Poznavanje stranih jezika u našoj se regiji pogođenoj odsustvom pravne države, konstantnom nezaposlenošću i logičnim masovnim odseljavanjem pretvorilo u ključnu komparativnu prednost u borbi za zaposlenje. BiH svakako nije iznimka u ovom općem trendu. Bh. Hrvati su 1. srpnja dobili treći entitet na teritoriju od Bavarske do Schleswig-Holsteina, Izetbegovićevih 100.000 radnih mjesta otvara se u Skandinaviji, a Dodikova „kuća“ Srpska pretvara se u starački dom. Mladi masovno odlaze i jedan od najvažnijih zidova na koji u inozemstvu nailaze jest učenje stranog jezika. Stoga, riječ-dvije o tome što znači istinski naučiti i razumjeti neki strani jezik. Kao predložak će nam poslužiti druga epizoda pete sezone serije „Star trek: The Next Generation“, nazvana „Darmok“, a posvećena problemima komunikacije između dva različita naroda. Od pomoći će nam biti i rad Paula Cantora „Od Shakespearea do Wittgensteina: ‘Darmok’ i kulturalna pismenost” iz zbornika „Zvjezdane staze i filozofija“, a istražit ćemo i etičke implikacije odnosa prema učenju i razumijevanju vlastitoga te stranih jezika.

Ljudi i lavovi predstavljaju različite oblike života, i kad bi se lavovi služili jezikom, to bi bilo u svrhe drukčije od ljudskih. Lavovi ne bi samo drukčije nazivali stvari; kad bi formulirali pojmove, drukčije bi dijelili svijet

Priča o „Darmoku“ počinje kad posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Picardom dobije zadatak uspostaviti komunikaciju s vrstom Tamarijancima kod planeta El-Adrela. Dosadašnji izvještaji Picardovih kolega govore o miroljubivoj vrsti, ali i o nemogućnosti komunikacije. Autentičnost tih izvještaja potvrđuje se kad tamarijanski kapetan preko video-linka pozdravi Enterprise riječima „Rai i Giri kod Lunge. Rai od Lovanija. Lovani pod dva mjeseca“, i sl. Gledajući „Darmok“ pomislio sam isprva da možda nedostaju titlovi, ali brzo sam shvatio da ni posada Enterprisea ništa nije razumjela. Ovdje nije u pitanju bio kvar univerzalnog prevoditelja, naprave koja u Zvjezdanim stazama prevodi strane jezike. Univerzalni prevoditelj je uspio prevesti riječi, ali njihova kombinacija je nerazumljiva. Kao kod Google Translatea: riječi se uvijek prevedu doslovno, ali često ne dobijemo razumljivu rečenicu.

Izvor:http://borg.com/

Kako bi razjasnio ovu scenu, Paul Cantor se u spomenutom članku poziva na iskaz Ludwiga Wittgensteina „Kad bi lav mogao govoriti, ne bismo ga mogli razumjeti“. Odnosno, ljudi i lavovi predstavljaju različite oblike života, i kad bi se lavovi služili jezikom, to bi bilo u svrhe drukčije od ljudskih. Lavovi ne bi samo drukčije nazivali stvari; kad bi formulirali pojmove, drukčije bi dijelili svijet, u skadu sa svojim drukčijim oblikom života. Npr. kao predatori s jakim njuhom, lavovi bi mogli imati daleko bogatiji olfaktorni rječnik nego ljudi. Odnosno, Tamarijanci imaju sasvim drugačije razumijevanje svijeta i jezika nego ljudi i to je nemoguće premostiti pukim prevođenjem riječi koje koriste.

Nakon što se nisu mogli sporazumjeti s ljudima, Tamarijanci sa zagonetnim riječima „Darmok i Jalad kod Tanagre“ teleportiraju svog kapetana Dathona i Picarda na El-Adrel i oko planeta postave blokadu. Nakon što mu tamarijanski kapetan Dathon ponudi bodež, Picard pomisli da se radi o izazovu na dvoboj i odbija bodež ne želeći se boriti. Dathon se udalji na 10ak metara od Picarda. Navečer Dathon leži i grije se pored vatre, a Picard nedaleko od njega bezuspješno pokušava upaliti vatru. Na kraju mu Dathon dadne od svoje vatre s riječima „Temba, raširenih ruku“. Picard ga pokušava razumjeti. Pita da li Temba znači vatra? Picard se ne može odmaknuti od vlastitog razumijevanja jezika „jedna riječ – jedna stvar“, od „pretpostavke da se jedan jezik lako prevodi na drugi jer dva jezika samo drukčije nazivaju stvari“ (Cantor). Upravo Wittgenstein odbacuje takav atomistički pristup jezika u kojem se fokusiramo na pojedinačne riječi kao pojedinačne jedinice značenja koje tek postupno grade veće jedinice značenja. Prema Wittgensteinu, prevođenje s jednog jezika na drugi nije samo jednostavno pitanje nalaženja ekvivalenata između dva skupa imenâ, ono bi moralo uključiti i složenu razmjenu između dva različita oblika života. Problemi u razumijevanju stranoga jezika potječu od apstrahiranja jezika od njegova šireg konteksta, odvajanja pojedinačnih riječi od načina na koji su ugrađene u konkretne iskaze. Za Wittgensteina su jezik i život neodvojivi: „neki jezik predočiti znači predočiti neku formu života“. Čim se Picard odvojio od razumijevanja „jedna riječ – jedna stvar“, čim je počeo razmišljati ne na razini pojedinačne riječi nego cijelog iskaza, došao je do ideje kako „Temba, raširenih ruku“ možda znači „davanje“, počeo je razumijevati Dathona.

Picard shvaća kako Tamarijanci zapravo komuniciraju navođenjem metafora, primjera iz njihove povijesti i mitologije

Posada Enterprisea uz pomoć baze podataka pokušava analizirati što bi mogle značiti riječi iz pozdrava Tamarijanaca. Otkrivaju kako riječi koje Tamarijanci koriste zapravo nisu nazivi za predmete, nego vlastita imena junaka iz njihovih mitova. No, unatoč prividnoj prednosti koju im donosi ovo otkriće, Picard je i dalje bliže razumijevanju tamarijanskog jezika od njih, jer je stavljen u isti kontekst, istu životnu situaciju s Dathonom, što najbolje demonstrira sljedeći čin epizode. Opasna se zvijer približava dvojici kapetana i Dathon ponovno nudi Picardu bodež. Tek sada Picard shvati zašto mu Dathon nudi bodež. Vidjevši zvijer, Dathon Picardu pokušava objasniti strategiju koju trebaju koristiti, a koju je koristio neki mitski junak iz tamarijanske prošlosti. Picard tek tada shvaća kako Tamarijanci zapravo komuniciraju navođenjem metafora, primjera iz njihove povijesti i mitologije. No, u ključnom trenutku napada zvijeri, Enterprise pokuša teleportirati Picarda i Dathon je smrtno ranjen.

Posada Enterprisea i dalje se muči s tamarijanskim. Iako su otkrili da se taj jezik zasniva na korištenju metafora iz mitova, to im ne pomaže jer ne poznaju tamarijanske mitove. Kako reče savjetnica Troi, kad bismo upotrijebili metaforu „Julija na balkonu“, ne bi ju mogao razumjeti onaj tko ne poznaje priču o Romeu i Juliji, i ne bi shvatio metaforu romantične ljubavi. Kad bi stanovnici naše regije komunicirali metaforama i kad bi strancima pokušali objasniti početak raspada Jugoslavije metaforom „Josip, u Kući cvijeća“, stranci to ne bi mogli razumjeti bez poznavanja naše povijesti.

Epizoda „Darmok“ otvara pitanje kulturalne pismenosti. Za razumijevanje tamarijanskog posadi Enterprisea ne nedostaju opća pravila tamarijanskog nego razumijevanje kulturnog konteksta u kojem tamarijanski iskazi postaju smisleni. Zato učenje stranog jezika treba ići u korak s upoznavanjem kulture, povijesti, književnosti govornika tog jezika. Razumijevanje jezika nije apstraktna vještina, nešto što se može steći samo štrebanjem abecede i gramatičkih pravila, nego ono ovisi o upoznavanju podataka iz povijesti i kulture za koje pojedino društvo pretpostavlja da su opće poznati njegovim pripadnicima. Na Balkanu će svatko razumjeti izraz „pričati Markove konake“, ali ako to doslovno prevedemo jednom Nijemcu, on to neće razumjeti. Isto tako, upotreba izraza „hrabar kao Andrii Popa“ u razgovoru dvojice Rumunja neće trebati dodatno pojašnjavanje Rumunjima općepoznatu priču o njihovom nacionalnom junaku, dok netko u BiH pojma ne bi imao što znači usporedba ako mu se ne ispriča cijela priča. Za razumijevanje stranog jezika nije dovoljna tehnička pismenost, potrebna je i kulturna pismenost. Razumjeti jezik zemlje u koju pojedinac odseli, nije stvar samo tehničkog snalaženja, osposobljavanja za rad, nego i stvar respekta, poštovanja prema kulturi stanovnika te zemlje, ali i određenog usvajanja aspekata te kulture i integrativne kulturne razmjene. Iako ljudi s naših prostora relativno brzo usvoje tehničko razumijevanje, recimo, njemačkog jezika, problem im je često usvajanje kulturnih aspekata, koji bi omogućili potpunu integraciju i stvarno razumijevanje tog jezika, jer dolaze iz regije u kojoj respekt prema tuđoj kulturi baš i nije uobičajena praksa.

Izvor fotografije: www.wearecanadianeh.wordpress.com

Pitanje kulturalne pismenosti ima težinu i u razumijevanju svetih knjiga. Njih nije dovoljno doslovno prevesti, potrebna je i kulturalna pismenost, razumijevanje konteksta nastanka tih knjiga i načina razmišljanja ljudi koji su ih pisali. Ne može se u jednoj BiH doslovno razumjeti knjige nastale na Bliskom istoku. Odličan primjer jezično-kulturne barijere je projekt prevođenja Biblije na Inuktitut (eskimski jezik) koji je trajao 34 godine. Problem za prevoditelje je bio prevesti riječi i značenja predmeta, biljaka, životinja i događaja koji su nepoznati na Arktiku. Npr. teško je bilo prevesti riječ pastir. Kod Eskima je najbliži ekvivalent pastiru čovjek koji se skrbi za male haskije. Što za Eskime znači izgubljena ovca kad oni nemaju riječi za ovcu (ni za kozu ili devu)? Ili: Eskimi imaju stotinu riječi za snijeg, ali nemaju pojam „mir“. Kako onda prevesti na inuktitut jednostavne novozavjetne parabole, ako ni smisao parabole ni riječi iz parabole ne odgovaraju eskimskim kulturnim kodovima? Prijevod Biblije na inuktitut stoga ima više fusnota nego originalnog teksta. Dakle, prevođenje i razumijevanje svetih knjiga ne treba shvaćati olako, jer to ukazuje na nedostatak respekta i strpljivosti, a ta dva nedostatka su ključne osobine svakog fundamentalizma.

No, vratimo se „Darmoku“. Koji dolazi do vrhunca. Ranjeni Dathon je na samrti, i pokušava Picardu objasniti metaforu „Darmok i Jalad na Tanagri“. No, sad, nakon proživljenog zajedničkog iskustva, Picard ga razumije. Darmok i Jalad su bili dvojica mitskih lovaca koji su odvojeno došli na otok Tanagru, zajednički ubili zvijer i otišli kao prijatelji. Picard shvaća kako je Dathon pokušao reproducirati stari tamarijanski mit, kako bi uspostavio komunikaciju s njim. Dathon umire, a Enterprise teleportira Picarda čas prije nego što ga zvijer napadne. Picard zove Tamarijance i na njihovo oduševljenje uspijeva komunicirati s njima, šaljući im Dathonov dnevnik, na što mu tamarijanski časnik kaže „Darmok i Jalad na Tanagri. Picard i Dathon na El-Adrelu“.

Razumijevanje i korištenje riječi dokazuje stvarnost zajedničkog životnog iskustva, mentaliteta, identiteta, a podjelu te stvarnosti i jezika na tri geta razotkriva kao nasilje nad životom i identitetom

Na kraju epizode Picard čita grčke mitove govoreći svom prvom časniku kako treba što bolje poznavati vlastitu povijest i mitologiju, kako bi se moglo razumjeti tuđu. Moguća poanta ove mini-scene je kako epizoda „Darmok“ nije priča o vanzemaljcima, nego ogledalo, metaforična priča u kojoj srećemo same sebe u prošlosti – iz vremena kad je jezik narativa i alegorija bio živo prisutan i kada su njime pisani mnogi temeljni tekstovi naše civilizacije – i ovakvi kakvi jesmo, djeca matematiziranog i tehniciziranog vremena ne uspijevamo razumjeti svoje pretke niti ono što su nam ostavili u baštinu.

Druga poanta ove epizode je da ne samo izučavanjem kulture postajemo kadri razumjeti neki strani jezik, nego i obratno: proučavanjem jezika možemo naučiti mnogo o tome kuda ide naša civilizacija. Fragmentiranje, redukcija i getoizacija jezika/jezikâ u BiH je jedno od najzornijih svjedočanstva duha našeg vremena. Ako je jezik odraz forme života, kako je govorio Wittgenstein, onda moje razumijevanje i korištenje riječi koje po pravilima poslijeratnog inženjeringa pripadaju bosanskom i srpskom jeziku, i obratno, dokazuje stvarnost zajedničkog životnog iskustva, mentaliteta, identiteta, a podjelu te stvarnosti i jezika na tri geta razotkriva kao nasilje nad životom i identitetom.

Treća, najvažnija poanta, Picardova je pohvala kapetana Dathona, koji je dao svoj život radi komunikacije dviju vrsta i otvorio vrata između dviju naroda/vrsta. Oba kapetana, i Picard i Dathon su uzori kako komunicirati sa stranim kulturama. Najprije strpljivi Picard, koji unatoč razumijevanju Dathona ne pribjegava nasilju. Zatim Dathon, koji se žrtvuje kako bi uspostavio komunikaciju, ugrađuje svoju žrtvu u temelje mosta između dviju kultura. Kakvu li bismo mi tek imali državu kad bi kod nas glavnu riječ vodili ljudi poput Picarda ili Dathona, a ne naši „kapetani“ koji su spremni žrtvovati mnogo tuđih života kako bi srušili mostove između kultura!

Autor: Marijan Oršolić

Prometej.ba, 07.07.2015.