Paul Klee, Ad Parnassum, 1932.

Sve manje cijenim suhoparnu, tobože metodološki utemeljenu akademsku kritiku, pogotovo onu pisanu nakon tzv. poststrukturalističkog obrata, koja koristi književnost samo kao sredstvo na koje aplicira svoje teorije. Vrlo je zanimljivo da, otkako je poststrukturalizam - od dekonstrukcije, kulturnog materijalizma, psihoanalize, novog historicizma, raznih feminizama itd. - postao popularan u akademskoj zajednici širom svijeta, poststrukturalisti rijetko ili gotovo nikako ne pišu o poeziji. Zašto se poezija opire poststrukturalizmu i zašto bježi od tako pojmljene, suhoparne akademske kritike - odgovorio nam je Jonathan Culler u svojoj Književnoj teoriji. On smatra da poststrukturalizam nerijetko zaboravlja da književnost nastaje u jeziku, da je to njen osnovni medij i da je ona umjetnost u tom mediju. Stoga, sve više cijenim ono što je o književnosti pisao Konstantinović u Biću i jeziku, ili Kasim Prohić o poeziji. Sve sam uvjereniji da dolazi vrijeme nečega što nazivam sintetskim esejem koji, naravno, uključuje svo kritičarevo teorijsko obrazovanje, ali ono nije nadređeno književnosti, nego pobuđuje interpretativnu imaginaciju i talent.

U mom izboru dobrih sintetskih eseja na južnoslavenskom prostoru bili su Prohić, Konstantinović, Tvrtko Kulenović, Zdenko Lešić, Midhat Begić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, velikim dijelom svoje esejistike Slobodan Blagojević, Milivoj Solar i Marko Vešović. To su oni eseji koji ne idu ka interpretaciji svake pojedinačne pjesme i ne otključavaju metafore, ili pojedinačne poetske slike, ili se ne bave interpretacijom pojedinačne pjesme, ali vam uspijevaju ocrtati tematsko-motivski, dakle idejni horizont ukupne književnosti i analizirati formativni postupak, a u konačnici, kontekstualizirati ono o čemu pišu u šire književne, kulturne, ako hoćete i društvene obzore.

Knjigu Zapis o Knjizi ili Sabrano pjesničko govorenje Amira Brke Milan Garić napisao je upravo u najboljoj tradiciji južnoslavenskog sintetskog eseja i to kao pjesnik i iznimno filozofski obrazovan čovjek. On ta dva znanja i talenta uziđuje u temelj svog eseja o Brkinoj vrsnoj knjizi soneta Nebeski nomad,ali tako da oni nisu u prvom planu pisma, nego u stalnom dijalogu s Brkinim pjesništvom dostižu razinu najbolje poetske književne kritike. Ali, Garić je svoj esej zasnivao i kao stanovnik našeg vremena u našoj zemlji i našeg vremena u svjetskim razmjerama koje trpi jednu od najvećih kriza, a to je kriza predapokaliptičnog stanja čovječanstva unutar rasula svih univerzalno pojmljenih vrijednosti i ubrzanja klimatskih promjena koje prijete nestankom čovjeka i čovječanstva i sadašnjih formi života na planeti

Prvi kontekst, koji potpuno korespondira s mojim uvjerenjima o Brkinom pjesništvu, iz kojeg autor polazi u čitanju Nebeskog nomada, jest kultura laži. Pri tome Garić govori o tri laži koje suštinski destruiraju ovu zemlju i ovo društvo, i te tri laži su, zapravo, neka vrsta "tri boga", ili tri metaoznačitelja kolektivnih i ukupnih društvenih identiteta, na troje podijeljenog društva, a Garić uprkos tome vjeruje da nas može spasiti istina poezije. Stoga on i naglašava svoju pohvalu pjesnicima: "Pjesnici možda i ne daju neku trajniju nadu, niti dovoljno djelotvoran protivotrov i lijek koji bi nas ozdravio i spasio od pogubne laži, ali njima vjerujemo, oni su jedini u čijem govoru cijelim bićem uživamo, i samo još pjesnike s punom pažnjom možemo i želimo što duže slušati - čitajući pjesmu i poeziju, slušati-kušati da su dobro, lijepo i istinito jedno te isto, ma šta to troje skupa bilo, i ma šta i ma odakle iznosilo na svjetlo dana." U takve pjesnike Garić ubraja Slobodana Blagojevića i Miljenka Jergovića, a onda kaže da je Amir Brka onaj pjesnik koji, kao ni jedan drugi, govori istinu o svome društvu, o svome narodu i o svome vremenu.

Ova pohvala pjesnicima je važna, jer posredno potcrtva da postoje i pjesnici sasvim drukčijeg tipa: nacionalni bardovi, nacionalni pjesnici - uvjereni da svojom književnošću stvaraju svetu građevinu nacionalnog identiteta dok ideološki instrumentaliziraju svoje pjesništvo.

Na kakve pjesnike misli Garić kad im izriče ovakvu pohvalu? Na one koji prelaze preko svih kulturoloških, vremenskih, historijskih, mitoloških granica - u težnji za istinom koja je transvremena i transkulturološka, koja je, u konačnici, univerzalno ljudska. Da bi Brku situirao kao takvog pjesnika u Nebeskom nomadu, on ga određuje kao postmetafizičkog pjesnika, pjesnika dekonstrukcije i pjesnika - majstora.

Šta je za Garića postmetafizički pjesnik? Tu se slažem s njim, jer i on naglašava da Brka jest pjesnik koji trpi, ili živi, ili odražava dramu ateizacije koja u evropskoj kulturi traje od Nietzschea naovamo a svoj vrhunac doživljava u egzistencijalizmu. Ona, ta drama kod Brke prisutna u čovjekovom nomadstvu od mitskog bezvremena do tačke sadašnjosti, od časa iskona, kaže Garić na jednom mjestu do časa apokalipse - kako to abrahamski mitovi već govore. Otud ovaj vrsni esejist naglašava: "Ali, kao da je sama Knjiga, ne samo metapoetičkim silnicama za savršenstvom nostalgične forme, okrenuta od onog Ničeovog 'Bog je mrtav' ka onom Hajdegerovom da 'nas može spasiti samo jedan novi bog'. Ta okrenutost je još uvijek pogled u prazno, u zastrašujući procjep, provaliju i prazan prostor između dva svijeta - ovoga koji se drobi u bezbroj slika i nestaje i nekog drugog koji ne dolazi. Nebeski nomad luta između ta dva svijeta kao između života i smrti, gdje mu se ta najuža staza čini kao kakvo nemirno, beskrajno more-nebo, kojim trošan, ni živ ni mrtav plovi - ostavlja za sobom trajan trag: bol (od) života i bol za životom, bol (od) svijeta i bol za svijetom. Nebeski nomad luta putem opisanim u svetim spisima, od ljudskog iskona do apokalipse: sve je tu, samo Boga nema. Kao što Bog iz Devinskih elegija, po Rilkeovim riječima, nije Bog u 'hrišćanskom smislu', tako ni Bog u Nebeskom nomadu izrijekom nije Bog iz ove ili one teologije. Nebeski nomad plovi i luta haotičnim beskrajem, nosi se kako zna i umije sa svojom nad-čovječanskom, beskrajnom zadaćom - živi taj usud kao svoju najveću kob i kao svoj jedini dar. Ta vertikalno bijelim nebom ograničena, horizontalno bezgranična Knjiga ne otvara samo beskrajne mogućnosti izricanja i čitanja nego i mogućnost da se taj nezamislivi, neizrecivi beskraj zahvati (jezikom) i prihvati - skući i udomi. (Da se u Knjizi kuša i da Knjiga po-kazuje da je Bog stvorio čovjeka kako bi ništavilo spašavao njim samim!?)"

Ovo je centralno semantičko mjesto Nebeskog nomada koje se ispoljava u cijelom nizu pjesama. Naravno, može se ono tumačiti ovako kako čini Garić, ali i na neki drugi način, npr. od pojedinačne poetske figure ka semantičkom konceptu knjige, da bi se na kraju ipak morali suglasiti s Garićem, jer se taj svijet bez Boga, ili svijet u kojem Bog čovjekom spašava ništavilo održava u svakoj pojedinačnoj pjesmi i u svakoj pojedinačnoj figuri ostavlja svoje tragove.

Garić je otud idealan izerovski shvaćen čitatelj, jer je kritičar sagovornik, a potom kritičar pjesnik, pa onda i filozof koji je pjesnika kojeg čita proglasio – majstorom. Taj pjesnik majstor jest sve u svojoj poeziji kao ličnost preživio, odživio, promislio, ali je svoje egzistencijalno ja zgusnuo u lirski subjekt koji je, zapravo, transponovan u čovjeka uopće, nebeskog nomada koji putuje i vremenom i mitom i jezikom i historijom. A lirski subjekt dok oglašava u poeziji misli istodobno i kao filozof, i kao čovjek pod udarima historijske tragedije, i kao čovjek sociološke drame, i kao čovjek intimne drame – dakle one unutarnje, psihološke. Takav lirski subjekt naprosto je sinteza beskrajnih mogućnosti poezije.

Garić Brku proglašava pjesnikom dekonstrukcije, ne samo zbog toga što je Brka u razgovoru sa Ćatićem dekonstruirao njegov poetički obzor naslonivši se na njega, nego daleko više stoga što je Brka u razgovoru sa ključnom formom evropske poetske tradicije i naslijeđem soneta u evropskom pjesništvu, a onda, i stoga, što ovaj pjesnik dekonstruira čitav sistem narativa, filozofskih koncepcija, kulturoloških sistema koje iz tradicije dobija u naslijeđe i s kojima razgovara. Taj osjećaj i tu dimenziju knjige može pročitati samo daroviti pjesnik i mudri, obrazovani filozof. A tu je položena Garićeva esejistička sinteza u čitanju Brkine knjige.

Nadalje, obrazlažući zašto je Brka pjesnik – majstor Garić ističe i to da je on ostvario sasvim specifičan ritam u našem jeziku. Po njemu Brkin ritam nije milozvučan, nije eufoničan, nije "pravilan", metrički organiziran ritam kakav poznaje naš jezik. Ali je nesumnjivo to ritam mišljenja; to je ono što zovemo psihološkim ritmom u poeziji, gdje je ritam, što su francuski simbolisti davno uočili, odraz drame misli i drame emocija. Ritam je, dakle, emotivno-misaono stanje pretočeno u jezičku rezbariju. Čitajući Brkinju knjigu, ja sam vrlo često bio nošen zovom metričkog ritma, jer ga sonet naše tradicije priziva. Još od Matoša, Ujevića ili Stevana Raičkovića, recimo, i Ivana V. Lalića. Ali Brka nije pjesnik, pokazuje to Milan Garić, milozvučnog, nego refleksivnog i psihološkog ritma koji rezultiraju pravilnom pravougaonom formom soneta. Zato Garić, kao iskusni pjesnik, polazi od ritma i ukazuje na njega - da bi došao do ove pravougaone forme i onda ukazao na njenu metapoetičku dimenziju. U njoj pravougaona forma zbira rasuti svijet, čuva ga od potpunog rasula, a poezija se ukazuje kao ne ritamska već refleksivna harmonija koja se nosi sa stalno rastućim ništavilom.

Garić otud postavlja i tezu da se Brkina poezija bazira na slici bez svijeta. Svijet se, dakle, raspao i sad pjesnik na njegovim ostacima, na rasutim fragmentima opjevava njegovu smrt. Istodobno s tim čovjek naše doba više ne nastanjuje realnost, već u informatičkom dobu virtualnost, proizvedenu, narativnu stvarnost, odnosno simulakrum, kako bi rekao Baudrillard. Zatočen u simulakrumu, pjesniku ostaje jedino to da se osloni na vlastito iskustvo i izvrši njegovu dekonstrukciju. Tako se prema Gariću i zbiva Brkin pjesnički sudar i dekonstrukcija mitocentričnih narativnih slika koji tvore svijet bez svijeta, odnosno opseg narativnog simulakruma u kojem se zatiče čovjek bez instance koja može nadilaziti njegovo iskustvo ništavila.

Ako u pravougaonoj formi soneta uočava vrhunac majstorstva u knjizi od 191 soneta a u psihološko-refleksivnom ritmu njegovu potvrdu, Milanu Gariću ne može izmaći ni to da hvali pjesme kakve su Uštipak ili Nena pije kafu, puši, razmišlja, dakle one pjesme koje svakodnevno izdižu gore u egzistencijalne zanose, pa se Brkina poezija u takvim pohvalama ocrtava na skali od metafizičkog do svakodnevnog. A potom ne može mu izmaći ni to da Brkin nomad, onaj zamišljeni idealni čovjek, onaj čovjek - anđeo, putuje historijom i da dolazi u naše vrijeme, u kontekst društva gdje postoji rat tri laži kao predominantan oblik društvene svijesti. Jednom riječju, Garić je napisao knjigu koja je dostojna velikih znalaca književnosti, sintetski esej koji je tim dragocjeniji što nas je podsjetio na hermeneutiku, i to hermeneutiku najvećih, konstantinovićevskog ili prohićevskog tipa, za koju se, barem sa dominacijom poststrukturalističke akademske kritike, mislilo da je mrtva, a pokazuje se da u njoj najviše uživamo. Čitajući ovaj sintetski esej, još jednom sam se uvjerio da o velikoj poeziji mogu dobro pisati samo oni koji imaju veliko znanje i talent, ali i vrhunski stil; oni koji doslovno u saživljenju interpretatora i teksta stvaraju književnu kritiku kao poeziju interpretacije i esejističke sinteze.

Autor: Enver Kazaz, Prometej.ba

(Boldiranja: Ur.)