Hrvatsko-srpski odnosi, ali i odnosi među svim zemljama u regiji, nisu bili tako loši od 90-ih, ako se može reći da su do danas uopće bili dobri. Dolazi do bizarnih situacija poput afere “čokoladica” Kolinde Grabar-Kitarović ili Vučićeva poziva stranim turistima da ne posjećuju Dubrovnik.

– Ako nam je nešto zajedničko, onda su to razne afere i aferice poput ovih koje navodite. Naprosto je nevjerojatno da su odnosi dviju susjednih zemalja obilježeni besmislicama toga tipa. To, svakako, nije nadmetanje u pameti, nego u opasnim glupostima koje ne priliče ozbiljnim političarima. Sličnosti tu ne prestaju. Bliski smo po opsegu korupcije u našim državama, partijskoj kontroli sudstva i obrazovanja, po rehabilitacijama ličnosti kojima prije pristaje epitet ratnih zločinaca nego zaslužnih građana, po podržavanju ili indiferentnom odnosu prema gubitničkim ideologijama koje su obilježile 20. stoljeće, po nepoštovanju i nesprovođenju vlastitih zakona. Odbijamo prihvatiti da je u nekadašnjoj zajedničkoj državi bilo pored loših, o njima slušamo svaki dan, i dobrih stvari, u kulturi, ekonomiji, a zašto da ne kažemo i u politici. Prožimanje kultura zahvaljujući bliskim jezicima uvijek je plodonosno. Odrastao sam u tome okruženju i ono što se dogodilo i što je bilo jako loše ne može nikako poništiti ono što je bilo dobro.


Je li uopće političkim elitama i u Srbiji i u Hrvatskoj stalo da se odnosi normaliziraju ili im je bolje da uvijek u rukavu imaju “zle” Hrvate odnosno Srbe?

– Jedna od omiljenih teza “naših” i “vaših” intelektualaca i političkih analitičara jest: nama se omakne neka glupost, kao taj išarani vlak za Kosovo, to su gluposti koje čine pojedinci, ali oni drugi, Hrvati, Albanci, pokvareni su u srži, njima je mržnja način života. I obrnuto. U Hrvatskoj se teško prihvaća činjenica da nisu svi Srbi bili agresori, da su i mnogi Srbi stradali bez svoje krivnje, da su izgubili svoje domove, svoje najbliže. A u Srbiji se godinama i s namjerom stvara slika Hrvatske kao isključivo ustaške države. Od prvoga dana suprotstavljao sam se Miloševićevoj agresivnoj i ratnoj politici, to mi je donijelo dosta problema, mojoj obitelji i meni. Svjedok sam do čega dovodi nacionalna isključivost, “nacionalizam kao totalitarna ideologija” (Kiševe riječi), kako je teško obuzdati i zaustaviti mržnju jednom puštenu s lanca. Malo od prošlosti učimo. Ponavljaju se stare predrasude. Političari ponavljaju iste greške. U Srbiji su na vlasti likovi s početka 90-ih. Kako nas iz gliba i baruštine mogu izvlačiti oni koji su nas u to blato gurnuli? A zaista zabrinjava to što vlasti i u jednoj i u drugoj državi čine malo ili nimalo, ono što su po pozitivnim zakonima dužne – da zaustave djelovanje svojih ekstremista. Naprotiv, ulaguju im se u svakoj prilici. Eho takvih politika odjekuje na sportskim borilištima, u svom najgorem obliku pojavljuje se u tabloidnim medijima koje kontrolira izvršna vlast. To što se tamo može vidjeti i pročitati, nadmašuje svaku orvelovsku fantastiku.


Prošlo je gotovo 20 godina od kraja ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali atmosfera ratova još traje. Održava li se namjerno ta napetost ili je ovo priprema za nove sukobe?

– Pogledajte što je na dnevnom redu: natjecanje u naoružanju. Tko će biti veća vojna sila u avijaciji. Sve je to još u minijaturi i prilično komično. Ali ne treba podcjenjivati snagu i moć šovinista i militarista. U obje države se uvelike govori i piše o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka. Ako neka od velikih sila zaželi nove sukobe, imat će ih. Vojni magacini začas se mogu napuniti ubojitim oružjem, a propaganda i demagogija, za to smo sposobni i uvijek spremni, uključit će sirene za općenarodnu uzbunu.


I jedna i druga zemlja u prvi plan stavljaju brigu za svoju manjinu u drugoj zemlji, ali to previše sliči tek na nadmudrivanje, a ne i na stvarnu brigu za svoju dijasporu.

– Koliko je stvarne demokracije u nekoj državi, može se procjenjivati po odnosu prema manjinama. Niti je odnos Srbije prema hrvatskoj manjini kako treba, niti je odnos hrvatskih vlasti prema srpskoj manjini dobar. Razgovarao sam s prijateljem Srbinom iz Hrvatske koji Hrvatsku smatra svojom domovinom. Spomenuo sam da se u Srbiji osjećamo kao da su se vratile devedesete, isti političari opet na vlasti, ista zapaljiva nacionalistička retorika, a on mi je odgovorio kako Srbi u Hrvatskoj strepe da se vraća 1941., crne košulje, ustaški pozdravi, pohvale NDH. Možda smo nekada svi preosjetljivi, netko može reći i paranoični, ali iskustvo iz dalje i bliže prošlosti opominje nas da piromana ima na najvišim položajima, ali i u političkom podzemlju, da ih treba otkriti i zaustaviti dok nije kasno.


Nedavno je i Tomislav Nikolić kazao kako bi on sa svojim sinovima krenuo u rat te da mu to ne bi bilo prvi put jer ima iskustvo ratovanja iz Hrvatske.

– Kad čujem takve zapaljive i nedržavničke izjave, prisjetim se što je sve govorio dotični predsjednik – može se naći na YouTubeu – izjave na čiji račun zbijaju šale posjetioci društvenih mreža. Ali, nije sve baš tako šaljivo imajući u vidu njegovu ratnu biografiju i sumnjive posjete ratištu. Nema sumnje da bi tuđu djecu slao u rat, ali, siguran sam, ne i svoju. Bože, čuvaj nas takvih političara!


Kako ste rekli, danas su na vlasti u Srbiji uglavnom ljudi koji su izašli iz Miloševićeva kaputa – Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin. Koliko oni tu činjenicu unose u svoju politiku?

– Vlast je preosjetljiva na svaku vrstu kritike. A pogledajte samo kako izgledaju i što pišu mediji pod kontrolom “proeuropske Vlade”. Tabloidi koje kontrolira vlast na prostački način vrijeđaju strane državnike, šire ogavni rasizam, etničku netrpeljivost, EU prikazuju kao mrzitelje svega što je srpsko. Za njih ne važi nikakav novinarski kodeks, to više nije novinarstvo, to je najgrublja i najprimitivnija demagogija. Zar se na tome može graditi novo društvo, novi odnosi? Primitivizam koji postaje način života, način gledanja na stvari ponižava svakog pojedinca, postaje metafora ukup­nog života.


U Hrvatskoj se pak na mala vrata želi rehabilitirati NDH i ustaštvo kao “nacionalni, antikomunistički pokret”. Diljem Hrvatske postavljaju se spomen ploče na kojima je uklesan i ustaški pozdrav Za Dom spremni, a vlast ne reagira, ali zato premijer Plenković polaže vijenac u Yad Vashemu.

– To je još jedna zajednička odlika: političko licemjerje. Srpski predsjednik, četnički vojvoda, na putovanjima po Bliskom istoku i arapskim zemljama kune se u Tita i nesvrstane da bi se dodvorio nekadašnjim nesvrstanima, neobaviještenima o promjenama koje su se u međuvremenu dogodile, o raspadu Jugoslavije i političkim sistemima u novonastalim državama. Vaš premijer se ne usuđuje ukloniti ploču s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, što je i ružno i sramotno. Na to ima zakonsko pravo i obavezu. Mirno odlazi u prijateljski posjet Izraelu.


No, jedni i drugi “slažu se” da su partizani negativci. U Hrvatskoj čak nastoje uvjeriti javnost da nije bilo “hrvatskih partizana”, nego su to “jugoslavenski partizani”.

– Slijedeći tu logiku, veličaju se kvislinški režimi i pokreti koji su surađivali s nacistima. Besramna je laž da su ustaše, četnici, nedićevci i njima slični patrioti i domoljubi. Bili su ono što i njihovi sponzori: zločinci u ime rasne i genocidne ideologije. Što su u tim teškim i opasnim vremenima mogli i morali učiniti pravi rodoljubi? Podržati četničkog vojvodu Dražu koji je od 1942. preko svojih odreda počeo surađivati s nacistima, s okupatorom, ili se pridružiti Pavelićevim ustašama? Izlišno i neumjesno pitanje. Preostalo im je da stupe u partizanske redove i da se hrabro suprotstave okupatoru. To je suština. To je jedina, puna i prava povijesna istina. O svemu ostalom može se razgovarati i polemizirati, o poslijeratnim zločinima, “osvetničkoj pravdi”, o ideološkim vezama sa SSSR-om, o komunizmu, ali jedna činjenica ostaje nepobitna – partizanski pokret bio je jedini pokret koji se na strani saveznika borio protiv nacizma i fašizma.


Autor: Vlado Vurušić

Cijeli intervju pročitajte na jutarnji.hr