Etika „Zvjezdanih staza“ | 3 | Alternativa kultu ratnih zločinaca

U knjizi „Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata“ Ivan Lovrenović piše: „odnos prema ubijenima u ratu najmučniji je moralno-psihološki problem s kojim se nosi današnja Bosna i Hercegovina.“ Valja dodati: ne samo odnos prema ubijenima u ratu, nego i prema ubojicama. I žrtve i zločinci iz 90-ih do danas se u BiH uporno dijele na „naše“ i „njihove“. Vlastite se žrtve uvećava, tuđe se ignorira, umanjuje, čak prezire.

Tuđe se zločince demonizira i izjednačava s narodom iz kojeg potječu, vlastite se opravdava, opjevava, skriva, slavi, posvećuje, kiti religioznim epitetima, dodjeljuje im se pjesničke nagrade. U ovom moralno naopakom postupanju ne nedostaje inače odsutne sloge među bh. kolektivima, niti nedostaje sloge unutar pojedinih kolektiva između mnogih političara, vjerskih službenika, intelektualaca, javnih radnika, običnog svijeta.

Ovaj akutni problem odnosa prema zločincima i žrtvama svako malo uzburka strasti u BiH: sad se raspravlja i piše o zločincima koji odlaze u Haag i dolaze iz njega, sad se otkrivaju nova mjesta stradanja i „stručnjaci“ koji licitiraju što većim ili manjim brojem žrtava na tim mjestima stradanja, i to uz sve jače tendencije ponižavanja žrtava (licitiranje brojem i interesnopolitičko utapanje žrtava u nacionalne kolektive zamagljuje - ništa manje opasno od prethodne dehumanizacije žrtava koja je anestezirala savjest krvnika - sjećanje na individualne žrtve) i stvaranja kulta ratnih zločinaca: ratni zločinci ne samo da nisu zločinci, oni su žrtve koje su na svojim leđima ponijele teret opstanka etnokonfesionalnog kolektiva, čime zaslužuju veličanstvene (para)religiozne ceremonije u svoju čast i koje se tretiraju kao narodni heroji, mučenici i sveci. Postoji li izlaz iz ovog kola zla, u koje se hvataju i duše novih naraštaja? Dosadašnje političke inicijative, medijske kritike i teorijske analize problema – čak i kad su bile nepristrane – nisu puno pomogle. Možda zato što problem i nije prvenstveno teoretske ili političke, nego psihološke, posttraumatske naravi. Možda bi onda i pristup trebao biti terapeutski?

Ovdje vam zato donosim analizu jednog terapeutskog narativa koji savršeno oslovljava problem. Radi se o 18. epizodi serije „Star Trek: Deep Space Nine“, pod nazivom „Duet“, koji simbolizira duet žrtve i agresora, skopčanost i isprepletenost dva individuuma i dva kolektiva u ciklusu zla. „Duet“ je snimljen 1993, upravo dok su u BiH činjeni strašni zločini čiji se autori danas amnestiraju i slave. Mjesto radnje je svemirska stanica pored planeta Bajora. Vrijeme radnje: kraj 50-godišnje okupacije Bajora od strane susjednih Kardasijanaca, koji su iscrpili sve prirodne resurse Bajora i onda se povukli. Savršeno za ispitivanje postkolonijalnog i postkonfliktnog krajolika. Bajoranci su prije okupacije bili miroljubiv narod s visokim stupnjem kulture i duhovnosti. Kardasijanci su vojna sila, čiju dalju prošlost su obilježavali strani osvajači i siromaštvo.

Priča počinje kad bajoranska bojnica Kira čuje da na postaju Deep Space Nine stiže putnik koji pati od bolesti Kalla-Nohra, koju imaju samo oni koji su bili prisutni u rudarskoj nesreći u kardasijanskom konc-logoru Gallitep, koji je Kira - tada u pokretu otpora - pomogla osloboditi. Misleći da se radi o jednom od preživjelih logoraša, Kira odlazi do bolnice, no tamo sreće Kardasijanca i odmah ga uhiti, jer jedini način na koji je on mogao dobiti Kalla-Nohra jest taj da je bio u Gallitepu, što za Kiru odmah znači da je bio ratni zločinac. No, Kardasijanac, koji se predstavlja kao Aamin Marritza, ne nalazi se na listama traženih ratnih zločinaca, i uporno tvrdi kako je u vrijeme okupacije bio bilježnik i da nema Kalla-Nohra, nego drugu sličnu bolest. Liječnik utvrdi da je to laž. Bajoranac Kainon u ćeliji do Marritze protestira jer ne želi biti u istom zatvoru s Kardasijancem.

Kardasijanac Marritza

Zapovjednika postaje Siska nazove bajoranski ministar, beskompromisno tražeći izručenje Marritze. Bajoranska privremena vlada koristi traume svog naroda kako bi se održala na vlasti. To je grupa ratnih profitera, častohlepnih vjerskih službenika i političara, koji nisu sudjelovali u pokretu otpora, nego su čekali rasplet situacije i vješto preuzeli vlast. Njihovo djelovanje u uništenom društvu svodi se na lov na kardasijanske ratne zločince, mitove o visokoj tolerantnosti vlastitog naroda, i stalno plašenje istoga tobožnjim novim planovima Kardasije, dok istovremeno donose loše gospodarske i diplomatske odluke koje planet sve više guraju u siromaštvo i onemogućuju pristup Federaciji, naprednoj uniji planeta. Zvuči poznato?

Bojnica Kira odlazi do Marritze u ćeliju. On joj govori o ukusnoj zatvorskoj hrani i pita bi li mu mogla nabaviti malo yamok-sosa (tradicionalno kardasijansko jelo). Nju zapanji to što ovaj zločinac iz Gallitepa bezbrižno priča o hrani i umaku, upravo onako kako je Hannah Arendt „zaprepastila izražena jednostavna priroda“ nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna. Umjesto očekivanog čudovišta, u zatvoru sreće čovjeka sasvim običnog ponašanja i izgleda. Upravo ljudi sasvim običnog izgleda i sasvim običnog ponašanja počinili su najgore zločine u povijesti. Potencijal zla ne leži samo u čudovištima, nego u svakom čovjeku, u njegovoj ranjivosti i slabosti.

Marritzin se lik tijekom epizode stalno mijenja, prikazujući više zasebnih tipova ljudi uključenih u užase okupacije. On najprije tvrdi kako nije bio u Gallitepu. Zatim priznaje kako jest bio tamo, ali je bio tek bilježnik, i to uzoran bilježnik, čim se hvali: „U četrnaest godina /službe u logoru/ nijednom nisam zametnuo ili izgubio bilo koje izvješće.“ Kira je šokirana: logorski službenik priča o efikasnom vođenju papirologije, bez spomena žrtava ili osjetljivosti prema njima. Očita aluzija na birokrata Adolfa Eichmanna, koji je na svom suđenju isticao kako njegov posao nisu bila ubojstva, nego „samo transport“ logoraša, te se hvalio efikasnim i savjesnim obavljanjem papirologije u logoru! Marritza dalje tvrdi da nije znao za ikakva ubojstva u logoru. „Nismo znali“, za naše prostore tipičan izgovor onih koji ne samo da su znali, nego su i debelo zgriješili.

No, lik Marritze se opet mijenja i on sada tvrdi kako jest znao za smrti u logoru, ali je smatrao kako su one posljedica rudarskih nesreća, bolesti, međusobnih konflikta. Kira odlučno negira mogućnost da su se Bajoranci ubijali međusobno. Jer to nije u skladu s bajoranskim mitom o herojskom otporu Bajora. Taj površni mit je opasan ne samo zbog zamagljivanja nečasne uloge Bajoranaca kolaboratora i ratnih profitera u sukobu, nego i zbog izbjegavanja suočenja s posljedicama koje je okupacijska trauma ostavila na Bajor. A istina je bolna: mnogi Bajoranci se jesu međusobno ubijali i izdavali u logorima, kao što su se takve stvari događale i u neljudskim logorima nacističkih logora i kasnije i bh. logora i opsada. Život se gubio zbog deke, hrane, vode. Dovoljno je pročitati svjedočanstva o surovom životu u logorima, kakva je knjiga Tzvetana Todorova „Facing the Extreme: Moral Life in the Concentration Camps“. Sve to bio je rezultat planske dehumanizacije žrtava koja je logorskim čuvarima olakšala ubijanje. Taj je postupak svodio logoraše na bezimenu masu (s tetoviranim brojevima umjesto imena), koja zbog slabosti i pasivnosti zaslužuje prezir i smrt (naš lik Marritza Bajorance počinje nazivati „beskičmenjački ološ“).

Bajorka Kira - Borila se za oslobođenje Bajora, svjesna da osveta nije rješenje

Osim mita o potpunom očuvanju moralnosti bajoranskih zatvorenika, Marritzin lik ruši i mit o tobožnjem herojskom otporu i oslobođenju Bajora. Istina je: Bajor se izvorno predao Kardasiji, i tek nakon mnogo godina pojedinci organiziraju otpor. Povlačenje Kardasijanaca je bila politička odluka.

Radnja se opet zapliće kada se pregledavanjem logorskog arhiva otkriva kako čovjek iz zatvora nije Marritza, nego sam Gul Darhe'el, zapovjednik Gallitepa, zloglasni „Gallitepski koljač“! Kira osjeća neku vrstu ogorčenog oduševljenja saznanjem, koje odlazi podijeliti s zatvorenikom. Ponovno se njegov lik mijenja. Sada on na Kirinu konstataciju kako će sada platiti za sve smrti u logoru cinično – s potpunim odsustvom kajanja – odgovara kako to neće biti moguće, jer je on odgovoran za smrt tisuća ljudi, a pogubiti ga mogu samo jednom. Tvrdi kako se ne boji osude na smrt. „To ništa ne mijenja. Ubij me, muči me, nije važno. Jer već ste izgubili, bojnice. Ne možete poništiti ono što sam ja učinio.“ Poput Šešelja koji u Haagu koji govori o besmrtnosti vlastite duše i ideologije. Sada Marritzin lik postaje čudovište kakvo je Kira priželjkivala. Hvali se efikasnošću Gallitepa, podsjećajući na nastupe zapovjednika Treblinke Franza Stangla.

No, njegov lik se i dalje mijenja, pa dobivamo Marritzu/Darhe'ela koji kaže kako je uživao u svemu i kako bi sve ponovio, jer je sve bilo ispravno. Najprije imamo lika koji s religioznim zanosom vjeruje u nacionalnu ideologiju Kardasije, a onda naprosto sadista koji uživa u ubijanju i mučenju. Najprije on govori o vojnicima koji su ubijali Bajorance, vraćali se krvavih ruku, ali s osjećajem čistoće. Ovaj detalj je važan: zaista, kako je moguće da se ljudi u ratu okrvavljenih ruku na našim prostorima do dan danas osjećaju čisti, čak i posvećeni? Odgovor: zbog indoktrinacije iskrivljenim religioznim i nacionalnim sadržajima. Kasnije on tvrdi da je sve što je učinio bilo za veću slavu Kardasije, kako je ljubav prema otadžbini opravdala i motivirala sve njegove postupke. Kako Slavoj Žižek piše u knjizi „O nasilju“: „Budući da se neka velika pitanja u javnoj sferi više ne mogu iskoristiti kao poticaj za masovno nasilje ili rat /.../ većini ljudi je teško svladati odbojnost prema mučenju i ubijanju drugih ljudi. Velika većina ljudi je spontano 'moralna’: ubijanje drugih ljudi za njih predstavlja duboku traumu. Stoga je potreban neki veći 'sveti’ cilj koji bi osobne dileme oko ubijanja ljudi učinio trivijalnim. Religija ili etnička pripadnost savršeno obavljaju taj posao.“ Taj se, ideologijom otuđeni lik Marritze/Darhe'ela izmjenjuje sa sadistom koji je cijelo vrijeme vođenja logora uživao. Sada on tvrdi kako je Bajorance trebalo sve istrijebiti, da se kaje samo što nije dovršio posao.

Ovo je treći tekst u serijalu Etika Zvjezdanih staza

Kira odlazi s gnušanjem. Potresena, pita pozornika Odu, koliko li još takvih ljudi slobodno hoda? Doista, koliko ratnih zločinaca i u BiH slobodno hoda, i koliko ih je čak postavljeno na neka od vodećih mjesta u bh. općinama? Da li je moguć suživot u općinama u kojima su bivši upravitelji logora danas načelnici policije i ravnatelji škola?

I tada, novi šokantan obrat. Pedantni istražitelj Odo saznaje od kardasijanskog izvora da je Gul Darhe'el već dugo mrtav, da je na njegovom „veličanstvenom“ sprovodu „bilo pola Kardasije“, te da je on pokopan pod najvećim spomenikom na Kardasiji. Ovi detalji ukazuju na problem institucionaliziranja kulta zločinaca putem raznih spomenika i akademskih manifestacija. Ta naopaka tendencija u BiH pretvara čak i vjerske objekte u divovske spomenike etničkom čišćenju i uklanjanju nepoželjnog drugoga. Saznaje se i da je Darhe'el prije šest godina umro u snu. Jedan od najvećih ratnih zločinaca dakle nije umro u strašnim mukama, nije kažnjen za svoja zlodjela, nego je umro bezbrižnom i lakom smrću! Nije li doista zagonetka zla i patnje nerješiva našim ljudskim mjerilima? Odo otkriva kako je čovjek iz zatvora isplanirao da ga uhvate. Liječnik Bashir otkriva da je zatvorenik promijenio svoj fizički izgled, kako bi izgledao kao - Gul Darhe'el.

Odo saopćava Kiri šokantnu istinu: čovjek u zatvoru nije Gul Darhe'el. Kira tada suočava zatvorenika s novim dokazima, no on i dalje tvrdi da je Darhe'el. Tada Kira posumnja da je on zapravo Aamin Marritza. Ovaj najprije poriče, a onda brizne u plač: „Pokrivao sam uši svaku noć. Nisam mogao podnijeti te užasne vriskove. Ne znaš ti kako je to biti kukavica, vidjeti sve te užase i ne uraditi ništa. Marritza je mrtav. On zaslužuje biti mrtav.“ Umjesto čudovišnog „gallitepskog koljača“, ispred Kire sada stoji slomljeni čovjek koji krivi sebe jer nije spriječio zločine u Gallitepu! I ne samo to. Želi nadoknaditi štetu, noseći breme grijeha cijele Kardasije. Kira: „Ti nisi počinio te zločine, i nisi ih mogao spriječiti. Ti si bio samo jedan čovjek.“ Marritza: „Ne, zar ne vidiš? Ja moram biti kažnjen. Mi svi moramo biti kažnjeni. Bojnice, moraš im reći da sam ja gul Darhe'el.“ Kira: „Zašto radiš sve ovo?“ Marritza: „Za Kardasiju. Kardasija će preživjeti jedino ako stane ispred Bajora i prizna istinu. Moje će suđenje prisiliti Kardasiju da prizna svoju krivnju. A mi jesmo krivi, svi mi. Moja smrt je nužna da bi se to ostvarilo.“

I Kira konačno dolazi do uvida da osveta neće ništa riješiti: „Ono što ti tražiš je samo novo ubojstvo. Dosta dobrih ljudi je već umrlo. Neću pomoći da se ubije još jedan.“ Nove smrti nisu način da se krug nasilja zaustavi niti će osveta donijeti satisfakciju Bajoru. Osveta ne postiže ravnotežu u pravdi, već ravnotežu u zlu. Samo pomirenje može ispraviti učinjeno. Ono počinje od pokajanja zločinca, ali i spremnosti žrtve da oprosti. To je težak proces, jer nosi zahtjevne pretpostavke na obje strane. Kira dodaje: „Ako će se Kardasija promijeniti, trebat će ljude poput tebe.“

Završna scena potresno pokazuje koliko će proces pomirenja biti težak. Dok Kira i Marritza hodaju hodnikom, Bajoranac Kainon, nedavno pušten iz zatvora, pritrči i ubada Marritzu nožem u leđa. Kira zavapi: „Zašto? On nije bio Darhe'el!“ Kainon: „On je Kardasijanac. To je dovoljno.“ Kira: „Ne! Nije.“ Marritzina žrtva ipak nije bila uzaludna. Bar je promijenio Kiru, ako nije Kardasiju. Predrasude o narodima krvnicima i narodima žrtvama istopile su se tako što je jedan kriminalac koji se smatra žrtvom ubo u leđa drugog nevinog čovjeka kojega smatra zločincem.

Kira u šoku pored mrtvog tijela A. Marritze; Jedan kriminalac koji se smatra žrtvom ubio nevinog čovjeka kojega smatra zločincem

Za svakog Darhe'ela, obožavanog i slavljenog zločinca, tu je i neki preplašeni Marritza, koji pokušava ponijeti breme krivnje naroda na svojim leđima. Za svakog Kainona, nasilnika, propalicu i kriminalca, tu je i jedna Kira, koja uviđa da osveta ništa ne rješava. Ostaje pitanje: da li je moguća koegzistencija, pomirenje između Bajora i Kardasije? Moguća je, ako koegzistencija između Kire i Marritze prevlada ljude kakvi su Darhe'el i Kainon. Analogije s (ne)budućnošću BiH povucite sami.

Upamtite, pravi narodni heroji su oni koji su spremni istinski se žrtvovati za budućnost svog naroda, a ne oni koji izmiču odgovornosti skrušeno glumeći da su žrtve-mučenici i guraju narod u bezdan samozavaravanja i poricanja učinjenog zla (savršen opis starozavjetnih lažnih proroka!); oni koji su spremni priznati istinu i oni koji su spremni podnijeti žrtvu zbog vlastite šutnje, a ne oni koji zataškavaju svoje zločine i oni koji smatraju vlastitu šutnju mudrom i unosnom; oni koji su spremni zatražiti oprost od onih kojima su učinili zlo, a ne oni koji preziru i ismijavaju tuđu žrtvu, lažima huškaju svoj narod protiv drugih ili tvrdoglavo opravdavaju svoje zlo kao tobože nužnu reakciju na tuđe zlo; oni koji su spremni oprostiti i zalagati se za pomirenje iako su žrtve, a ne oni koji kapitaliziraju vlastitu žrtvu i kolektivnu traumu ili se osvetom i nasiljem izjednačavaju sa svojim prethodnim krvnicima. Dok glas takvih, pravih proroka ne prođe kroz tvrde uši istraumatiziranog i obeznađenog naroda u BiH, krug zla će se ponavljati.

Marijan Oršolić

Prometej.ba | 02.10.2014.