimjer, prosvjetiteljstvo ili racionalizam, a isto toliko volim romantizam, upravo kao pobunu protiv diktature racionaliteta. I danas je za mene stvarno dobra književnost ona koja u sebi spaja humor i mudrost, distancu i razumijevanje, dakle D. Diderota i G. Lessinga, dvojicu prosvjetitelja koje uvijek iznova čitam. Istovremeno su mi i književnost i svijet nezamislivi bez H. von Kleista, E. T. A. Hoffmanna, G. Buechnera, trojice autora koji jasno pokazuju da je između neba i zemlje najmanje važno ono što racionalno možemo saznati.

 

 

Nespojive stvari


Dugo sam sebi prigovarao ovu ljubav prema međusobno nespojivim stvarima i osjećao duboku nelagodu zbog nje. Pitao sam se je li samo manjak intelektualne ozbiljnosti ili je beskarakterno jednako voljeti dva suprotna pogleda na svijet i na čovjeka, smatrati jednako istinitom romantičarsku pobunu protiv racionalizma i prosvjetiteljski racionalizam. Kakav sam to ja čovjek, pitao sam se, i šta mogu znati o književnosti ako su mi jednako tačne i jednako uvjerljive klasična poetika prosvjetiteljstva (određena pojmovima integriras, consonantia, claritas) i romantična poetika pobune (određena pojmovima expressio, personalitas, profunditas). Prigovarao sam sebi da ni sam sebe ne mogu uzimati ozbiljno dok je tako, a pritom sam u panici slutio da će tako biti dok sam živ. Određenu utjehu i nadu da ću možda ipak pristati na sebe pružio mi je Heinrich Heine, kojega sam čitao kratko iza dvadesete godine mog života. Romantičar koji se trudi da bude jasan i to često jeste do bola, ujedno nastavljač prosvjetiteljske tradicije koji se duhovito ruga vulgarnom racionalizmu. I sad uživam kad se sjetim njegovog čuđenja nad ljudima koji mrtvog leptira pričvrste na list papira, da bi ga proučavali. Kao da može biti leptir ono što je lišeno leta, čudi se Heine. Ako je Heine mogao suprotstavljene poetike i "nespojive" poglede na svijet i čovjeka spojiti u svom tekstu, pišući, valjda ću i ja naći načina da ih spojim u svom užitku, čitajući. Tako sam se neko vrijeme tješio, a onda sam došao u godine u kojima se čovjek pomiri s tim da neće pristati na sebe, kakav god da je.


Kratko nakon toga, Heine mi je još jednom pomogao, ne doduše da pristanem na sebe, nego da podnesem svoju sudbinu. Ovaj put mi on naime nije govorio kao pisac, nego kao emigrant. On je otišao iz Njemačke, da bi je shvatio i govorio, to jest pisao o njoj. On pritom ne gubi Njemačku ne samo što svoju "unutrašnju Njemačku", kako bi rekli romantičari, svuda nosi sobom, to bi, bojim se ipak bilo premalo za točan i objektivan govor. Emigracijom, odlaskom od kuće, on dobiva mogućnost da o Njemačkoj govori i misli objektivno, svjestan činjenice da je objektivan samo onaj pogled koji objedinjuje unutrašnju i vanjsku perspektivu. Mišljenje je, uostalom, exitus i reditus, kako su govorili srednjovjekovni učitelji, najprije izlazak iz sebe, pa onda povratak u sebe, pogled prema vani, pa onda pogled unutra. Mišljenje traži puteve i mogućnosti da se usklade unutrašnje i vanjsko, znanja s kojima čovjek dolazi na svijet i ona koja stiče izlazeći iz sebe u vanjski, materijalni svijet. Odlaskom, Heine ne gubi Njemačku, nego stiče mogućnost da o njoj objektivno misli jer sada, iz emigracije, pogledu iznutra, koji je imao do tada, dodaje pogled izvana, znanjima koja je podrazumijevao, i zato ili nije ispitivao, dodaje znanja koja se mogu steći samo gledanjem s distance.

 

Time je, doduše, morao svoje patetičko biće bar malo zbuniti, kao svaki emigrant. Dok je bio kod kuće, on je imao jedno sudbinsko mjesto, a sada, kao emigrant, on ima dva mjesta na kojima nije i ne može biti kod kuće. Kod kuće je imao znanja koja su potpuno njegova i samo njegova, jer ih podrazumijeva, a sada, kao emigrant, on svoje znanje objektivira i tako ga otvara prema drugima. To znači da on svoje najdublje znanje, recimo osjećanje doma, svog sudbinskog mjesta ili kako da to nazovemo, gubi kao nešto bitno svoje, otuđuje ga od sebe i preko njega sebe otvara i otkriva prema drugima. A time on, emigrant, "gubi nevinost" kuša s drveta saznanja, rekli bi teolozi, time naseljava u sebe egzistencijalnu nelagodu koju mora osjećati čovjek koji je postao svjedok i postao predmetom svjedočenja drugih svjedoka, dospio vani, saznao ono što se inače podrazumijeva ili kako bismo već mogli imenovati ono što se s nama događa kad smo počeli objektivirati ono što "prirodna bića" nikada ne saznaju. Kao što mi ne saznamo svoj bubreg, ako nije upaljen i nema kamenac.

 

 

Nakon što nas rode


Podsjećanje na Knjigu postanka sasvim je namjerno, jer odlaskom u emigraciju čovjek ponavlja jedan arhetip, naime događaj kojim se rađaju sve monoteističke religije. To je početni, temeljni, osnovni, arhetipski čin Izlaska, Exodusa, Hidžre, kojem je prethodio čin izlaska odnosno izgona iz raja, iz kojeg smo istjerani upravo zato što smo počeli objektivirati znanje koje bismo, kao prirodna bića, trebali podrazumijevati - recimo znanje o svom tijelu. Počeli ste objektivirati znanje o svom tijelu onog momenta kad ste saznali da ste goli, a to ste shvatili onda kad ste okusili s drveta saznanja. Izgonom iz raja rađamo se kao pojedinci, kao bića prokleta duhom, to jest znanjem koje se objektivira i tako nas otvara prema drugima, kao svjedoci o kojima će drugi svjedočiti, kao bića koja više nikad neće biti samo prirodna. A Izlaskom Jevreja iz Egipta, Exodusom apostola iz hebrejskog i aramejskog jezika, Hidžrom (selidbom, bijegom) muslimana iz Mekke, najprije u Etiopiju, pa u Jasrib-Medinu, rađa se religija, dakle niz formi kojima jedna zajednica artikulira svoje vjerovanje. I kao pojedinci, i kao zajednica, mi smo dakle emigranti, jer smo u oba slučaja dospjeli u postojanje, to jest gurnuti u život izlaskom ili izgonom iz svoga dotadašnjeg staništa.

 

Jesu li predodžbe o izgonu iz raja i izlasku zajednice vjernika kulturne forme kojima artikuliramo temeljno ljudsko iskustvo, naime iskustvo rađanja? Ne znam, to objašnjenje mi se čini suviše očiglednim, da bi bilo uvjerljivo. A ja boljeg nemam. Bilo kako bilo, svakog od nas je njegova majka prognala iz sebe kad ga je rodila. Gurnula ga je u život, u nesigurnost koje on može, a ne mora postati svjestan. Je li nam zaista bilo bolje u raju ili u materici, nego u životu u koji smo izgnani? Vjerojatno jeste, jer smo tamo bili pošteđeni znanja - nismo mogli znati koliko smo i čemu sve izloženi, nismo znali da smo goli i da nam je svaki dio tijela darovan da bi nas mogao boljeti... Nismo mogli znati ništa, pa ni to da ćemo umrijeti. Sve to moramo saznati, nakon što nas rode, nema nam života bez nekih temeljnih znanja, bar onih koja nas istjeruju iz raja.

 

Slično boravku na svijetu, koji nas prisili da steknemo neka znanja, emigracija dovodi do svijesti i predočava osnovno ljudsko stanje - stanje izloženosti, nesigurnosti, ranjivosti. Zahvaljujući sistemima zaštite, koji su utoliko bolji ukoliko je društvo u kojem neki čovjek živi bogatije i bolje uređeno, ljudi koji su ostali kod kuće ne moraju steći svijest o tom stanju. Svi mi znamo to stanje, ali oni koji su ostali kod kuće mogu to znanje podrazumijevati, onako kako podrazumijevaju zdrav bubreg i svoju smrtnost. Emigrant ga ne može podrazumijevati, on ga je osvijestio onako kako je čovjek morao osvijestiti svoj bubreg napadnut kamencem. Čak i ako nije imao ružnih iskustava, emigrant zna da policija ima pravo na grešku i da se često koristi tim pravom, zna da mesnica na uglu uglavnom nema meso koje njemu treba i zna da ljudi rado koriste jezik da bi proizvodili i produbljivali nesporazume. Sve to zna i čovjek koji je ostao kod kuće, ali kao informaciju, onako kako zna da je u Sibiru hladno i da konja boli kad ga potkivaju. Emigrant o tome ima pravo, estetsko znanje, koje nikad nije emotivno neutralno, jer on je jednom zauvijek izgubio osjećanje zaštićenosti koje čuvaju kuća i navika. Najkraće rečeno, emigrant svoje ljudsko stanje ne podrazumijeva, on ga je svjestan, i to svjestan sasvim konkretno, takoreći iskustveno.

 

 

Konkretizirana svijest


Saznanje koje donosi emigracija, dakle emotivno konkretizirana svijest o ljudskoj izloženosti i nesigurnosti kao primordijalnom ljudskom stanju, pogotovo je važno danas, kad se ljude kontrolira potpunije nego što se radilo ikada u historiji. Ni u društvima najmračnijeg totalitarizma svakodnevni postupci pojedinih ljudi nisu se bilježili ovako brižno i temeljito kao danas, naravno samo zato što su totalitarnim vlastima nedostajale tehničke mogućnosti za praćenje svakodnevnog života ljudi i registriranje njihovih postupaka, a ne zato što bi te vlasti imale za uhođenje manje interesa od današnjih. Ali ostaje činjenica da se najveći dio naših postupaka u svakodnevici registrira i pohranjuje u raznim arhivama, a to se, kažu nam, radi u ime naše sigurnosti. Samo moja banka zna koliko je javnih i tajnih policija bilo informirano svaki put kad sam poslao nešto novca svojoj majci u Bosnu. A vjerovatno ni Telekom ne zna na koliko mjesta i u koliko službi se registrira svaki poziv koji dođe do mog telefona ili ode s njega, kao što vjerovatno niko ne zna koliko me kamera dnevno snimi i na koliko mjesta se registriraju kartice po kojima sam se rasuo, od kartice za zdravstveno osiguranje, preko kreditne i bankomat-kartice, do onih bezbrojnih kartica koje mi omogućuju jeftiniju kupovinu, otvaranje vrata i parkiranje.

 

Tako je ili malo gore sa svakim, doslovno svakim od nas. I sve to radi naše sigurnosti - da nam se ne bi, ne daj Bože, nešto neželjeno dogodilo, da ne bismo bili izloženi, nesigurni, ranjivi. Hoće reći, da ne bismo bili živi, ako je život, kao što jeste, stanje izloženosti, nesigurnosti i ranjivosti. Dragocjeno je prisjetiti se toga danas, kad smo okruženi s toliko sigurnosti. Jedino smrću dospijevamo tamo gdje nam niko na ovom svijetu više ništa ne može, prije toga je nesigurnost naše prirodno stanje. Ili smo mi ustvari već mrtvi, ako smo tako potpuno, tako totalno, sigurni? Bojim se da jesmo, jer ovoliko sigurnosti, koliko mi uživamo, moguće je jedino u smrti.“