Detalj s naslovnice knjige The Future of Nostalgia Svetlane Boym (Basic Books, 2001)

Egzil ne znači jedino progonstvo ili prisilni boravak izvan domovine, već i dobrovoljni odlazak, ali odlazak koji je motivisan nepovoljnim prilikama, najčešće društveno-kulturnim i ekonomskim. Ali u oba slučaja, bilo da se radi o prinudnom ili, uslovno govoreći, dobrovoljnom odlasku, uvijek se za sobom ostavlja nešto vrijedno, nešto što nas je odredilo kao osobe, nešto prema čemu se formirao određeni sentiment, nešto što osjećamo imanentnim dijelom našeg bića, od čega nam se teško odvojiti i što će nam jako nedostajati. Dok dijaspora predstavlja zajednicu razmještenih osoba i ne mnogo više od toga, egzil je pak mnogo složeniji pojam u tome što više upućuje na stanje pojedinca, stanje iskorijenjenosti koje je uvjetovano osjećajem i iskustvom življenja u međuprostoru.

Postajući sve prisutnija ne samo politička, već i kulturna pojava na globalnom nivou, oko pojma egzila stvorila su se ozbiljna i sistematična teorijska promišljanja unutar kulturalnih i književnih studija. Naime, uvidjelo se da egzilantski status dovodi do snažnog redefiniranja cjelokupne egzistencije, što dovodi do novog načina bivstvovanja u svijetu. Bilo da je riječ o prinudnom ili svojevoljnom, iz sela u grad ili u drugu državu, emigrantsko iskustvo je jedno od najprisutnijih i najtematiziranijih iskustava savremenog doba. Koliko je iskustvo egzila značajno, najočiglednije se manifestira kroz pisanje, unutar književnog izraza, pokazujući da iskustvo egzila predstavlja duboko duhovno i mentalno iskustvo, iako se čini da cross-kulturna mobilnost danas više ne predstavlja drastično veliku egzistencijalnu promjenu.

Egzilantska književnost, najjednostavnije rečeno, jeste književnost nastala između ili pod uticajem dva ili više jezika ili kultura ili socio-političkih sistema, gdje pozicija izmještenosti ili pozicija višepripadnosti suštinski određuje stvaralaštvo. Termin egzilantska književnost obuhvata sve pisce prognanike, iseljenike, izbjeglice, dakle bez obzira da li je iseljenje prinudan ili dobrovoljan čin. Ono što je važno i što je određujuće za ovakvu književnu pojavu jeste tematiziranje iskustva života izmještenosti i odvajanja u najširem smislu. Kad je riječ o osnovnim književnim postupcima egzilantske književnosti, Dijana Hadžizukić primjećuje kako su temeljna egzilantsko-prognanička opća mjesta: nomadsko stanje, kulturna nostalgija, gubitak osjećanja realnosti, podvojenost ličnosti ili naratora, likovi socijalni autsajderi, vagabundska perspektiva, fragmentirane forme, te heteroglosija. Najprepoznatljivija osobina književnosti izgnanstva jeste odlazak od doma i suočavanje sa životom u „tuđini“, što povlači za sobom gubitak kao središnji topos egzilantske književnosti. Gubitak jezika, gubitak geografskog prostora, duhovnog mjesta, kulture, identiteta, države, političkog sistema itd. Ali u egzilantskoj književnosti koja nadilazi mononacionalnu paradigmu, „semantizacija izgubljenog“ ne proizilazi iz žudnje za čvrstim identitetskim i svjetonazorskim korijenima, već proističe iz dubokog osjećaja nepripadnosti u najširem smislu, dakle u jeziku, mentalitetu, ponašanju, konvencijama, pravima, ukusima itd. Izgubljena stvarnost ili nestala prošlost, dakle ono nekada koje egzilantska književnosti zaziva, što je više odsutno, paradoksalno postaje sve više prisutno, tj. što je dalje i izgubljenije ono nekad, istom postaje prisutnije kroz „evokaciju kulturno semiotiziranih toposa zavičajnog svijeta“. To znači da je odnos egzilantske književnosti prema izgubljenom nužno nostalgičan.

Svetlana Boym u studiji „The Future of Nostalgia“ razlikuje dva tipa nostalgije: restorativnu i refleksivnu. Restorativna nostalgija veže se za kolektivnu, zajedničku prošlost kojoj pripada apsolutna istina koja se vremenom gubi. Ona priziva nacionalnu prošlost i budućnost putem kolektivnih simbola i usmene tradicije. S druge strane, refleksivna nostalgija veže se za individualno iskustvo i impulse, emocije, trenutke, a ne za rekonstruiranje prošlosti u cilju ideološkog oblikovanja sadašnje zajednice što je cilj restorativne nostalgije. Refleksivna nostalgija dominantno je vezana za pojedinca i kulturno sjećanje kroz lične priče, lična iskustva. Restorativni način bavljenja egzilom, kako primjećuje Aleksandar Hemon, konsoliduje kolektivne fantazije o prošlosti, dakle one nacionalne mitove koji reproduciraju nacionalističku ideologiju. Hemon nastavlja kako je egzilantska književnost zasnovana na takvom tipu nostalgije izuzetno opasna jer se radi o fašizoidnoj nostalgiji, a na ovim prostorima to je značilo i znači i dalje san o etnički čistom domovinskom prostoru kontaminiranom prisustvom drugih, o genocidnim operacijama koje će rezultirati totalni i totalitarni nacionalni suverenitet. Prema tome, restorativna nostalgija jeste vezana za pojam domovinskog, a refleksivna nostalgija vezana za pojam zavičajnog, jer, kako Enver Kazaz navodi, domovina se u ovom smislu javlja kao ideološki konstrukt, dok je zavičajno emotivno-psihološko, dakle, prije svega, individualno iskustvo.

Uslov egzilantske književnosti jeste figura azilanta koja je politička i ideološka figura par exellence. Prema tome, poetičke pretpostavke egzilantske književnosti jesu političke i ideološke, gdje je presudan odnos ili presudna napetost između starih vrijednost i novih vrijednosti, starog doma i novog doma, odnosno napetost između figure stranca i domicila kao političkih figura. Političnost (restorativne) egzilantske književnosti jeste promoviranje razlike i različitosti kao načina postojanja, iako je ta razlika često jako bolno iskustvo. To je razlika koja se opire svim okvirima zadatosti, koja uvijek želi ostati razlika i nikad ne postati isto, odbijajući bilo kakav oblik pripadnosti. Egzilantski duh kakav nalazimo u književnosti nastoji se oduprijeti prisilnim identifikacijama, zauzimajući poziciju na granici kao kritičku poziciju otpora nametnutim pripadnostima. Prema tome, identitet azilanta određen je terminima poput nomadizam, hibridnost, liminalnost, premještanje i slično. Književnost koja nastaje u egzilu nužno je determinirana pomenutim pojmovima, praveći od njih važne poetološke odrednice.

Taj prostor nepripadnosti, što znači prvenstveno nadnacionalni prostor, jeste prostor ambivalentnosti i dezorijentiranosti, ali to je upravo prostor otpora čvrstim granicama i stvaranja jedne sfere lutajućih subjekata čija stvarnost prevladava monizam kao načelo postojanja. Predmetom znanstvenog i kritičkog bavljenja ne samo književnosti, nego i kulture, sve više postaje neka vrsta deteritorijalizirane književnosti, kojoj je glavna odlika nadilaženje monolitnosti i kolektivno-nacionalnih obilježja u svim aspektima. Egzil se kao koncept veže uz tendencije izlaska iz nacionalno shvaćene kulture i identiteta i prelaska u njihovo transnacionalno razumijevanje. S tim u vezi, egzilantska književnost zamjenjuje mononacionalnu paradigmu sa transnacionalnom ili multinacionalnom paradigmom pisanja, što znači da se identitet i kultura više ne fiksiraju unutar nacionalnih okvira, već nadilaze koncepte zatvorenosti i pokazuju visoku svijest o hibridnosti. Egzil nudi iskustvo koje nadilazi okvire zatvorenosti u monolingvalnu i mononacionalnu zajednicu. Egzilantska književnost integriše iskustva kosmopolitskog načina života i svjetonazora koji podrazumijeva da ništa ne nastaje samo iz sebe i da se ništa ne razvija isključivo iz sebe, nego da su odnosi, dodiri i uticaji svojstva nastanka i razvoja svega postojećeg. Dakle, monizam se zamjenjuje pluralizmom u svakom pogledu. S tim u vezi, egzilantska književnost svjedoči i nudi novi model identiteta, kulture i razumijevanja svijeta utemeljenim na otvorenim, fluidnim, relacionim, fluktuirajućim kategorijama.

Transnacionalna književnost, kojoj pripada egzilantska književnost, jeste pojam koji Azade Seyhan definiše preko jezičkog aspekta, kao književnost koja je uglavnom pisana na jeziku koji piscu nije maternji. Njihov idiomski status je bilingvalan i multilinglavalan. Pisci poput Aleksandra Hemona uveliko dovode u pitanje monolingvistučku paradigmu prema kojoj postoji samo jedan „pravi“ jezik, odnosno materinji jezik, te da je jedino na njemu moguće istinski razmišljati, osjećati i pisati. Monolingvizam proističe iz vjere u postojanje jedne savršene i jedinstvene varijante jezika. Takve ideje nastoje sačuvati homogenost standardnog jezika i njegovu identitarnu važnost. Monojezičnost tako ide u sprezi sa mononacionalnošću, mononarodnošću, monoidentitarnošću, monoperspektivnošću, monoinstitucionalnošću, generalno sa monoustrojstvom cjelokupnog društvenog i kulturnog polja.

Multilingvalnost je samo jedno od obilježja transnacionalne književnosti. Generalno, transnacionalna književnost je svaka književnost pisana s one strane nacije, književnost nastala u tzv. „književnoj out of nation zoni“. Dakle, to je književnost koja ne samo da postavlja pitanje o promjenama kulturnog, jezičkog i literarnog identiteta, već, također, snažno propituje mogućnosti nadilaženja „nacionalističke metodologije“, etnocentričnih i esencijalističkih pristupa kulturi i književnosti. Egzilantski identitet, manifestiran kroz različite kulturne izraze, možda najsnažnije otvara pitanja odnosa nacionalnog i transnacionalnog, lokalnog i globalnog, centra i margine, prošlosti i sadašnjosti itd.

Ahmed Isanović, Prometej.ba