Jedna od tema koju „Zvjezdane staze“ najčešće obrađuju su nasilni konflikti i masovni zločini iz prošlosti. Ne slučajno, jer ta je tema jedan od lajtmotiva ljudske povijesti, naš svijet je prepun„krajolikâ od krikova“ (J. B. Metz). Pri tom naša zemlja nije iznimka, nego bolan primjer: u europskim okvirima rat u BiH je najveće krvoproliće nakon Drugog svjetskog rata, a Srebrenica najveći pojedinačni masakr. Neki su se narodi i regije uspješnije suočili s pitanjem „krajolikâ od krikova“, a neki se, poput naše regije, s njim još uvijek dramatično muče. Suočavanju s prošlošću pomažu različiti mehanizmi (stručne knjige, film, literatura, arhitektura, spomenici, muzeji), a napredak tehnologije će nam vjerojatno u budućnosti donijeti nove mogućnosti.

Shvate kako se radi o spomeniku masakra koji emitira signale koji kod prolaznika u blizini planeta uzrokuju žive vizije masakra od prije 300 godina. Posada odluči ostaviti spomenik netaknut

Izdvojio sam dvije epizode „Zvjezdanih staza“ koje na kreativan način pričaju o povijesnim tragedijama, suočavanju s njima i njihovim posljedicama po sadašnjost, i pokušao iz njih izvući neke pouke za našu stvarnost. Za razliku od današnjih modela suočavanja s prošlošću, koji su ipak iskustva iz druge ruke, „Zvjezdane staze“ maštovito prikazuju budućnost u kojoj će biti mogući i modeli suočavanja s prošlošću pomoću osobnih iskustava iz prve ruke, budućnost u kojoj progovaraju mjesta stradanja i živi svjedoci tragičnih događaja.

Naš prvi narativ, epizoda „Memorial“ iz serijala „Star Trek: Voyager“, počinje povratkom četiri člana posade istraživačkog međuzvjezdanog broda Voyager – koji je nesretno zaglavio na drugom kraju svemira i pokušava se vratiti kući – s dvotjedne misije skupljanja namirnica. Ubrzo ih počinju mučiti halucinacije u kojima vide sebe u oružanoj bitci na nepoznatom planetu. Nakon incidenta s jednim od članova tima, brodski liječnik ih pregleda i utvrdi kako se ne radi o halucinacijama nego o stvarnim sjećanjima. Članovi tima se polako prisjećaju kako su bili članovi vojne jedinice koja je evakuirala pripadnike naroda Nakanci iz jednog sela. Brzo su i bez otpora zauzeli selo, no tada uviđaju da 24 civila nedostaju i ubrzo započne pucnjava. Nejasno je jesu li počeli pucati nestali civili ili umorni vojnici. Prvo su se uspaničili civili i počeli bježati, a onda i vojnici, koji su zapucali i na kraju pobili svih osamdeset dvoje civila.

Dnevnik misije ne otkriva ništa neobično. No, kada kapetanica broda (nije bila na misiji) ugleda jedan planet, prepozna ga kao Tarakis i počne se sjećati da je i ona bila član vojne jedinice i da su vojnici nakon zločina spaljivali tijela i ubijali preostale svjedoke, inzistirajući kako su pucali u samoobrani. Kapetanica se budi u restoranu, gdje je i ostatak posade: svi imaju halucinacije. Voyager kreće prema planetu Tarakis. Otkriju da planet već dugo nije naseljen, a nema ni tragova borbe. Spuste se na planet i otkriju leševe stare 300 godina, te ogroman spomenik s kuglom na vrhu koja emitira snažan signal. Shvate kako se radi o spomeniku masakra koji emitira signale koji kod prolaznika u blizini planeta uzrokuju žive vizije masakra od prije 300 godina. Posada odluči ostaviti spomenik netaknut, uz upozorenje prolaznicima.

Sadržaj priče daje naslutiti kako je spomenik podigao narod čiji su pripadnici odgovorni za masakr. Najprije, spomenik emitira iskustva počinitelja zločina. Također, jedan detalj otkriva kako je trebalo skoro stoljeće za suočavanje s istinom i gradnju spomenika. Iz perspektive naroda kojemu pripadaju počinitelji suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavlja mučan proces. Taj se proces suočava s različitim blokadama, a jedna od osnovnih je atmosfera prisilnog kolektivnog suučesništva u zločinu. Neki je dan bila 20. godišnjica Srebrenice. Iako 99,9% Srba nema ništa s tim zločinom, niti s počiniocima ili motivima masakra, ipak se mnogi od njih ponašaju kao da bi priznanjem istine o Srebrenici sami sebe osudili. Ispada da se nevini ljudi jagme da opravdaju zločince s kojima imaju tek zajedničku etničku pripadnost. Pa se upuštaju u špekuliranje brojem žrtava (nevažno pred činjenicom da je Srebrenicu počinila ideja da se ubije onoliko muškaraca koliko ih se zatekne), opravdavanje zločinima druge strane, floskulom „svi su činili zločine“ (a nisu svi činili zločine, nego pripadnici svih naroda). Atmosferu prisilnog kolektivnog suučesništva stvara politika, kroz svoje satelite u vjerskim i intelektualnim zajednicama i medijima. Sluđeni pojedinac na kraju slavi zločince iz vlastitog kolektiva kao nacionalne heroje, čime zapravo sebi pripisuje ono što u prepirkama želi izbjeći: kolektivnu krivnju. Što je prava tragedija i sramota, a ne prihvaćanje istine i ograđivanje od zločinaca, čin istinske hrabrosti i prosvijećenosti. „Memorial“ donosi još jednu novost: umjesto da svatko pravi spomenike samo žrtvama iz svog naroda (kao što čine svi kolektivi kod nas), u ovoj epizodi narod iz kojega dolaze počinioci pravi spomenik i nastoji osigurati da se istina trajno pamti. Iako narod koji je napravio spomenik u epizodi nije imenovan, znamo bar da se radi o narodu kojemu je stalo do vlastite budućnosti, što se za narode iz naše zemlje baš i ne može reći.

No, što je sa suočavanjem s prošlošću kod narodâ iz čijih redova potječu žrtve? Tim se pitanjem bavi epizoda iz istog serijala pod nazivom „Živi svjedok“. Početak priče potpuno odstupa od priče serijala o istraživačkom brodu čija se posada vodi visokim načelima Zvjezdane flote. U ovoj priči Voyager je do zuba naoružan ratni brod, čiju posadu čine ubojice i mučitelji na čelu s genocidu sklonom kapetanicom Janeway, koja u prvoj sceni nudi Vaskancu Dalethu pomoć u ratu s Kirijancima u zamjenu za važne strateške podatke. Tijekom pregovora Kirijanci napadnu Voyager, a Janeway aktivira elitnu jedinicu Borga (inače u serijalu najljući neprijatelj Voyagera) koji brutalno pobiju napadače. Zatim Voyager napada Kirijance biološkim oružjem, kako bi namamio, na kraju i zarobio kirijanskog vođu Tedrana, prikazanog kao junaka i mučenika, spasitelja milijuna ljudi, koji hrabro prkosi zloj Janeway i poziva Vaskanca Daletha na miroljubivo rješenje. Čak ga i Janeway naziva čovjekom mudrosti i mira, slugom naroda, prije nego što ga ubije s leđa. Osim Tedrana, svi su Kirijanci prikazani kao miroljubiva i bezgrešna nacija, Vaskanci kao kukavice i agresori, a Voyager kao mašina za genocid.

Izvor fotografije: http://www.denofgeek.com/

Majstorskim potezom kamere autori epizode nas obavijeste kako je sve što smo dosad gledali u „Živom svjedoku“ tek video iz kirijanskog muzeja stradanja, na planetu Vaskanaca i Kirijanaca, sedam stoljeća nakon događajâ. Video mladima uz komentar prikazuje kustos muzeja, Kirijanac Quarren. Vaskanci su dobili rat i povlašteni su na planetu, a Kirijanci nalaze satisfakciju u svom prikazu povijesti u kojem su oni isključive žrtve. Priča se zakomplicira kad Quarren otkrije i aktivira hologram Doktora (hologrami su napredno programirane fotonske projekcije likom identične ljudima), ukraden tijekom kirijanskog napada na Voyager prije 7 stoljeća. Doktor je užasnut kirijanskom verzijom priče i optuži Quarena za povijesni revizionizam. Ispočetka Quarren odbija čuti da bi prošlost mogla biti drugačija od verzije u koju vjeruje cijeli život, no na kraju ipak pristane da Doktor izloži svoju verziju priče pred komisijom. Kako je Doktor program koji ne može lagati, njegova verzija je istina.

Da se odnos dva naroda nije promijenio nabolje ni nakon 7 stoljeća, svjedoči detalj kako se u istražnoj komisiji nalazi jedan Kirijanac i dva Vaskanca koji ga preglasavaju, te ogorčeno žaljenje Kirijanca kako im djeca i dalje pohađaju odvojene škole i da su Kirijanci prisiljeni živjeti izvan centra grada. Razlike su čak i u odjeći

U toj verziji kapetanica Voyagera pregovara s Vaskancem Dalethom o razmjeni lijekova za gorivo, a Kirijanci napadnu brod misleći kako se radi o pregovorima o vojnom savezu (napetosti između dva naroda već su bile na rubu konflikta), te ubiju nekoliko članova posade. U metežu strada kirijanski vođa Tedran. Dakle, kirijanski su vođe zapravo počeli rat, a Vaskanci ga spremno dočekali. Da se odnos dva naroda nije promijenio nabolje ni nakon 7 stoljeća, svjedoči detalj kako se u istražnoj komisiji nalazi jedan Kirijanac i dva Vaskanca koji ga preglasavaju, te ogorčeno žaljenje Kirijanca kako im djeca i dalje pohađaju odvojene škole i da su Kirijanci prisiljeni živjeti izvan centra grada. Razlike su čak i u odjeći, što nas podsjeća na odredbe otomanskog millet-sistema: Vaskanci nose višebojnu odjeću od skupih materijala, a Kirijanci bijelu odjeću manje kvalitete. Kirijanac iz komisije ljutito odbacuje Doktorovu priču, a Vaskanci podrže interpretaciju po kojoj nisu oni počeli rat. Suočavanju s prošlošću i istinom svakako je odmogao i izmišljeni „treći krivac“, u ovom slučaju Voyager. Slično kao što čišćenju pamćenja nakon rata u bivšoj Jugoslaviji neće pomoći okrivljavanje međunarodnih sila da su zakuhale sukob (čemu je Boris Malagurski posvetio pristrani i neobjektivni dokumentarac „Težina lanaca“).

Dok Doktor i Quarren traže dokaze za novootkrivenu povijest, skupina mladih Vaskanaca ljutito napada muzej kao simbol kirijanskog revizionizma, a na ulicama izbijaju neredi. Doktor moli da se njegov program izbriše, jer njegova prisutnost ponovno oživljava prošlost i sukobe između dva naroda. No, Quarren to odbije, jer bi s novim zataškavanjem istine dva naroda bila osuđeni na novih 7 stoljeća tenzija. Briljantan završetak epizode otkriva nam (uz novu egzibiciju kamere) da je sve što smo dosad gledali ponovno priča iz prošlosti koju, 700 godina nakon razgovora Doktora i Quarrena, priča novi kustos muzeja pred grupom Kirijanaca i Vaskanaca, poentirajući kako su ovi događaji bili prekretnica u njihovoj povijesti, te da je otkrivanje povijesne istine na kraju pridonijelo otvaranju dijaloga, pomirenju i jednakosti dvaju naroda.

Epizoda „Živi svjedok“ nam predstavlja svijet u kojemu kirijanski povjesničari i političari povijesnu tragediju i poraz vlastitog naroda koriste kao izabranu traumu na kojoj grade svoj opstanak na vlasti, kao i za taj opstanak na vlasti potrebni mit o bezgrešnoj naciji. A taj mit je opasan i pun potencijala za nove konflikte, jer „mit o bezgrešnoj naciji, koja je uvek samo žrtva, nikad počinilac, možda je taj mit (...) kopač masovnih grobnica (...) jer tada bezgrešna nacija ima opravdanje da ih kopa“ (L. Vegel). Slično atmosferi prisilnog kolektivnog (nacionalnog) suučesništva u zločinu i identificiranja sa zločincima, i odnos prema žrtvama kod nas je određen kolektivnom (nacionalnom) identifikacijom sa žrtvama. Kao primarni razlog žaljenja neke žrtve koju ne poznajemo osobno, u BiH se nameće njena etnoreligijska pripadnost. Otuda se i u odnos prema žrtvama kod nas uvlače revizionizam i selektivno čitanje povijesti.

Bitna poruka ove epizode je ona o značenju povijesti u nekom konfliktu. Hladni rat i apartheid između Vaskanaca i Kirijanaca zbog neprerađene povijesti traje već 700 godina. Čak i nakon 700 godina ta neprerađena povijest uspijeva umalo započeti novi konflikt. Što god je povijest duže neprerađena, to je teže suočavanje s njom, to povijest postaje sve iskrivljenija i opasnija. Kako vrijeme odmiče, bh. narodi postaju sve sličniji Kirijancima, koji nakon 700 godina neprerađene povijesti više nisu u stanju spoznati neobjektivnost, apsurdnost i komičnost vlastitog prikaza povijesti. Ukoliko čišćenje prošlosti ponovno izostane – kao i u prethodnim državama u okviru kojih se BiH nalazila – ovo društvo u bližoj ili daljoj budućnosti lako može u svojoj ličnoj karti atribut „postkonfliktno“ zamijeniti s atributom „predkonfliktno“.

Autor: Marijan Oršolić

Prometej.ba, 15.07.2015.