Na potpuno isti način se ponaša smijeh – gdje se on pojavi predmet se vidi u krupnom planu, pa se može neposredno “opipati” sa svih strana, prevrtati, izvrnuti naopako, zagledati od vrha do podnožja, odnosno najzad mu možemo uočiti slabosti, a da pri tome vrline mogu zauzeti svoje mjesto nakon što smijeh stiša svoj glas.


Ako je pojam „ozbiljnosti“ sam po sebi logocentričan, odnosno na nivou svakodnevne komunikacije, a po ustaljenom načinu mišljenja, predstavlja nešto dobro: budi ozbiljan, ozbiljno radi, ozbiljno misli, uozbilji se, samouozbiljenje kao mogućnost mog uozbiljenja itd.; najozbiljnija stvar, u odnosu na nabrojane, ipak je smijeh.


Poslije propasti antike, kako je o tome nadahnuto pisao Mihail Bahtin, Evropa nije znala ni za jedan kult, ni za jedan obred ni za jednu državnu ili službenodruštvenu ceremoniju, ni za jedan praznik, ni za jedan oficijelni žanr ili stil koji bi služio državi ili crkvi (himne, molitve, deklaracije, manifesti itd.), u kojem bi smijeh bio ozakonjen makar i u najbližim oblicima humora. Zato se smijeh nije mogao izroditi i postati lažan kao što je postala lažna svaka, a posebno patetična, ozbiljnost.


Smijeh se u riječi ispoljava u najraznovrsnijim pojavama koje nažalost nisu podvrgnute dovoljno dubokom i načelnom historijsko-sistematskom proučavanju. Uporedo sa tropima, postoje mnogobrojni oblici druge vrste upotrebe jezika u prenesenom značenju: ironija, parodija, groteska, humor, šala, pastiš itd. Upravo ova knjiga počiva na premještanju ravni jezika, zbližavanje nespojivog i razdvajanje povezanog, razaranja uobičajnih i stvaranja novih jedinstava, i naposljetku to je igra o izigravanju standarda jezika ali posebno izigravanja naučene igre misli.


Fra Berislav Gavranović prozvao na satu povijesti Marka Rochmesa (fra Lepold) da odgovara o bosanskom kralju Tvrtku. Fra Berislav je bio dobro nagluh, a Marko pitanje slabo naučio, ali se nije predao; pouzdao se u šaptanje susjednih đaka. Ipak je fra Berislav primjetio da Marko ne zna lekciju. Zato, da bi završio muku po Marku, reče mu: „Sve si fino rekao, ali nisi nam kazao otkad je vladao kralj Tvrtko.“ Marku su već šapnuli, a fra Berislav ga još priupita: „Prije ili poslije Krista?“ Đak Ivica Bekavac odmah diže ruku. Fra Berislav pita: „Što je?“ „Krist nije nikada vladao u Bosni“, reče Ivica. (Fratri u zgodi i nezgodi, str. 109)


Smijeh je mimička reakcija čovjeka, koja se pojavljuje u različitim oblicima, ovisno o uzrocima i poticajima. To nije samo refleksno-fiziološka reakcija, nego i socijalno-semiotičko područje čovjekovog izraza. Od svih bića, jedino čovjeku pripada i kao takav bitan je dio njegove egzistencije.


Nemali broj estetičara je upozoravao da je komično je najsloženiji problem estetike, pa je u tom smislu pisao i Zeising koji svijet vidi kao smijeh Demijurga, i smijeh po njemu jeste svijet smijača. Ko se smije, uznosi se do Demijurga, do mikrotvorca čitavog stvaralaštva, do istrebljenja ništavila, do onog koji protivrječi protivrječnosti.


Dvadeseto i naše stoljeće je obilježeno različitim užasima koje su iza sebe ostavili ratovi diljem cijele zemaljske kugle, i upotpunosti je jasno da je u najmanju ruku sumnjivo slaviti oružje. Međutim jedno oružje se razlikuje od svih ostalih. Smijeh je veoma važno oružje, jer ništa tako ne obeshrabruje zlo i porok kao saznanje da je razotkriveno i da se povodom njega već razlaže smijeh. Za razliku od svakog lošeg oružja, smijeh posjeduje probirljivost. Metak bi u koncepciji basne morao imati lik budale jer ne shvata u koga leti. Smijeh, za razliku od vatrenog oružja, uvijek nišani bez pogreške.

fratri zgode

 

Uopšte nije čudno što jedna takva knjiga dolazi iz reda bosanskih franjevaca – knjiga smijeha i knjiga o smijehu, antropološka anegdota autoreferencijalnog karaktera: Fratri u zgodama i nezgodama: anegdote, legende, izreke, kazivanja, priredio Fra Tomislav Brković, karikature Otto Reisinger i Mirza Ibrahimpašić, Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi, 2010. Knjiga je plod dugogodišnjeg skupljanja humoreski, anegdota, legendi, izreka, kazivanja, moraliteta, viceva i predaja vezanih za život i djelovanje franjevaca provincije Bosne Srebrene iz kojih, opet, proizilazi cijela jedna kultura življenja, način života u odnosu naspram sebe samih, s jedne strane, i naspram svih onih drugih sa kojima su franjevci dijelili nivoe življenja kroz povijesne i kulturne usude, s druge strane. Iznimno važna knjiga.


Kroz dugogodišnju historiju Bosne, franjevački samostani bili su žarišta nemalog broja kulturnih aktivnosti i mjesta na kojima su, s puno svijesti o važnosti tog posla, skupljana i vijekovima uspješno čuvana svjedočanstva historije i kulture ne samo katoličkog puka, nego ukupnosti bosanskohercegovačkog bića. Danas je sasvim jasno i nedvojbeno da je u kulturnom ali i političkom životu BiH od posebne važnosti bilo djelovanje bosanskih franjevaca, odnosno „njihove redodržive Bosne Srebrene, koja se vremenom, u složenim historijskim okolnostima, formirala u organizaciju sasvim izuzetnu u sistemu katoličke crkve“. (Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje, Sarajevo, 1989, str. 115)


Stoga nije ništa neobično da se franjevci otvaraju u svom djelovanju izvan teološkog aspekta. To ne znači da su tokom svoje duge historije dovodili u pitanje svoj svećenički poziv – naprotiv, ali su u kulturno-političkom okviru mnogi, kao što je to slučaj i danas, djelovali svjetovno. Taj duh svjetovnosti, kako to dobro elaborira u svojoj knjizi Labirint i pamćenje Ivan Lovrenović, vjerodostojno je izrazio sam Ivan Franjo Jukić u polemičkom tekstu Samo za sada (1841.), izjašnjavajući se za emancipaciju literarnog od religijskog diskursa.


Fra Ivo Žilić Misnik i njegove kolege, kao sjemeništarci u Visokom, glasno su se smijali. U sobu je ušao prefekt pa ih pitao: - Šta je tako smiješno? Fra Ivo mu dobaci: Smij se sada, a kasnije ćemo ti reći što je smiješno. (Ibid, str. 139)


Historija kao događaj u činjenicama, u tekstualnim minijaturama Fratri u zgodama i nezgodama, dospijeva na novo područje preispitivanja sa stanovišta “historije odozdo” (termin Tvrtka Kulenovića), gdje mikropriče pojedinaca postaju glavna uzdanica pripovijedanja. Za razliku od historije koja bi ove događaje, o kojima se ovdje kazuje, uopštila, ova knjiga govori u ime individualnog, razgraničavajući opšte, svodeći sudbinu grupe na sudbinu pojedinca koji se u krajnjoj instanci ponovo uzdiže na nivo opšteg.


Priče, legende, predaje i izreke koje unutar svoje strukture istiskuju historičnost kao takvu ali su svojim temama krajnje uronjene u rijeku historije pa pričaju o vremenima Franje Asiškog, turskom periodu u BiH, periodu prije i nakon drugog svjetskog rata, našem vremenu, pojedinim ličnostima kako svijeta franjevačkog reda tako i svijeta kulture i politike.


Pripovijesti, legende, hronike, dosjetke, humoreske (dakle vrlo je teško odrediti žanrovski u cjelini ovu knjigu), pojavnu stvarnost prikazuju u neočekivanom svjetlu, otkrivaju njene unutarnje protivrječnost. Većina pripovijesti je rezultat kontrasta i nesklada, koje kao takve uvijek u nekom obliku nude neočekivana rješenja propitujući na taj način određene stavove, namjere i radnje u životu.


Fra Augustin Bilandžić bio je dobar pučki propovjednik. Sav bi se zanio u pripovijedi i slušaoce jednostavno magnetizirao. Jednog je velikog petka tako vatreno govorio o Muci Isusovoj, da je mnoge slušatelje rasplakao. Jedan je slušatelj te pripovijedi kazivao kako je fra Augustin u zanosu udario dlanom o dlan, digao ruke k'o Ilija prorok i glasno zavikao: - Klekni, tko vjeruje, u Boga! – I, ujaci moji – priča čovjek dalje – mi svi padosmo na koljena osim njega!(Ibid, str. 86)


Komedija je plod razvijene civilizacije. Smijeh je po svojoj prirodi neprijateljski prema hijerarhiji, klanjanju pred autoritetima. Smijeh je rušilac svih tabela i shema o rangovima. On je najveći anarhist na svijetu. Međutim, za razliku od ostalih anarhija, smijeh unosi naspram sebe veliku razliku: anarhična stihija stvara nered, a ponekad i haos, stihija smijeha od nereda i haosa rađa red i harmoniju. Smijeh na stranicama ove knjige ne samo što kažnjava nesavršenstvo svijeta nego i, zapljuskujući ga svježim emocionalnim talasom radosti, preobražava i obnavlja svijet. Zbog toga se smijeh ovdje pojavljuje kao kritička snaga, koja negira i ruši, onoliko koliko afirmiše i gradi. Tajna vica i humoreske ovdje nije u njegovoj problematici, ona je u njegovoj konkretnosti jer izaziva smijeh prodorom u konkretnu zbilju.


Za razliku od satire koja uništava, ironija je ta koja odgaja! I ona je kao takva prisutna je u velikom broju tekstova. Činjenica da ironija pogađa samu sebe i razrješava samu sebe može biti uzrokom da ona samu sebe „gladi“ ili samu sebe učvršćuje. Tako krivudavost i poprečnost ironije spadaju možda u ono najviše što pruža oblik komičnog ove knjige. Smijeh, unutar ironijskog diskursa, razobličava autoritete i jednoznačno donesene sudove koji pretenduju na jednu istinu a koji su mimo ovoga kulturnog kruga iz kojeg se pripovijeda.


Priča se da je fra Grga Martić ovako pred smrt moli:“Bože, došlo je vrijeme da i ja k tebi pođem. Možeš me osudit jer imaš zašto – čovjek sam. A možeš me i pomilovati – bilo bi bolje – jer time ti ništa ne gubiš, a ja puno dobivam.“ (Ibid, str. 73)


Jedan dio tekstova u ovoj knjizi zauzimaju legende i predaje. Legenda uopšte ne poznaje historijsko u punom značenju riječi, ona poznaje vrlinu i čudo, u bilo kojem njegovom smislu. Franjo Asiški u kojemu se, kao u osobi, opredmećuje vrlina, jeste lik o kojem se, između ostalih, u ovoj knjizi pripovijeda. Upravo, kako govore legende, naspram njegovog lika, njegova uža i šira okolina doživljava imitaciju. On je pojava na kojoj se opaža, doživljava i spoznaje nešto što se u svakom pogledu čini vrijednim stremljenja, i koja ujedno zorno pokazuje mogućnost sudjelovanja – ukratko, on je u pogledu oblika imitabilan.


fratarske zgode


Taj oblik koji se ozbiljuje u životu ozbiljuje se ponovo u jeziku. Imamo svetog Franju, imamo njegovu relikviju, imamo njegovu legendu; imamo osobu, imamo stvar, imamo jezik. Ta se duhovna zaokupljenost, taj se svijet imitacije u ovim legendama ostvaruje u oba trojstva. U tom smislu, vrlina svetog Franje se ovdje predstavlja nakon njegove smrti. Ona kao takva u ovoj knjizi postoji, tek sada zapravo živi, tek se potvrđuje, ne toliko u induvidui koliko sama po sebi. Dobro i zlo se mogu vrednovati, ali ne i izmjeriti. Mjerljivim postaju tek kada se uobliče u svecu, u vidu djelatne vrline, u zločincu u vidu kažnjive krivnje.


Ono što zasigurno legitimira ovu knjigu je to da ona govori o svijetu iskustava života fratara. I sasvim je jasno da taj svijet, jer je empirijski, neposredno zavisi od vrste zanimanja – a ovdje je u pitanju svećenički posao. I sva ta iskustva ostvaruju se i zatvaraju u specifično zasebnim svjetovima u dva nivoa: najprije u odnosu na pojavnu stvarnost u samostanima i oko njih. A iskustva skupljena u bilo kojoj društvenoj i djelatnoj osobitosti, a u ovom slučaju kako je rečeno to su samostani, najlakše se zatvaraju i time legitimiraju, na drugom nivou, a to je nivo jezika i teksta: izrekama ili maksimima.


Kulturni identitet je znak koji nužno traži svoj smisao. Ne može se pronaći u kategorijama samodovljnosti, jer, ako ništa drugo, zakoni semiotike to ne dozvoljavaju. Znak nosi trag drugog znaka na osnovu čijih poveznica i dubinskih shema se ostvaruje ono što prepoznajemo na površini BiH. Bosna i Hercegovina, i mimo dnevnopolitičkog diskursa, ima svoju strukturu koja joj je omogućila opstojnost. Jedan od elemenata te strukture su franjevci Bosne Srebrene. Ako se promijeni bilo koji element strukture i cjelina se mijenja. Bosna i Hercegovina se vidi, iako je danas ružna i nepristupačna za svoje građane, ali i kao takva postoji. Mijenjaju li se franjevci u svojoj suštini, ili samo imaju nužno, lošim kontekstom uslovljeno, prestrojavanje koje ima odmak od suštine bića Bosne Srebrene!?


A ako se krene ovom linijom franjevačkog reda, dakle kroz njegovu povijest, ne može a da se ne dođe do Drage Bojića smijenjenog urednika časopisa Svjetlo riječi, mladog fratra, vrsnog intelektualca, jednog od trenutnih simbola onoga što franjevci jesu ovdje oduvijek bili – otvoreni, obrazovani, svjesni razlika kulturnog koda – i da se ne zapitamo: iako Drago nije sam, jer iza sebe ima tradiciju franjevačkog reda i veliku podršku intelektualaca ali i običnog puka širom regije i svijeta, zbog čega je onda toliko usamljen taj mladi bečki doktor teologije u Bosni Srebrenoj!? Posmatrajući šta unutar reda Bosne Srebrene radi njen provincijal (pogledati peticiju koju su potpisali urednici i saradnici Svjetla riječi), odgovor bi možda mogao doći sa Ecovim romanom Ime ruže koji u srcu svoje fabule ima jednog franjevca, i intrigantni zaplet: s jedne strane je Čovjek i smijeh – što jeste u srcu franjevačkog bića, a sa druge strane dogma i Moć. Svaki zakon, bio on moralni ili pravni, uvijek regulira međuljudske odnose, uključujući tu i odnose sa onim Drugim koji ga nameće. Dakle, na pitanje da li se Isus Krist smijao, Ecov fra William odgovara ovako: „Toliki su se pitali je li se Krist smijao. To me baš previše ne zanima. Mislim da se nikad nije smijao jer je, sveznajući kakav je morao biti sin Božiji, znao šta ćemo raditi mi kršćani.“


*Tekst je objavljen u Oslobođenju (10.10.2013.)