Tisućama godina Jevreji su bili prisiljeni da se kreću, bježeći od netrpeljivosti, ropstva, pogroma, gladi i tiranija. Ali riječi su prenosive, a Jevrejima – znanima kao „narod knjige“ – one su dragocjen imetak. Kao što Amos Oz i njegova kćerka Fania Oz-Salzberger pišu u svojoj knjizi, „nemamo krvnu liniju nego tekstualnu liniju porijekla“.

Knjiga je na engleskom jeziku izišla 2012. godine, pod naslovom Jews and Words, a za hrvatsko izdanje, pod naslovom Židovi i riječi, zaslužna je Fraktura, Zaprešić 2015, u prijevodu Marka Gregorića.

Oz, profesor književnosti na univerzitetu Ben-Gurion u Beer'Shevi, i Oz-Salzberger, spisateljica i povjesničarka s Univerziteta u Haifi, u razgovoru sa Scottom Simonom za National Public Radio (npr.org) govorili su o svojoj knjizi i motivacijama za nju netom poslije njezina izlaženja u engleskom originalu. Uz preporuku za čitanje ovoga vrsnoga eseja, prenosimo vam na naš jezik – uz odgovarajuće prirodne prilagodbe – dio toga razgovora.


Što zapravo mislite kad kažete da ste jevrejski ateisti?

Oz: Mi posmatramo judaizam kao civilizaciju, ne samo kao religiju. Mislim da postoji mnogo, mnogo načina da se bude Jevrejom. Jedan od tih načina jest da se bude nereligioznim Jevrejom. Naslijeđe sadrži, prvo i prije svega, knjige, tekstove, duhovno stvaralaštvo. A religija je samo jedna od komponenti ovoga veličanstvenoga naslijeđa.

Oz-Salzberger: Ali imamo slobodu odabrati iz našeg naslijeđa ono što želimo. Svaka generacija iznova. Osjećamo se familijarno s jednim dijelom tog naslijeđa, a ne tako familijarno s drugim dijelovima, i osjećamo da imamo pravo na brižljiv odabir.


Koja je povezanost između rane putničke prirode Jevreja i njihove zavisnosti o riječima?

Oz: Tisućama godina mi Jevreji nismo imali ništa drugo doli knjige. Nismo imali zemlje, nismo imali svetih mjesta, nismo imali veličanstvenu arhitekturu, nismo imali heroje. Imali smo knjige, imali smo tekstove, i o tim tekstovima se uvijek raspravljalo oko obiteljskog stola. Oni su postali dio obiteljskog života i putovali su iz jedne generacije u drugu – ne nepromijenjeni, ne neosporavani, nego reinterpretirani u svakoj generaciji i ponovo prečitavani sa svakom novom generacijom.


„Više od pet tisuća godina molitvi, pjesama, priča, rasprava, kletvi i šala zbijeno je između korica tankog, napetog djela... kakvog? Historiografskog? Antropološkog? Književnokritičnog? Teološkog? Jer u njoj je sve to, i još ponešto. Predivna knjiga!“ – Jonathan Safran Foer o knjizi



O jevrejskom individualizmu i mnogim likova iz hebrejske Biblije?

Oz-Salzberger: Mislim da su Grci imali mnogo protagonista drame, komedije, tragedije, filozofije, naravno i historije, ali Jevreji su ih imali još i više. Govorim tu o kvantitetu, ne nužno o kvalitetu. Biblija se čini punom individualnih likova, muških i ženskih, koji su pokušali pronaći svoj put u sjećanje, od kojih je mnogima u tome uspjelo. Tako da smo mi uvijek bili veoma individualističan kolektiv, vrlo glasan i često spreman za raspravu. Volimo ga kao takvog i željeli bismo da se kao takav zadrži.

Oz: Ako obećate da ćete ovo uzeti sa „zrnom soli“, dodao bih da nikada ne možete naći dva Jevreja koji se o svemu međusobno slažu. Teško je pronaći i jednoga Jevreja koji se o svemu slaže sa sobom samim, jer svatko ima podijeljen um i dušu, sve je ambivalentno. Tako da naša civilizacija jest civilizacija rasprave, neslaganja i argumentiranja.


Kako objašnjavate evoluciju ideje hucpe od hebrejskog izraza za pravedan sud?

Oz-Salzberger: Izraz glasi beit din chatzuf, (talmudski pojam „drskog suda“, op. prev.), što je pravedni sud koji nije uvijek rukovođen pravilima, ali se njegova presuda i dalje smatra zakonitom i primjenjivom. (Pojam hucpe dolazi iz hebrejskog i teško ga je prevesti, kod nas bi se za ljude koji imaju hucpu moglo reći da „ne daju na se“, da imaju petlju. Opisuje nekoga tko je prekoračio granice prihvatljivog ponašanja, sa značenjem neslaganja, osude i gnjeva. U Talmudu beit din chatzuf označava situaciju „gdje dvojica nestručnjaka presuđuju o novčanim razmiricama, protivno odredbi mudraca prema kojoj su trojica nestručnjaka minimalni kvorum za donošenje takvih odluka. Tipično za njih, rabini se nisu slagali oko toga je li presuda drskog suda prihvatljiva. Neki su tvrdili da jest. Hucpa je možda neprilična, ali se s vremenom ustalila“ (autori, str. 27). Op. prev.) Dakle, tu se radi o prevladavanju propisanih zakona. Na nekoliko mjesta u našoj knjizi nazivamo ga „nepoštivajućim poštovanjem“. Ljudi su vjerovali u Boga. Ali često se nisu ustručavali da ga kritiziraju, da viču na njega, da mu pokazuju šaku i smatraju da je pogriješio. To nepoštivajuće poštovanje je dio onoga što se u suvremenosti nazvalo 'hucpa tradicijom', s kojom smo duboko povezani kao Izraelci i kao moderna ljudska bića.

Oz: Sam pojam 'Izrael' znači 'onaj koji se bori s Bogom'. To je doslovno, pravo značenje riječi 'Izrael'. Tako da je hucpa ugrađena u ovu civilizaciju. Od učenika se ne očekuje da se povinjuje, oponaša i uči napamet. Od učenika se očekuje da izrekne chiddush, što znači nešto novo, nešto originalno, nešto od njegove ili njezine vlastite interpretacije svetoga teksta.


Na koji način je vaša knjiga odgovor na zabrinutost zbog asimilacije i gubitka tradicije među Jevrejima u Sjevernoj Americi?

Oz: Ova knjiga je tek uvod, ona treba pobuditi interes za ovu temu. Ponuđena je Jevrejima u Izraelu, Americi i ostatku svijeta, kao i ne-Jevrejima, da se povežu s prekrasnom linijom tekstova, punih mudrosti, punih humora, punih inventivnosti, punih hucpe. Pokušavamo ljude, Jevreje i ne-Jevreje, zainteresirati za ovo naslijeđe, naglašavajući da se ne mora biti religioznim, čak ni da se ne mora biti Jevrejom, da bi vas ovo naslijeđe privuklo. Drugim riječima, zvučat će paradoksalno, ne morate biti Jevrejem da biste razmišljali kao Jevrej. (Org. you don't have to be a Jew to be Jewish.)


Kako je došlo do suradnje otac-kćerka na ovoj knjizi?

Oz-Salzberger: Desilo se skoro slučajno. Ponuđeno nam je da skupa napišemo jedan mali esej, a pokazalo se da smo o ovim temama jedno s drugim razgovarali od moje treće godine života. I tako, znate, stavljanje svega toga na papir bila je prekrasna vježba i dio igre intertekstualnosti o kojoj smo govorili. Čvrsto vjerujemo da će naša djeca, i njihova djeca nakon njih, u svojim vlastitim svjetovima – bio to Facebook, Twitter, Tumblr ili što već – to nastaviti. Nisam zabrinuta za budućnost jevrejske tekstualnosti, a niti knjige uopće.


„Vrlo je moguće da je Salomonova veličanstvena palača bila sklepana nastamba, puka izmišljotina ili bajka. Iskreno, stara židovska arhitektura nije nešto čime se najviše dičimo. Ali tekstovi su sjaji poput palača. Postanak, Izaija i Izreke naše su piramide, naš Kineski zid, naše gotičke katedrale. One nerazrušene odolijevaju tijeku vremena. I othranile su obilno potomstvo...“ – Autori; s korica hrvatskoga izdanja


„Zašto su riječi tolike važne tolikim Židovima? Romanopisac Amos Oz i povjesničarka Fania Oz-Salzberger putuju s jednoga kraja židovske povijesti na drugi pokušavajući objasniti esencijalni odnos Židova i riječi. U mješavini pripovijedanja i učenjaštva, razgovora i prepirke, otac i kći pričaju priče koje stoje u pozadini najtrajnijih imena, uzrečica, debata, tekstova i dosjetki judaizma. Te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Židovima svih sljedećih naraštaja.

Oblikujući raspravu o temama kao što su kontinuitet, žena, bezvremenost i individualizam, Oz i Oz-Salzberger vješto oživljavaju židovske ličnosti kroz stoljeća, od neimenovanog, možda ženskog, autora Pjesme nad pjesmama preko mračnih talmudista do suvremenih pisaca. Pokazuju nam da židovski kontinuitet, pa čak ni židovska jedinstvenost ne počivaju na središnjim mjestima, spomenicima, u junačkim likovima ili obredima, već u pisanim riječima i tekućoj raspravi između naraštaja. Obilujući učenošću, liričnošću i humorom, djelo Židovi i riječi nudi čudesno putovanje kroz riječi u srcu židovske kulture i pruža ruku čitatelju, svakom čitatelju, pozivajući njega ili nju da se uključi u razgovor.“ – S korica hrvatskoga izdanja

Prometej.ba/F.Š.