Autor: Marijan Oršolić

Odlični dvosatni film danskog redatelja Thomasa Vinterberga „Lov“ (Jagten, 2012)pogledao sam neku večer na preporuku poznanice koja se bavi filmskom kritikom. Osim jednostavnosti i skromnosti snimka ove drame, te sjajne glume glavnog glumca Madsa Mikkelsena, najviše me oduševila centralna tematika koju film otvara, začinjena s mnoštvom malih, usputnih pod-tema.

Početak filma vodi nas u idiličnu malu sredinu ruralne Danske. Skupina lovaca iz mjesta lovi jelene, a po narodnom običaju nakon toga se kupaju u hladnoj rijeci usred studenog, i navečer slave i piju u lovačkoj kući. Tu upoznajemo i glavnog protagonista filma, nastavnika Lukasa, koji je nakon zatvaranja škole usred smanjenja broja djece prisiljen raditi kao odgojitelj u vrtiću. Lukas živi samotnjačkim životom nakon rastave sa suprugom, s kojom se bori oko starateljstva nad jedinim sinom Markusom. Svi ga u selu vole i poštuju kao pouzdanog prijatelja i veselog odgojitelja djece. Nakon što upozna lijepu Nadju, fakultetski obrazovanu Ruskinju koja radi u vrtiću kao čistačica (što otvara pod-temu otežane integracije imigranata u zapadna društva), u njemu se budi nada da će mu se život konačno potpuno vratiti u normalu. Uskoro stižu i dobre vijesti u vezi sa slučajem starateljstva nad sinom i Lukas je presretan.

I onda mu obična, mala dječja laž potpuno upropasti život. Nakon što malena Klara od roditelja koji se svađaju čuje psovke, i nakon što vidi pornografsku sliku na iPadu svog starijeg brata, u vrtiću pred odgojiteljicom Grethe izmisli priču kako je vidjela Lucasove intimne dijelove tijela. Zanimljivo da Grethe isprva ne vjeruje riječima male Klare, no kad vidi Lucasa kako flertuje s Nadjom, odluči se dublje istražiti stvar. Zašto? Zato što se u maloj ruralnoj sredini netko tko se upušta u vezu ili brak sa strankinjom automatski na neki način počinje isključivati iz homogene domaće mikro-zajednice i sam postaje stranac. Ovaj na prvi pogled nebitni detalj zapravo otkriva cijelu Pandorinu kutiju pitanja odnosa prema strancima i imigrantima, posebno u manjim kulturno, etnički i religiozno homogenim sredinama. Grethe već neko vrijeme ne voli Lucasa zbog njegove otvorenosti prema strancima, a flert s Nadjom je kap koja prelijeva čašu. A kad nekoga unaprijed ne volimo, kudikamo nam je lakše povjerovati u priču u kojoj je taj netko krivac. Grethe poziva prijatelja da ispitaju malu Klaru. U razgovoru s Klarom dvoje odraslih zapravo svojim sugestivnim pitanjima dopunjuju fiktivnu priču o zlostavljanju detaljima koje Klara isprva uopće i nije rekla. Priča se začas proširi cijelim mjestom i Lucasov se život polako pretvara u pakao.

Naglasak filma tada leži na reakciji ljudi koji su do jučer voljeli Lucasa i bili mu prijatelji. Označen kao pedofil, Lucas dobije otkaz, prijatelji se udalje od njega, tjeraju ga iz trgovine, potpuno je obilježen i izoliran. Stvari ne staju na tome. Zajednici nije dovoljno da Lucasa marginalizira, nego se on transformira u objekt prijetnje zajednici, objekt prijetnje koji je poželjno nasilno ukloniti. I tako se lagano stvara sve napetija atmosfera kolektivnog lova na optuženog nesretnika. Ubijen mu je pas pred kućom, bačena cigla u prozor. Čak i sin mu postaje odbačen u školi, trpi uvrede i nasilje.

Zastrašujuće kako istina nije kadra sanirati posljedice laži. Dakle, od početka priče nije bilo čvrstih dokaza, kasnije ni kazne ili osude od strane predstavnika vlasti, a ipak je zajednica ostala složna u osudi Lucasa

Ljudi su skloni lovu na vještice. Primjera je bezbroj. Evo, ovih dana čitamo o slučaju američkog zubara koji je ubio poznatog afričkog lava Cecila. I sad, pazite, zbog lova na lavove masa ljutitih boraca za prava životinja počinje - lov na zubara. Prijetnje nasiljem i smrću, izjave poput „treba ga osuditi i objesiti“ danas su zubarova svakodnevica. OK, on jest učinio nešto loše, ali naglasak je na reakciji zajednice koja je jedva dočekala otpočeti kolektivni lov na krivca. Sjetite se samo atmosfere nakon ubojstava djevojčice Tijane Jurić i Antonije Bilić. Pod izgovorom zaštite grada i djece kao najranjivijih stanovnika grada, do jučer obični ljudi iz zajednice pretvaraju se u čudovišne progonitelje.

Ovdje je međutim, situacija još gora. Hajka na Lucasa ne temelji se na njegovom stvarnom zločinu, ne temelji se na istini, nego na jednoj običnoj maloj laži koju je zajednica usvojila kao kolektivnu istinu bez da imalo razmisli o njoj. Zapanjujuće koliko je brzo mala sitna laž uspjela poremetiti socijalne odnose u zajednici. Štoviše, ta je laž počela i dodatno rasti. Pa su na sličan sugestivan način ispitivana i ostala djeca iz vrtića i ispalo je kako ih je Lucas sve redom zlostavljao. Tada stvar dolazi i do policije, koja - za gledatelje filma neočekivano brzo - utvrdi Lucasovu nevinost. Jednostavno, nema dokaza da je uradio ono za što je optužen. Također, iskazi djece iz vrtića pokazali su se kao lažni. Djeca su pod pritiskom sugestivnih pitanja roditelja pričala bajke kako ih je Lucas vodio u podrum svoje kuće, a Lucas živi u stanu i uopće nema podruma! Međutim, gledatelji su ponovno iznenađeni time što činjenica kako je policija dokazala Lucasovu nevinost i oslobodila ga krivnje uopće ne utječe na atmosferu u selu i uopće ne uzdrma uvjerenost zajednice u Lucasovu krivnju. Zastrašujuće kako istina nije kadra sanirati posljedice laži. Dakle, od početka priče nije bilo čvrstih dokaza, kasnije ni kazne ili osude od strane predstavnika vlasti, a ipak je zajednica ostala složna u osudi Lucasa. Sve jeziviju atmosferu odlično prate i paleta boja, pokreti kamere i scenografija filma. Početna atmosfera puna prirodnog svjetla, topline, bogatih jesenjih boja, lagano se zamjenjuje sve oštrijim sjenkama, mrakom, kišom, snijegom.

Ovaj film otvara i bitne teme odnosa današnjih roditelja prema djeci i problem odnosa društva prema fenomenu pedofilije. Današnji roditelji se toliko boje pedofilije da ju počinju viđati posvuda. Tako je pedofilija postala zločin u kojem je optuženi čovjek automatski kriv i zauvijek osuđen. Sjećam se kako je neki trač optužio jednog školskog domara za pedofiliju. Dokazalo se da trač nema veze sa stvarnošću, no roditelji su nakon toga govorili „Gdje ima dima, ima i vatre“ i savjetovali djecu da se drže što podalje od domara. Također, čim u maloj sredini čovjeka optuže za nešto, odmah se počinje analizirati sve njegove prijašnje postupke i selektirati ono što se uklapa u optužnicu. Tako u Lucasovoj optužnici stoji i to da je razveden i usamljen sredovječni muškarac, te da se druži sa sumnjivim strancima. Sama djevojčica Klara je na početku, čini se, čak i svjesna kako je izmislila priču, no kasnije popušta pred sugestijama odraslih. Kad Klara pokuša reći kako nije istina ono što je rekla, nitko joj više ne vjeruje, svi se hvataju psihologiziranja kako dijete poriče traumu, kako se boji da joj zlostavljač neće opet nauditi... Odrasli čak popunjavaju Klarinu maštu i uvjeravaju ju kako je njena priča istina. Takvih slučajeva lažnog sjećanja djece koja su optužila nevine ljude zabrinjavajuće je mnogo u zadnjih par desetljeća u zapadnim društvima. A čak i ako su optuženi proglašeni nevinima, i čak ako je široj zajednici dokazana njihova nevinost, zauvijek ostaje sumnja, neugoda, nepovjerenje prema jednom tako optuženim ljudima. Svako društvo je kroz povijest imalo svoje etikete, najgore zločine koje ne prašta optuženima čak i ako ih ovi nisu počinili. Danas je to pedofilija, pojava koja je izazvala akutnu društvenu paranoju. Danas je takva atmosfera da, čim postoji makar i mala pretpostavka da se zloupotreba mogla dogoditi, to se smatra potvrdom da se ona zaista i dogodila. Mnogima koji ništa pod milim Bogom nisu skrivili život je uništen izuzetno slabo potkrijepljenim tvrdnjama o zlostavljanju.

Što se tiče odnosa današnjih roditelja prema djeci, vrijedi ovdje spomenuti zapažanja norveškog filozofa Larsa Svendsena. U knjizi „Filozofija straha“, on govori o paradoksu da roditelji, želeći zaštititi svoju djecu na svakom koraku da ne postanu žrtve pedofila, otmičara, ubojica, zapravo djeci otimaju normalno djetinjstvo i tako djeca postaju žrtve svojih roditelja. U općoj atmosferi straha i viktimizacije u svijetu roditelji djecu unaprijed vide kao potencijalne žrtve. Čak se i najnormalnije stvari iz djetinjstva predstavljaju kao potencijalne opasnosti za djecu. Američke studije o nasilju u obitelji npr. sasvim obične svađe ili tuče između braće i sestara kategoriziraju kao „napade“ unutar obitelji. Svako malo zadirkivanje u školi postalo je mobbing. Ako dijete uči voziti bicikl pa padne i ogrebe se, to je odmah opasnost od strašne infekcije i gangrene.Ako je nastavnik djetetu dao keca zbog neučenja i nenapisane zadaće, „ne može se on tako ponašati prema mojem djetetu“! Strah da će nam djeca na ovaj ili onaj način biti povrijeđena dovodi do toga da im oduzimamo važna iskustva. Djeca se pokušavaju zaštititi od života kao takvog. Takav protekcionistički stav prema djeci, koji tobože pokušava djeci omogućiti perfektno, sigurno djetinjstvo, zapravo u stvarnosti djeci oduzima normalno djetinjstvo. Nije to karakteristika samo zapadnih društava u kojima je sigurnost postala dogma. Takva su se razmišljala ukorijenila i kod nas. Štoviše, kod nas mnogi roditelji, nakon preživljenih ratnih trauma i strahovanja za gubitak djece, ne puštaju djecu na miru ni nakon što ova odrastu i tako trajno ometaju njihov razvoj. Pod pritiskom protekcionizma i roditeljskih očekivanja djeca odrastaju u premekane i nesposobne ljude, koji od malena pribjegavaju lažima i jade zbog svake sitnice. Djecu se pretjerano tetoši, podmićuje obećanjima i navikava na narcisoidnost. Da bi apsurd bio još veći, u svom protekcionizmu roditelji ama baš sve vjeruju svojoj djeci (a ova često lažu) i otuda nastaju razni nesporazumi i poremećaji socijalnih odnosa.

Preostaje nam još pohvaliti od Madsa Mikkelsena izvrsno odglumljeni i od redatelja Vinterberga sjajno portretirani lik glavnog junaka Lucasa. Unatoč izolaciji i sklonosti dojučerašnjih najboljih prijatelja da ga linčuju, Lucas uspijeva održati samokontrolu i ne uzvraća zlom, osim u jednom navratu kad ga istuku i istjeraju iz trgovine. Od prve do posljednje scene filma Lucas ne popušta pred kolektivnim zlom i lažnim optužbama i ostaje siguran u sebe i svoju nevinost do kraja, koju, kad već riječima ne može nikoga uvjeriti, pokušava dokazati i suočavanjem oči u oči sa svojim progoniteljima, bez skretanja i bježanja pogleda kojima bi vjerojatno pribjegao krivac. Po nekim osobinama i ponašanju ovaj lik me podsjetio na lik Isusa, na glavnog lika iz Krležinog romana „Na rubu pameti“, pa i na Jeana Valjeana iz „Jadnika“.

Što se na kraju događa s Lucasom, saznajte nakon što pogledate film. Dovoljno je samo reći da se i na kraju filma, kao i tijekom cijele radnje od njegovog početka, provlači motiv lova i da je završetak ovog odličnog filma neobičan, zanimljiv i otvoren za različite interpretacije. Vrijedi izdvojiti dva sata, nećete se razočarati.