Ponajviše zahvaljujući prevoditeljici irska spisateljica Eimear McBride polako ali sigurno postaje književna zvijezda i u Hrvatskoj.

Cijeli je to splet promotivnih aktivnosti i društvenih angažmana koji potencijalnog čitatelja vodi do ove knjige: objave dijelova teksta na društvenim mrežama, čitanje knjige na youtube kanalu izdavača, okrugli stolovi, susreti s književnicom, pa na koncu i same nagrade za prevođenje (Anda Bukvić Pažin dobija nagradu Iso Velikanović za prijevod romana „Manji smo boemi“): pravo orkestrirano tekstualno-vizualno zavođenje koje bi svaki prevedeni književnik poželio. Daleko suptilnije i energičnije od par dolara kojim fejsbucima plaćamo vidljivost ili, u prijevodu, ovo je case study kako bi danas trebalo promovirati književnost. Nisam napisao i čitanje jer mislim da njega ne treba nametati punoljetnim osobama. Mada ovaj roman, na koncu, ima i neke terapeutske reference.

A čitati Eimear McBride je kao gledati tekstualni film u svojoj glavi. Zvuči nemušto, ali ako pođemo od informacije da Eimear ima iskustva s glumom, stvari postaju jasnije: uranjamo u tok svijesti koji (nas, čitatelje) pokreće. Doslovno ti dođe simulirano hodati po hotelskoj sobi koju McBride opisuje. Pisan u trećem licu sa skokovima na glavu prema prvom licu jednine tekst je u kojem "Biti sama u svojoj glavi, to je milina", a inače tu je uvijek Netko u toj glavi makar mislila samo o tome je li joj se šampon prolio u torbi i treba li namjestiti jedan sat razlike između Irske i francuskog hotela. Dakle, inventar sobe, dvije boce vina i svijest koja teče, ponekad i zapeče (rime se pojave u rečenicama koje su okrenute, zakrenute; one poskakuju i pjevuše: "Lišće patina prašine stišće"). I dok je hotelski sama, svi znaju što to znači pa malo flertuje ali joj taj Netko (unutarnji glas) nameće granice pa gleda pornografiju, masturbira, spava, jer ionako nikad i ništa bitno se ne događa u hotelima. Makar bili i čudni. A ujutro i scenaristički razbarušeni - jer tko zna što se događa sa sviješću - Čudan hotel svakako nije siže za hollywoodski blockbuster, a još manje knjiga za pohvaliti se na Tinderu.

Kao mjesto nepripadnosti, idealan mise-en-scène prolaznosti, hoteli su spora scena brzih misli za tridesetpetogodišnjakinju koja se bori sa svojim prošlostima, varijacijama na temu. Na pragu srednjih godina, u dimu cigareta i s alkoholom u krvi, ona će bježati od glasova u glavi izmišljanjem novog avangardnog megafoničnog glasa koji pleše u jezičnim igrarijama psihološkog teatra sjena i opsjena pod brojevima hotelskih soba. Suicidalne misli u godišnjem dobu daleko od praškog proljeća, nesporazumi s ljubavnicima na jednu noć, riječi koje se cijede od smisla pa se opet usustavljuju u nove sintakse, guste su gramatike pisanja Eimear McBride. A ona zahtijeva predanog čitatelja, inače čitanja i nema, ili ga ima kao i plivanja kod onog neću-stopiti-kosu stila kad glava cijelo vrijeme viri iznad mora teksta i dodiruje ga samo rukama.

Svijest, mišljenje, sjećanje, tekst ili tijelo, ionako su samo kalupi koje McBride mrvi, trijebi, tetrijebi i zgušnjava u neku životnu masu gdje se sve rastvara i razigrava u činu čitanja. Ujedno je i poezija i kazalište, a prije svega književnost kakvu dosad nismo poznavali.

Hoteli se mijenjaju i po kontinentima, prolaze i godine (već je na pragu pedesetih), njega nema osim u sjećanju, a oni se multipliciraju i svi su različiti i isti - hotelski ljubavnici. Radnja koja je prijetila nepostojanjem, kao što je i svijest bila pod prijetnjom gašenja, na drugoj trećini romana najednom dobija dramski rasplet - razdjelnicu među živim i neživim likovima. A čitateljima jednako zadovoljstvo, ali malo traumatičnije iskustvo od čitanja prethodnog romana Manji smo boemi. Ali barem nema čitulja za kraj.Svi krajevi su sjetni.

Za ovakav roman autorica bi u svojoj Irskoj prije sto godina bila promptno spaljena, dok je danas uspoređuju sa Joyceom, a za sto godina vjerojatno će trebati cijela jedna digitalna katedra da objasni što je to razigrani avangardni tok književne svijesti. I koji nam treba, ako nam već čitati treba, zbog prevlasti linearnog, vanjskog, vizualnog, serviranog, lakog (a naime dubokog i teškog) svijeta/teksta/trenutka, pa makar se radilo o ženi na rubu suicida koja ljubavnike izmjenjuje po traci hotelskih soba.

Ili kako to prevede ona koja nam, s početka teksta, donosi u ruke ovaj Čudan hotel: "Gramanijakalna logika" "osamostanjene" koja je "njega i njegovu povijest pounutrila".

Među gradovima u čijim je hotelima ona spavala (a najbitniji su Avignon, Prag, Oslo, Auckland, Austin i nadasve London) progurao se i Zagreb, ali on nema dodatnu kvačicu. Odgovor što je kvačica i zašto je Zagreb nema, svakako nećete pronaći na TripAdvisoru.

Za kraj, kritika i nije baš pomazila ovaj roman, a Eimar kaže da ne želi pisati onako kako bi kritičari htjeli. Jer kritičari su u biti neuspjeli pisci, kaže. Kako god, sve skupa čudan je to hotel, na rubu svijesti.

Ante Alerić, Prometej.ba