Tko je u toj obitelji, iscrpljenoj i premorenoj od rada, imao vremena da se brine za Gregora više nego što je bilo bezuvjetno potrebno? U kući se sve više štedjelo; služavka je najposlije ipak bila otpuštena; ujutro i navečer dolazila je orijaška koščata dvorkinja bijele kose što joj je lepršala oko glave da obavi one najteže poslove; sve je ostalo radila majka, koliko god da je šila. Čak su prodavale i razne komade obiteljskog nakita, koje su nekoć majka i sestra presretne nosile na zabavama i proslavama, kao što je Gregor uvečer saznavao iz zajedničkog razgovora o cijenama koje su postigle. Ipak, najviše su se svagda jadali kako ne mogu napustiti ovaj stan koji im je u sadašnjim prilikama postao prevelik, jer ne smiju ni pomišljati na to kako da presele Gregora. Međutim, Gregoru je bilo jasno da to preseljenje ne priječe samo obziri spram njega, jer bi ga ipak mogli prilično lako prenijeti u kakvom zgodnom sanduku sa dvije-tri rupe za dovod zraka; ono što je obitelj najviše odvraćalo od zamjene stana bijaše posvemašnja beznadnost i pomisao da ih je snašla nesreća kao nikog drugog među svom njihovom rodbinom i prijateljima. Sve ono što svijet zahtijeva od sirotinje oni su ispunjavali u punoj mjeri, otac je nosio užinu sitnim bankovnim činovnicima, majka se žrtvovala šijući rublje za strane ljude, sestra je na zahtjev kupaca trčkarala amo-tamo za tezgom, ali za još nešto više od toga obitelj nije imala snage. Rana u leđima počela je iznova boljeti Gregora kad bi se majka i sestra, smjestivši oca u postelju, vratile u sobu i primakle se jedna drugoj, obraz uz obraz, ostavljajući neobavljen posao, te bi majka rekla pokazujući na Gregorovu sobu: Daj zatvori ta vrata, Greta – i Gregor bi ostao sam u mraku dok su u susjednoj sobi žene plakale tako da su im se suze miješale, ili su čak bez suza buljile u stol.

Gregor je provodio dane i noći gotovo bez sna. Pokatkad je pomišljao, kad se ponovo otvore vrata, da opet preuzme obiteljske poslove u svoje ruke kao nekad; u mislima su mu se opet, nakon dugog vremena, javljali šef i prokurist, trgovački pomoćnici i šegrti, onaj tupoglavi sluga, dva-tri prijatelja iz drugih tvrtki, sobarica iz jednog provincijskog hotela, draga, površna uspomena, blagajnica iz jedne trgovine šeširima, kojoj se ozbiljno ali predugo udvarao – svi su se oni javljali izmiješani sa stranim ili već zaboravljenim ljudima, ali umjesto da pomognu njemu i njegovoj obitelji, svi su odreda bili nepristupačni, pa mu je bilo drago kad bi opet nestali. Zatim opet nije imao ni najmanje volje da se brine za obitelj, obuzimao ga je samo bijes što loše postupaju s njim, i premda nije nikad ništa poželio za jelo, ipak je snovao o tome kako da se probije do smočnice pa da se domogne onoga što mu pripada, makar i ne bio gladan. Ne razmišljajući više čime bi mogla posebice ugoditi Gregoru, sestra bi mu na brzinu gurnula nogom u sobu ma kakvu hranu prije nego što bi ujutro i o podne odjurila u dućan, a onda bi navečer, ne hajući da li je hranu samo okusio ili je – kao što je najčešće bivalo – nije ni taknuo, uklonila sve jednim zamahom metle. Pospremanje sobe, čime se sad bavila samo navečer, nije se moglo obaviti brže nego što je ona to obavljala. Tragovi prljavštine vukli su se duž zidova, ovdje-ondje ležale su hrpice prašine i nečisti. U prvo vrijeme Gregor je pred sestrin dolazak odlazio u takve, posebno obilježene kutove kako bi je na taj način u neku ruku prekorio. Ali bilo je očito da bi tu mogao ostati tjedne i tjedne a da se sestra ne bi popravila; vidjela je ona prljavštinu kako i on, ali je jednostavno odlučila da je ne dira. Pri tome je ljubomorno pazila, obuzeta nekakvom sasvim novom osjetljivošću, koja je općenito spopala i cijelu obitelj, da samo ona posprema Gregorovu sobu. Jednom je majka obavila u Gregorovoj sobi veliko čišćenje, što joj je pošlo za rukom tek pošto je potrošila nekoliko kanti vode – velika vlaga uvrijedila je opet Gregora koji je ležao izvaljen, ogorčen i nepomičan na kanapeu – ali kazna majci nije izostala. Jer, čim je navečer sestra zapazila promjenu u Gregorovoj sobi, odjurila je, duboko uvrijeđena, u dnevnu sobu i, premda je majka digla ruke preklinjući je, briznula u grčevit plač, što su roditelji – otac je, naravno, skočio usplahiren sa naslonjača – u prvi mah začuđeno i nemoćno promatrali; otac je desno prigovarao majci što nije sestri prepustila da čisti Gregorovu sobu; a lijevo se okomio na sestru da je više nikad neće smjeti čistiti; majka se upinjala da odvuče oca, izbezumljenog od uzrujanosti, u spavaću sobu, a sestra se tresla od jecaja i udarala svojim sitnim šakama po stolu; Gregor je pak glasno siktao od bijesa što nikom nije palo na pamet da zatvori vrata i poštedi ga tog prizora i galame.

Ali čak i ako je sestri, iznurenoj od posla u dućanu, dojadilo da se brine za Gregora kao prije, majka je nipošto još nije morala zamijeniti niti su zbog toga morali zanemariti Gregora. Jer, sad je i dvorkinja bila tu. Toj staroj udovici, koja je u svom dugom životu, zahvaljujući snažnoj građi, zacijelo svašta preturila preko glave, nije se zapravo Gregor uopće gadio. Premda nije bila osobito radoznala, slučajno je jednog dana otvorila vrata Gregorove sobe, a kad ga je ugledala kako, posve zatečen, jurca amo-tamo iako ga nitko ne progoni, ostala je stajati u čudu, prekriženih ruku u krilu. Otad bi svakog jutra i večeri načas odškrinula vrata i zavirila u Gregorovu sobu. Isprva ga je i dozivala riječima koje je vjerojatno smatrala prijateljskim, kao na primjer: - Hodi amo, stari balegaru! – ili – Vidi ti starog balegara! – Na takve riječi Gregor nije uopće odgovarao nego je ostajao nepomičan na mjestu, kao da se vrata i nisu otvorila. Bilo bi bolje da su toj dvorkinji zapovjedili da mu svaki dan očisti sobu, umjesto što je puštaju da ga nepotrebno uznemiruje kad god joj se prohtije! Jednom rano izjutra – o prozore je lupala snažna kiša, možda već predznak skorog proljeća – bio je Gregor toliko ozlojeđen dvorkinjinim uobičajenim riječima da se okrenuo prema njoj, doduše polagano i iznemoglo, kao da će je napasti. Međutim, umjesto da ga se uplaši, dvorkinja je samo podigla uvis stolac što je stajao u blizini vrata, i dok je razjapljenih usta tako stajala pred njim, bila je jasna njena namjera da zatvori usta tek kad tresne stolcem Gregora po leđima. – Onda, šta je, nećeš dalje? – upitala ga je kad se Gregor okrenuo na drugu stranu, pa je mirno opet odložila stolac u kut.

Gregor gotovo da više ništa nije jeo. Tek kad bi slučajno naišao pokraj podastrte hrane, strpao bi u usta zalogaj kao da se igra, i držao ga sate i sate u ustima, a onda bi ga obično ispljunuo. Isprva je mislio da ne može jesti iz žalosti zbog stanja u kojem mu se nalazi soba, ali se upravo s tim promjenama u sobi vrlo brzo pomirio. U kući su se bili navikli da u njegovu sobu trpaju stvari s kojima nisu imali kud, a takvih je stvari sad bilo mnogo jer su jednu sobu bili iznajmili trojici podstanara. Ta ozbiljna gospoda – sva su trojica bila bradata, kao što je jednom ustanovio vireći kroz pukotinu u vratima – strogo su pazili na red, ne samo u svojoj sobi nego, kad su već tu stanovali, u cijelom stanu, pogotovo u kuhinji. Nisu podnosili bezvrijednu i napose prljavu starudiju. Osim toga, dobar dio posoblja donijeli su bili sami sa sobom. Stoga su mnogi predmeti u stanu postali suvišni, nisu se doduše mogli prodati ali ih nisu htjeli ni odbaciti. Sve je to završilo u Gregorovoj sobi. Isto tako i sanduk za pepeo i sanduk za otpatke iz kuhinje. Sve što je trenutno bilo neupotrebljivo dvorkinja bi, a njoj se uvijek žurilo, jednostavno bacila u Gregorovu sobu; srećom, Gregor je obično vidio samo taj predmet i ruku koja ga je donijela. Možda je dvorkinja imala namjeru da u prvoj zgodnoj prilici te stvari opet odnese ili da ih sve odjednom izbaci iz kuće, ali bi one u stvari ostale ležati na onom mjestu na koje su prvi put bile bačene, da se Gregor nije počeo probijati kroz tu starudiju i pomicao je, najprije silom prilika jer se nije imao gdje drugdje kretati, a poslije sa sve većim uživanjem, iako je nakon takvih pohoda bio nasmrt umoran i žalostan te se sate i sate nije micao.

Sama je obitelj večerala u kuhinji. Ipak je otac, prije nego je otišao u kuhinju, svratio u sobu, samo se jedanput naklonio i, s kapom u ruci, obišao oko stola. Sva su trojica podstanara ustala i promrsila nešto sebi u bradu. Kad su zatim ostali sami, prihvatili su se gotovo bez riječi jela. Gregoru se činilo čudnim što od svih raznolikih zvukova pri jelu neprestance čuje samo kako prisutni grizu zubima, baš kao da mu žele pokazati da su zubi potrebni za jelo, i da se ni najljepšim bezubim čeljustima ne može ništa učiniti. »Pa imam i ja apetit,«rekao je Gregor brižno sam sebi, »ali ne za tu hranu. Kako se samo ti podstanari goste, a ja ovdje skapavam.«

Upravo je te večeri – Gregor se nije sjećao da je za sve to vrijeme čuo violinu – doprla iz kuhinje svirka. Podstanari su već bili povečerali, onaj u sredini izvukao je odnekud novine i dao ostaloj dvojici po jedan list pa su se zavalili na stolice, čitali i pušili. Kad se razlegla svirka violine, naćulili su uši, poustajali i pošli na prstima u predsoblje, gdje su ostali stajati zbijeni jedan uz drugoga. Bit će da su ih čuli iz kuhinje jer im je otac doviknuo: – Da li gospodi možda smeta sviranje? – Naprotiv – odgovorio je onaj srednji – zar ne bi gospođica mogla doći k nama u sobu i tamo svirati, tamo je ipak mnogo udobnije i ljepše? – O, molim lijepo – uzvikne otac kao da on svira. Gospoda su se na to vratila u sobu i pričekala. Ubrzo je za njima došao otac sa stalkom za note, majka s notama i sestra s violinom. Sestra je mirno pripremila sve što je potrebno za sviranje, roditelji, koji nisu nikad prije iznajmljivali sobe pa su pretjerivali u uljudnosti spram podstanara, nisu se uopće usuđivali sjesti na vlastite stolice; otac se naslonio na vrata i turio desnu ruku između dva puceta na zakopčanoj livreji, ali majci je jedan podstanar ponudio stolicu pa je sjela tamo gdje je gospodin slučajno bio postavio stolicu, postrance, u kutu.

Sestra je zasvirala; otac i majka pomno su pratili, svako sa svoje strane, pokrete njenih ruku. I Gregora je privukla svirka pa se odvažio malko približiti i zaviriti u dnevnu sobu. Jedva da se još čudio što se u posljednje vrijeme ne obazire mnogo na druge, iako se nekad ponosio tom svojom obzirnošću. Upravo je sad imao još više razloga da se krije jer je od prašine što je posvuda ležala u njegovoj sobi i dizala se oko njega pri najmanjem pokretu bio prašan; na leđima i bokovima nosio je končiće, dlake, ostatke jela; a bio je i odviše ravnodušan prema svemu da se, kao prije, po nekoliko puta na dan, izvali na leđa i trlja se o sag. Unatoč tom stanju, nije se ustručavao da pođe malo naprijed po besprijekorno čistom podu u dnevnoj sobi.

Istinabog, nitko se nije osvrtao na nj. Obitelj bijaše posve zaokupljena svirkom violine; podstanari pak, koji su isprva, s rukama u džepovima, bili stali preblizu stalka za note tako da su svi mogli gledati u njih, što je svakako sestri moralo smetati, povukli su se ubrzo pognutih glava, razgovarajući poluglasno, do prozora, gdje su i ostali pod očevim budnim pogledom. Bilo je i više nego jasno da su se prevarili u pretpostavci da će slušati lijepu ili zabavnu svirku na violini, da im je već dozlogrdila cijela ta izvedba i da još samo iz pristojnosti dopuštaju da im netko na taj način narušava mir. Napose se po načinu na koji su puštali dim iz cigara na nos i usta moglo zaključiti koliko su nervozni. A sestra je zaista lijepo svirala. Glavu je bila nagnula na stranu i pogledom pozorno i turobno prelazila po notama. Gregor je pošao još malo dalje držeći glavu iznad samog poda ne bi li ulovio njen pogled. Je li on životinja kad ga glazba toliko uzbuđuje? Činilo mu se da mu se ukazuje put do žuđene nepoznate hrane. Nakanio je bio da se probije sve do same sestre, da je potegne za suknju i da je tako pozove da dođe s violinom u njegovu sobu, jer nitko ovdje ne cijeni njenu svirku koliko je on cijeni. On je neće više pustiti iz svoje sobe, dokle god bude živ; njegov će mu strašni izgled prvi put dobro doći; želio je biti istodobno na svim vratima svoje sobe frkćući na napadače; ali sestra neće ostati kod njega na silu nego od svoje volje; sjedit će do njega na kanapeu, primaknuti uho prema njemu, a on će joj onda povjeriti kako je imao čvrstu namjeru da je upiše na konzervatorij, i kako bi to, da mu se nije dogodila ova nesreća, svima obznanio prošlog Božića – Božić je valjda ipak već prošao? – ne hajući ni za čije prigovore. Na te njegove riječi sestra će od ganuća grunuti u plač, a Gregor će se propeti do njena ramena i poljubiti je u vrat, koji ona, otkako radi u dućanu, ne krije nikakvim vrpcama ni ovratnikom.

– Gospodine Samsa! – doviknuo je ocu onaj srednji gospodin i pokazao, ne trošeći više ni riječi, kažiprstom na Gregora kako polagano ide dalje. Violina je umuknula, gospodin se najprije osmjehnuo svojim prijateljima vrteći glavom i zatim ponovo pogledao Gregora. Umjesto da ga otjera, otac je smatrao potrebnijim da prvo umiri podstanare, iako oni uopće nisu bili uzrujani; štaviše, činilo se da ih Gregor više zabavlja nego violinska svirka. Pohitao je do njih i pokušao ih raširenim rukama ugurati u njihovu sobu i istodobno im svojim tijelom zakloniti pogled na Gregora. Sad su se oni doista malko naljutili, nije više bilo jasno da li zbog očeva ponašanja ili zbog spoznaje koja im je tek sad sinula da nisu ni znali da imaju takvog susjeda kao što je Gregor. Zatražili su od oca objašnjenje, dizali i sami ruke, nemirno čupkali brade i sasvim polagano uzmicali prema svojoj sobi. Dotle se sestra prenula iz izgubljenosti u koju je bila utonula nakon iznenada prekinute svirke, i pošto je neko vrijeme držala violinu i gudalo nehajno opuštenim rukama gledajući i dalje u note kao da još svira, naglo se trgnula, odložila glazbalo u krilo majci, koja je još sjedila na stolici gušeći se i hvatajući dah, te otrčala u susjednu sobu, kojoj su se podstanari, uzmičući pred ocem, sve više približavali. Vidjelo se kako pod sestrinim spretnim rukama pokrivači i jastuci u krevetima lete u vis i dolaze na svoje mjesto. Još prije nego što su gospoda došla do svoje sobe, ona je već bila raspremila postelje i šmugnula van. Činilo se da je oca opet uhvatila ona njegova tvrdoglavost tako da je izgubio svako poštovanje što ga je ipak dugovao podstanarima. I dalje ih je samo gurao pred sobom sve dok na vratima njihove sobe nije onaj srednji gospodin snažno nogom lupio o pod i na taj način zadržao oca. – Ovime izjavljujem – rekao je i podigao ruku tražeći pogledom i majku i sestru – da s obzirom na grozne prilike koje vladaju u ovom stanu – tu je kratko i odlučno pljunuo na pod – momentalno otkazujem sobu. Dakako da za ove dane koje sam ovdje proveo neću platiti ni prebite pare, nego ću, naprotiv, još razmisliti neću li postaviti neke odštetne zahtjeve, koje mi, vjerujte mi, neće biti lako obrazložiti. – Ušutjevši, zagleda se preda se kao da nešto očekuje. I zaista, umah uskočiše oba njegova prijatelja riječima: – I mi dajemo momentalni otkaz. – Nato je zgrabio za kvaku i svom snagom zalupio vratima.

Pipajući rukama oko sebe, otac je odglavinjao do svoga naslonjača i svalio se u nj; reklo bi se da se opruža za uobičajeno večernje dremuckanje, ali se po snažnom klimanju glavom, koja kao da je ostala bez oslonca, vidjelo da nipošto ne spava. Gregor je za sve to vrijeme mirno ostao na mjestu na kojem su ga podstanari bili zatekli. Zbog razočaranja što mu se izjalovio naum, a možda i zbog slabosti prouzrokovane dugotrajnim gladovanjem, nije se mogao ni maknuti. Prilično je pouzdano strahovao da će se sad osuti na njega drvlje i kamenje, pa je samo čekao. Nije se lecnuo čak ni kad je violina iskliznula majci iz drhtavih prstiju, ispala joj iz krila i zveknula o pod.

– Dragi roditelji – prozborila je sestra i, umjesto uvoda, udarila šakom o stol – ovako više ne može dalje. Ako vi to možda ne uviđate, ja uviđam. Ja ne želim pred ovim čudovištem izgovoriti ime bratovo, pa ću samo reći: moramo pokušati da ga se oslobodimo. Učinili smo sve što je u ljudskoj moći da ga njegujemo i trpimo, mislim da nam nitko ne može ništa zamjeriti.

– Ona ima sto posto pravo – reče otac više za se. Majka, koja još nije mogla doći do daha, potmulo se zakašlje u ruku koju je držala pred ustima, sa sumanutim izrazom u očima.

Sestra pritrča majci i pridrža joj čelo. Činilo se da su sestrine riječi navele oca na određenije misli, jer se uspravio u naslonjaču i uzeo se igrati službenom kapom među tanjurima, koji su ostali na stolu poslije večere podstanara, zirkajući ovda-onda na pritajenog Gregora.

– Moramo pokušati da ga se oslobodimo – obrati se ovaj put sestra samo ocu, jer majka nije ništa čula od svog kašlja – ja već vidim kako će vas on oboje satrti. Kad čovjek već mora tako teško raditi kao što svi mi radimo, onda ne može još kod kuće podnositi ove vječite muke. Ni ja više ne mogu. – I briznu u tako žestok plač da joj suze potekoše na majčino lice, s kojeg ih je otirala mehaničkim kretnjama ruke.

– Ali, dijete moje – obrati joj se otac sažalno i s napadnom uviđavnošću – što da radimo?

Sestra samo slegne ramenima u znak nemoći što ju je, nasuprot prijašnjem samopouzdanju, bila obuzela dok je plakala.

– Kad bi nas bar on razumio – reče otac napol upitnim glasom. Plačući, sestra odlučno odmahne rukom u znak da o tome nema ni govora.

– Kad bi nas bar on razumio – ponovi otac i sklopi oči prihvaćajući na taj način sestrino uvjerenje da je to nemoguće – onda bismo se možda još i mogli nagoditi s njim. Ali ovako...

– On mora iz kuće – uzvikne sestra – to je jedini način, oče. Moraš se samo potruditi da se oslobodiš misli da je to Gregor. Naša je prava nesreća upravo u tome što smo predugo u to vjerovali. Ama, kako bi to mogao biti Gregor? Kad bi to bio Gregor, već bi odavno bio uvidio da ljudi ne mogu živjeti s takvom životinjom, i otišao bi od svoje volje. Onda ne bismo imali brata, ali bismo mogli i dalje živjeti i sačuvati uspomenu na njega. A ovako nas ova životinja progoni, rastjeruje nam podstanare, očito želi zauzeti cijeli stana a nas istjerati na ulicu. Pogledaj samo, oče – uzvikne iznenada – evo, opet počinje! – I, obuzeta strahom koji je Gregoru bio posve nerazumljiv, sestra ostavi čak i majku i naprosto odskoči od njene stolice, kao da će radije žrtvovati nju nego ostati u Gregorovoj blizini, pa se brže-bolje skloni za oca, koji je, uznemiren samo njenim vladanjem, također ustao i napol podigao ruke ispred nje kao da je želi braniti.

Ali Gregoru nije padalo na pamet da ikog plaši, a ponajmanje sestru. Samo se bio počeo okretati da se vrati u svoju sobu, a to je svakako djelovalo prilično neobično jer se, onako bolestan, morao pri tom mučnom obrtanju poslužiti i glavom, koju je više puta pridizao i njome udarao o pod. Zastao je i pogledom oko sebe. Činilo se da su shvatili njegove dobre namjere, samo su se na tren bili preplašili. Svi su ga gledali šutke i turobno. Majka je ležala, ispruženih i stisnutih nogu, na svojoj stolici a oči joj se gotovo same sklapale od umora; otac i sestra sjedili su jedno uz drugo, sestra je obavila ruku ocu oko vrata.

»E pa, sad se valjda već smijem okrenuti«, pomislio je Gregor i ponovo prionuo poslu. Nije mogao suspregnuti dahtanje od napora i morao je otpočinuti s vremena na vrijeme. Uostalom, nitko ga nije tjerao, bio je prepušten sam sebi. Kad se najposlije okrenuo, odmah je pošao ravno u svoju sobu. Čudio se velikoj udaljenosti koja ga dijeli od sobe, nije mu bilo jasno kako je maloprije, onako slab, prevalio taj isti put a da nije to gotovo ni zapazio. Neprestano misleći samo kako da što prije stigne, gotovo da nije ni obraćao pozornost na to da ga ne uznemiruje ni jedna riječ, ni jedan uzvik obitelji. Tek kad je već bio na vratima, okrenuo je glavu, ali ne do kraja jer je osjećao kako mu se vrat ukočio. Ipak je još primjetio kako se ništa oko njega nije promijenilo, samo što je sestra ustala. Svojim posljednjim pogledom okrznuo je majku koja je već bila posve utonula u san.

Čim se obreo u svojoj sobi, vrata su izvana naglo zatvorili, zakračunali i zaključali. Od te iznenadne buke iza sebe, Gregor se toliko prepao da su mu nožice zaklecale. To se sestra bila požurila. Već je bila stajala i čekala, a onda je, ionako lakonoga, priskočila vratima tako da je Gregor uopće nije čuo, i doviknula roditeljima: – Konačno! – te okrenula ključ u bravi.

»A što sad?« upitao se Gregor osvrčući se po mraku. Ubrzo je otkrio da se više ne može ni maknuti. Nije se tome začudio, prije bi se moglo reći da mu se činilo neprirodnim što se do sada zaista mogao kretati na svojim tankim nožicama. Inače se osjećao relativno ugodno. Osjećao je doduše bolove u cijelom tijelu, ali mu se činilo da malo-pomalo jenjavaju i da će na kraju posve uminuti. Jedva da je još osjećao trulu jabuku u leđima i upaljena mjesta oko rane što bijaše sva pokrivena mekom prašinom. Mislio je na svoju obitelj obuzet ganutošću i ljubavlju. Još je odlučnije nego sestra vjerovao, ako je to uopće bilo moguće, da mora nestati. U tom stanju pustog i smirenog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije odbila treći jutarnji sat. Još je doživio osvit dana vani pred prozorom. Tada mu je glava i protiv njegove volje do kraja klonula, a iz nosnica mu se izvio posljednji slabašni dah.

Ulomak iz Kafkine pripovijetke „Preobrazba“

Franz Kafka, Proces & Preobrazba, ABC naklada, Zagreb, 1997, str. 246-257

Pripremio: Danijel Rajić