Na vrata Europske Unije ove su godine pokucale tisuće izbjeglica. S jedne strane, ex-socijalistički svijet istočne Europe pogađa egzodus biblijskih razmjera. Val egzistencijalnih imigranata s europskog istoka razlijeva se po zemljama srednje i zapadne Europe. S druge strane, još se veća drama odvija na europskom jugu. Tisuće ljudi pogibaju pokušavajući se trošnim brodićima dokopati Lampeduse, najjužnije točke europskog kontinenta. Neki podaci govore kako je na granicama Europe od Kanara do Turske u zadnja 2 desetljeća poginulo oko 20.000 ljudi. Problem izbjeglica postaje sve veći: samo prošle godine u svijetu je raseljeno čak 50 milijuna osoba. Europska Unija na ovaj problem odgovara jačanjem granične kontrole.

Opisana se problematika tematizira i u nekoliko epizoda „Zvjezdanih staza“. Najkonkretnije u 30-toj epizodi serijala „Deep Space 9“, pod nazivom „Utočište“. Sam naziv epizode izvanredno opisuje što je cilj svih migranata koji kucaju na vrata Europske Unije. Ne političko osvajanje Europe, niti otimanje radnih mjesta domaćim stanovnicima - što su argumenti koje rado potežu desničarski političari i teoretičari zavjera, a što mogu biti sekundarni refleksi imigracije - nego nalaženje utočišta pred trajnom nesigurnošću koja je zadesila treći svijet. Drugi narativ na koji ću se ovdje paralelno pozivati je iz epizode „Dan časti“, iz serijala „Voyager“.

Ovo je četvrti tekst u serijalu Etika Zvjezdanih staza

Podsjećanja radi, „Deep Space 9“ je strateški bitna svemirska postaja kojom zajednički upravljaju moćna Federacija planeta (metafora za Europsku Uniju) i Bajoranci, osiromašeni 50-godišnjom okupacijom od strane ratobornih Kardasijanaca, trenutno u pristupnim pregovorima za Federaciju planeta (metafora za Hrvatsku ili BiH). Važnost postaje raste kada se blizu nje otkrije anomalija koja omogućuje brzo putovanje do drugog kraja svemira. U paralelnom narativu, Voyager je federacijski istraživački brod koji se pokušava vratiti kući nakon što je nesrećom zaglavio na drugom kraju svemira (metafora za razvijenu zemlju EU pogođenu krizom). U obje priče svakodnevni život poremete oštećeni brodovi na kojima se nalaze izbjeglice.

Dok su od Voyagera pomoć zatražili izgladnjeli Caatati, čiji je planet uništila moćna vrsta Borg, na postaju „Deep Space 9“ dolazi četvero izbjeglica, čiji jezik osoblje postaje nikako ne može dešifrirati, što je jedan od rjeđih slučajeva u serijalu Zvjezdanih staza: obično je tu spravica nazvana „univerzalni prevoditelj“ koja u trenu dešifrira svaki jezik svemira. No, ova dosjetka o nemogućnosti „univerzalnog prevoditelja“ da prevede jezik izbjeglica je odlično smišljena: nije li prvi problem koji dočeka svakog imigranta upravo nerazumijevanje jezika? Nije li to ujedno i prvi problem koji lokalni stanovnici imaju s imigrantima? Pođimo korak dalje: „univerzalni prevoditelj“ u Zvjezdanim stazama ne radi samo onda kad je struktura jezika novih vrsta radikalno različita od jezikâ kojima govore stanovnici Federacije planeta. Kako je struktura jezika u velikoj mjeri odraz kulture u okviru koje se neki jezik razvija, ova dosjetka iz serije možda želi poručiti i kako jezična barijera između lokalnog stanovništva i imigranata ne uključuje samo razinu gramatike i rječnika, nego i razinu kulturnih razlika.

Izvor fotografije: www.giantbomb.com

Kad univerzalni prevoditelj proradi, izbjeglice ispričaju svoju priču. Njihov se narod zove Skrreea, 8 stoljeća su bili pod okupacijom agresora. Stvari se zakompliciraju kad Haneek, vođa izbjeglica, kaže kako njezinog naroda ima tri milijuna i svi bi kroz crvotočinu željeli doći na sigurno. Tu nastaje prva nelagoda kod stanovnika postaje. Četiri izbjeglice je lako zbrinuti, ali tri milijuna? Druga nelagoda kod domaćinâ nastaje dok slušaju kako Haneek priča o superiornosti svoje kulture. Pojavljuju se i prvi znaci odbojnosti Skrreea prema načinu života stanovnika postaje. Iz vlastitog iskustva sam vidio slično ponašanje kod mnogih imigranata na Zapadu: nakon početne očaranosti standardom života, mnogi imigranti počinju poprijeko gledati životne navike društva u koje su došli. Niste li bar nekad slušali priče naših imigranata koji rade na baušteli u Njemačkoj i Austriji, a uvjereni su kako su „naši ljudi 10 puta pametniji od Švaba“?

Život na „Deep Space 9“ se radikalno mijenja s dolaskom mase izbjeglica. Vlasnik kafića na postaji, Quark, prigovara kako izbjeglice upropaštavaju ekonomiju postaje, ulaze u radnje, dodiruju, razgledaju, a ne kupuju ništa. Uz to, izbjeglice postaju i sigurnosni problem za poručnika Oda, posebno nakon prve tuče mladih Skrreea i mladića s postaje. Ubrzo Quark daje do znanja izbjeglicama da nisu više poželjni na postaji. Reakcija mladih Skrreea nakon toga je getoiziranje i antagonizam prema stanovnicima postaje. Ovi događaji vjerno opisuju neke probleme razvijenih društava s pojačanom imigracijom. Ekonomski gledano, razvijene zemlje zatvaranjem granica štite svoje tržište radne snage, na kojem ponuda u sve većoj mjeri nadmašuje potražnju. Stoga se mnogi imigranti upuštaju u rad na crno, i tako nastaju i problemi s kriminalom.

Odgovorni na postaji problem nastoje riješiti tako što pronalaze planet moguć za život na koji žele smjestiti izbjeglice. Ta ideja podsjeća na gradnje centara za izbjeglice u sjevernoj Africi, koje financira EU. Razvijene zemlje izbjeglice pomažu humanitarno, ali žele ih što dalje od svog teritorija. No, upravo je kolonijalna prošlost najrazvijenijih zemalja EU uvelike zaslužna zašto im dolaze imigranti iz pojedinih zemalja. Ne dolaze li imigranti, zbog poznavanja jezika, upravo u države nekadašnjih kolonizatora koji su omeli normalan razvoj njihovih zemalja? Humanitarna pomoć koju razvijene zemlje šalju izbjeglicama nije konačno rješenje, štoviše, ona čak može služiti kao sredstvo za izbjegavanje konkretnije i trajnije odgovornosti prema izbjeglicama i njihovim društvima. U tom smislu treba promatrati i negodovanje Caatata nakon što im je posada Voyagera dala humanitarnu pomoć. Caatati predbacuju Voyageru da su dali samo od svog viška, te da su mogli sebi uskratiti i koji luksuz kako bi se još koja gladna usta napunila.

Izbjeglice na „Deep Space 9“ ne slažu se s premještanjem na pronađeni planet. Držeći da će narod sa sličnim povijesnim iskustvom okupacije i porobljenosti imati razumijevanja za njih, nakon što moćna Federacija planeta nije pokazala očekivano razumijevanje, Skrreea zatraže od Bajoranaca da ih prime na nenaseljeni kontinent na Bajoru, koji bi oni svojim vrsnim ratarskim umijećem mogli pretvoriti u žitnicu planeta. No, poglavari Bajora odbijaju zahtjev izbjeglica, argumentirajući kako imaju i dosta svojih problema. Bajoranski poglavari nakon iskustava okupacije nisu voljni opet dijeliti planet s još jednim narodom. Stanje u kojem se nalaze Bajoranci ne dopušta im da budu solidarni s narodom slične prošlosti, niti da povuku paralele između situacije u kojoj su se oni nedavno našli sa situacijom Skrreea, niti da Skrreeama pokažu solidarnost koju je njima pružila Federacija planeta.

Bajor (Izvor fotografije: www.en.memory-alpha.org)

Na tom fonu nalazi se nedavno objavljeni tekst Nine Raspudića pod naslovom „Jesmo li svi dužni plaćati europsku kolonijalnu prošlost?“. Raspudić najprije prigovara razvijenim zemljama EU zbog kolonijalne prošlosti, nesolidarnosti s izbjeglicama, a onda se grozi ideje o „ravnomjernom raspoređivanju imigranata po zemljama EU“, o tzv. „balkanskoj ruti“ kao putu kojim bi izbjeglice trebale doći u Europu, što za njega predstavlja „još jednu zamku Europske Unije“. Prema Raspudiću, kako se nije „ravnomjerno dijelio kolonijalni plijen kad se pljačkao i kad se na njemu razvijalo“, ne treba ravnomjerno imati ni odgovornosti prema nesretnim izbjeglicama. Umjesto da Raspudiću padnu na pamet iskustva Hrvatske čije su izbjeglice nekada i egzistencijalne izbjeglice danas primile mnoge zemlje EU, on smatra da je odgovornost za unesrećene samo stvar bogatih, a da njegov narod ima i dosta svojih problema i time ima pravo pilatovski oprati ruke od sudbine unesrećenih. Tako bi u Raspudićevoj verziji priče o milosrdnom Samaritancu, nakon što svećenik i levit zaobiđu unesrećenog, i Samaritanac zaobišao čovjeka u jarku, kritizirajući svećenika i levita zbog nesolidarnosti. Odgovornost biti solidaran prema unesrećenima ima svatko, makar veću odgovornost imali oni bogatiji. Razmišljanja slična Raspudićevim ima i hrvatski premijer Zoran Milanović, koji je izrazio nespremnost Hrvatske da prihvati dio izbjeglica iz Sirije. Neka se ne plaše: kao da bi izbjeglice željele ostati u Hrvatskoj, ako ih tamo i prime!

Na kraju epizode scenarij kao u Lampedusi: mladi imigrant strada pokušavajući trošnim brodom ilegalno preći granicu Bajora, na kojoj je bajoranska vlada u međuvremenu pojačala kontrole. Puno optimističnije završava epizoda Voyagera. Tamo vrhunac zapleta dolazi kada Voyager doživi nesreću, a očajni Caatati ih opkole zahtijevajući više hrane, namirnica i tehnologije. Žele i nekadašnju pripadnicu Borga Sedmu od Devet, kako bi se osvetili za sva Borgova nedjela nad Caatatima. No, upravo Sedma od Devet nalazi rješenje: kako je tehnologija Caatata zasnovana na izotopu torija, ona napravi uređaj za umnažanje izotopa torija, čime brodovi Caatata postaju samoodrživi. Hepiend: Caatati se zahvaljuju Sedmoj i puštaju Voyager.

U našoj su stvarnosti ovakvi sretni završeci rijetki, ali ponuđeni model je dobar. Svatko bi radije ostao u svojoj zemlji kad bi tamo imao kakve-takve uvjete za život. Najbolje rješenje problema imigracije bilo bi pomoći društvima iz kojih imigranti dolaze da riješe svoje probleme i postanu samoodrživa. Tu leži dvostruki korijen svih problema s imigracijom. S jedne strane, umjesto ulaganja u zemlje trećeg svijeta razvijeni svijet šalje oružje i banke koje žive od takvih nesretnih društava, a iz tih zemalja u drugom pravcu idu prirodna bogatstva i jeftina radna snaga od koje žive ekonomije razvijenih zemalja. S druge strane, u zemljama trećeg svijeta nema spremnosti na kompromis niti vjere u izgradnju boljih društava. Te su se zemlje pomirile biti čekaonice za odlazak. I čak da im se dadne sve moguće resurse sjeverne hemisfere, to im neće biti dovoljno bez domaćih snaga koje bi te resurse znale istinski iskoristiti u gradnji boljeg društva.

Opisani se problemi ne mogu riješiti isključivo u okviru ekonomije. Potrebni su i impulsi iz etike. Samo isključivanjem etike postaje prihvatljivo da Europska Unija (ili Federacija planeta), u kojoj su život i različitost svetinje, postaje tvrđava u kojoj izbjeglice i egzistencijalni imigranti nisu dobrodošli, osim ako nisu potrebni lokalnoj ekonomiji. Samo isključivanjem etike shvatljiva je i neosjetljivost za općeljudsko iskustvo nomadizma i egzistencijalne (i)migracije (svježe prisutno iskustvo nerazvijenih zemalja i pomalo zaboravljeno praiskustvo otaca monoteističkih religija): svi smo mi u nekoj točki povijesti bili (i)migranti, a svi smo i - zbog nemogućnosti kontroliranja sve ćudljivije klime i prirode, te nekontroliranog crpljenja resursa - potencijalni (i)migranti u budućnosti. Može li se iz te činjenice o univerzalnoj neizvjesnosti i ranjivosti izvući zaključak kako nam je danas i sutra potrebno više solidarnosti, ili neizvjesnost sutrašnjice nužno vodi u sve više zidova straha i sve okrutnije sukobe i darvinističku borbu za resurse?

Marijan Oršolić

Prometej.ba, 16.05.2015.