Kishon, na filmskom setu 1964. (Israeli Center for Documentation of the Performing Arts at Tel Aviv University)

Izraelski književnik, scenarist i filmski redatelj Ephraim Kishon rođen je u Budimpešti 1924. kao Ferenz Hoffman. Prošao je kroz nekoliko nacističkih logora u Drugom svjetskom ratu, a spasio se bijegom za vrijeme prijevoza u logor smrti. Godine 1949. iz Mađarske bježi u Izrael. Zatim je živio i u Švicarskoj, gdje je umro 2005. Veoma je prevođen i čitan pisac, a veliku popularnost uživao je i u Jugoslaviji. Zbirka njegovih humorističnih pripovjetki Nije fer, Davide u Jugoslaviji je izašla 1977. u biblioteci HIT i izdanje je brzo rasprodano, da bi Znanje 1986. u biblioteci EvergriN objavilo prvu polovicu knjige (36 humoreski) pod istim naslovom, a zatim i daljnih 37 humoreski. Za čitatelje Prometeja pretipkali smo priču Reklama za knjigu koja govori o sudbini i značaju pjesnika i drugih kulturnih pregalaca.


Izdavač izvuče rukopis iz ladice i okrenu se Tola'atu Shaniju.

– Čitao sam vaše pjesme.

Pjesnik spuznu na rub stolice.

– Jeste li? – prošaputa. – Zaista?

– Pjesme su prekrasne. Mislim da u zadnjih dvjesta godina nitko nije napisao ništa što bi se moglo usporediti s vašom zbirkom »Ja tebe ljubljah, tebe ljubljah ja«.

– Hvala – reče Tola'at Shani jedva čujno. – Zahvalan sam vam, gospodine Blau.

– Idem još dalje i kažem vam da cijela zbirka može ući u vrh svjetske književnosti.

– Zahvaljujem vam. Ja ću pak pokušati dotjerati pjesme do savršenstva prije nego što objavite zbirku.

– Prije nego što zbirku ... što?

– Objavite ... zbirku ... gospodine Blau ... »Ja te ljubljah, tebe ljubljah ja« ...

– Kad sam bilo što rekao o objavljivanju?

– Ali rekli ste ... prekrasne pjesme ...

– Tko danas još kupuje pjesme?

– Zar nitko?

– Nije da baš nitko ne kupuje. Naći će se četrdeset do pedeset iznimaka.

– Spreman sam se odreći svakog honorara, gospodine Blau.

– To se razumije samo po sebi.

– Spreman sam, nadalje, sudjelovati u pokrivanju izdavačkih troškovanja.

– To je već nešto. Čekajte da razmislim ... Patite li od kakve neizlječive bolesti?

– Zašto?

– Mogao bih tada opremiti knjigu crnom vrpcom s natpisom: »Posljednje pjesnikovo djelo«, ili tako nešto. To bi možda potaklo kupce.

– Iskreno mi je žao, gospodine Blau, ali ja sam zdrav. Doduše ... u kišnom razdoblju ...

– Na to se ne mogu osloniti.

– Onda mi, molim vas, recite što da činim?

– Ne bih htio na vas utjecati. Podsjećam vas samo da je poznati slikar Zungspitz, nakon što je oslijepio, postigao fantastične cijene za svoje slike.

– Ja, na žalost, nosim očale.

– Tola'ate, vi, čini se, ne shvaćate o čemu se ovdje radi. Danas ne možete prodavati umjetnost bez reklame ili skandala.

– Nešto mi je palo na pamet, gospodine Blau! Prošetat ću gol Ulicom Dizengoff s primjerkom knjige »Ja te ljubljah, tebe ljubljah ja« pod rukom.

– Stari trik. Kiparica Gisela Glick-Galgal dva puta se gola skinula na Rotschildovu bulevaru kako bi privukla ljude na svoju izložbu. Navodno je tako i prodala nekoliko skulptura. U svakom slučaju, taj je trik već otrcan. Svirate li trubu?

– Još ne.

– Šteta. Onda vam preostaje jedino nasilje. Nakon prvog napada na vašu knjigu izbit ćete kritičaru sve zube. Pristajete li?

– Svakako, gospodine Blau. Samo se bojim da nitko neće napasti moje pjesme ...

– Razmislite dobro. Možda ipak imate nekakvu bolest.

– Na žalost ... kao što sam vam već rekao ...

– Nije li u vašoj obitelji možda bilo slučaja ludila? I to bi se moglo izrabiti. Kad su Josefa Melamed-Beckera strpali nakon jednog napada u ludnicu, roman mu je doživio tri nova izdanja!

– Sretnik!

– Nije to samo sreća. To je i plod saznanja da knjiga, kako bi se prodavala, mora imati publicitet. Ima li u vašoj zbirci i ljubavnih pjesama?

– Ali, gospodine Blau! Zar se ne sjećate?

– Nisam još pročitao vaše pjesme. Ako su zaista realističke i prostosrdačne ... takoreći gole činjenice ... Shvaćate li što mislim?

– Ne, gospodine Blau! Ne, to nikako! Radije bih skočio s petog kata na ulicu ...

– I to je ideja! »Pjesnik razočaran u ljubavi počinja samoubojstvo«. Nije loše. Mogli biste posvetiti jednu pjesmu Brigitti Bardot.

– Rado bih. A tko je to?

– Uopće nije važno. Nije potrebno ništa drugo no da bilo kojoj pjesmi dodate posvetu: »Mojoj vječnoj ljubavi B.B.«. To je dovoljno.

– U redu.

– Eto, vidite. Polako mi se vaša knjiga počinje sviđati, Tola'ate! Pustit ćemo da u tisku procuri vijest kako ste dvije godine zbog bigamije ...

– Radije nemojte. To je, naime, istina.

– Onda otpada. Ima li u vašim pjesmama antireligioznih motiva? Možda neko mjesto gdje vrijeđate Mojsija? Znate već kako su osjetljivi naši pravovjerni.

– Takvo bih nešto mogao bez po muke ubaciti.

– Izvanredno. Kad bismo mogli postići da nadrabinat stavi vašu knjigu na indeks, prvo bismo izdanje zacijelo rasprodali.

– Divim se vašoj invenciji, gospodine Blau. Zahvalan sam vam od srca.

– Ništa mi još ne zahvaljujte. Treba još mnogo toga učiniti. Već noćas neka vas zatvore zbog javnog nasilja. Najmanje što možete učiniti jest da razbijete nekoliko izloga. Zatim se zabarikadirajte u ženskom zahodu hotela »Dan«, svirajte trubu, svucite se, izađite na ulicu i navucite upalu pluća.

– Učinit ću sve što mogu.

– Potom pokušajte bombaški napad na vladu, pređite na grčko pravoslavnu vjeru i emigrirajte.

– U redu.

– I nemojte mi doći pred oči prije nego posve poludite.

–To neće biti teško, gospodine Blau.