Rječnik turcizama nisam otvarao dugo, baš dugo, sve do prije neki dan, nakon slušanja Fazlinih pjesama. “Ne znaš ti mene, i meni sličnu jaliju, kako god me baciš, ja padnem na jaziju” – jazija je, između ostalog, strana novčića sa oznakom vrijednosti, a jalijaš iz refrena, kaže kontekst pjesme, snalažljivi mladić koji se u haman svakoj neprilici spretno dočeka na noge. Tako je autor zgodno i pomalo duhovito, tomsojerovski, sažeo logiku tipičnog kvartovskog junaka. Jedna, pa druga, i tako redom – stisnuo sam, inače vazda ugašenu, autoplej tipku na jutjubu i dobar sahatak slušao Fazlin mahalski intermeco. Nije prvi koji je pjevao o opštim i specifičnim motivima čaršijske svakodnevnice (radilo je to, vjerovatno glasnije i jasnije od svih, Zabranjeno pušenje), ali se, barem nakon rata, gušći i mekši kantautorski ćilim u Bosni nije istkao.

Fazlin izraz intiman je i sveden poput razgovora dvojice starih prijatelja, a mekoća i toplina su svuda – u tekstu, melodiji, glasu – primijetit će pažljivi slušalac grijući stopala nad gustim ćilimom. Čvrsto tradicijsko sidro mnoge je bosanske (pogotovo sarajevske) muzičare vezalo za prepoznatljivi sevdalijski sentiment, i oni su taj melanholički diskurs koristili obilato, često tendenciozno, ali rijetko sa pažnjom i mjerom.

Rječnik turcizama držao sam u blizini, jer bi bez njega “Baščaršijsku” do kraja mogao razumjeti samo vršnjak Zaima Muzaferije ili student orijentalistike. Pjesma je ispletena od starih zanatskih mustri, od finog prediva čuvanog u staroj škrinji – sav izgubljeni folkor starog grada stao je u jedan pitoreskni pjesmoviti opis:

Kazandžije kucaju kao da ne mogu/da nađu pravi ton/kurikaju sajdžije sahat na kuli/zildžije štimaju zvon … Zveckaju džezve, dževdžiri i sahani/mirišu na jasmin tvoji jorgani/kaldrmu je uglancala kiša/šuška i miriše kafa iz šiša … Danas kalajdžije sunce kalajišu/samo za tebe/da ti toplije bude dok zamisljaš kako/moj dah te miluje

“Baščaršijska” je, odmah se čuje, i melodijom i pjevanjem čitava umočena u topli sevdalijski saft, a onda pažljivo okapana i servirana, poput taman slatke baklave. Ovakvi motivi provlače se u mnogih Fazlinim pjesmama, melanholija je simboličko središte njegove autorske poetike, a ona je, sasvim diskretno (slično vladanju glavnog lika), izražena i u pjesmi neobičnog, onomatopejskog naslova “Psst, ššš”. To je bajkoviti susret usnule ljepotice i nježnog vragolana, koji jedne večeri, nakon godina lutanja, svraća u njeno dvorište. U pjesmi je vrijeme stalo, kako to dopušta logika bajke, a čitav svijet stao je u sliku mirisne bašte i mladića koji zaljubljeno posmatra uspavanu dragu:

Zaobiš'o sam basamake/rasklimane, iste stare/sigurno još uvijek škripe/preskočio sam žute lale/kadificu, zambak, jasmin/pored stare lipe

Prikrada se Fazlin romantik, koji kao da je netom šmugnuo iz Balaševićevog Ćivutskog vrta, u namjeri da pažljivo probudi (i iznenadi) djevojku, ali zapanjen prekrasnim prizorom bira da poljubi samo njen jastuk, jer “buditi je baš grehota”.

Takvih je pjesama kod Fazle mnogo, često i uspješnih, a tu se pogotovo izdvaja ona “Ni u tvome srcu”, koja je u (ponešto izmijenjenoj) duetskoj verziji Kemala Montena i Radeta Šerbedžije postala pravi zabavni klasik. A kad smo kod hitova, pogodio je kantautor lijepo i sa svoja dva oriđinala “Pleši sa mnom” i “Ode Mujo u mornare” – pjesmama vedrog štiha i raspoloženja, u kojima se Fazlina sveprisutna melanholija izmiče u drugi plan i dobija notu simpatičnosti. Jalijaš iz “Jazije”, između kupanja na Bentbaši, džeparenja novčanika, i drugih kako-po-koga simpatičnih snalažljivosti, jednim se korakom nađe u novoj ulozi: uz sve to stigne se zaljubiti “triput dnevno”, usput, podrazumijeva se, cuga i puši, dok naslonjen na šank, u kožnoj jakni pozajmljenoj na neodređeno, oponašajući recimo mladog Mladena Vojičića Tifu, dobacuje: “takav sam i gotovo, pleši sa mnom, još se niko nije otrov’o”.

Tako su u jednom sarajevskom sokaku prolazili dani, novi nalik prethodnom, i obratno, sve dok jednom, baš kad se nakon posuđivanja jakne vraćao kući, jalijaš od komšinice nije čuo da mu jaran “ode u mornare”. Mujo, mahalski oriđinal, nije u svom odrastanju propustio nijedan momački adet, vazda dobar sa rajom, malo do česme, malo gdje se ne sm’je – mali Sindbad nije odolio zovu morske egzotike pa se tako, na čuđenje cijelog komšiluka, “na ligurama s djecom spustio niz Dalmatinsku“ i krenuo na jug.

Na putu ka jugu, sa pjesmaricom pod miškom, lirski hroničar zastao je i ispjevao važne stihove o stradanju jednog grada, stihove o njegovom ranjenom simboličkom jezgru:

“Davno sam ti rođen braca / iz ovog grada nisam mak'o / a vidio sam svijeta puno / doš'o mi je ne bi li me tak'o...”

Pjesma o Starom mostu – uglazbljena personifikacija u kojoj spomenik, silom usuda, nakratko postaje mitski kameni skakač, dok autorska melanholija, shodno karakteru junaka, odijeva ruho poetskog optimizma i plemenitog prkosa – trajno se u uselila u kolektivno pamćenje ovih prostora.

Negdje među najšuškavijim stranicama Fazlinog dnevnika stoji i crtica o najstarijem iz raje, svojevrsni omaž pjevaču posebnog ugleda i značaja za sarajevsku kulturnu scenu – prerano preminulom Davorinu Popoviću. Priča odmjerenog i preciznog izraza, koji je istovremeno i tankoćutan i snažan, i opći i intiman, simbolički rezime o putu jedne drugačije zvijezde, koja “sija i buni se, ruži i smije se, i pjeva u isto vrijeme”.

Zaklopio sam i rječnik i Fazlin dnevnik, za sada. Psst, ššš.

Omar Brkan, Prometej.ba