"I kad su se otvorile granice, većina muške populacije otisnula se u Njemačku, manji dio u Austriju i Švicarsku. Osim rijetkih koji su radili u općinama ili na kakvim državnim poslovima. Dogodilo se to početkom šezdesetih i trajalo intenzivno desetak godina. Počinje novi život, šokantan ali intenzivan i dijametralno oprečan starim navikama i ustaljenoj životnoj pragmi"


U Zagrebu će 24. listopada 2019. godine biti otvorena izložba pod nazivom “Amblemi ramskog zavičaja”. Izložba će biti postavljena u Studiju Moderne Galerije "Josip Račić" i moći će se razgledati do 10. studenoga 2019. Na izložbi će biti predstavljeni radovi akademskog kipara Petra Dolića čiji su radovi inspirirani Ramom. Tim povodom prenosimo tekst Stjepana Lovrića o gastarbajterima, s naglaskom na gastarbajtere iz tog dijela Bosne i Hercegovine, koji je objavljen u prigodnoj publikaciji izložbe.


Ljudski se život često uspoređuje s tokovima rijeka. Antologijsku poemu Modra rijeka Maka Dizdara, koju je glazbeno ovjekovječila sarajevska pop rock grupa Indexi, smijemo iščitavati i kao oporu odu životu, sa svim njegovim izazovima i varijacijama. Poetski iskaz da Život teče kao rijeka podrazumijeva i iznenadne i nepredvidive mijene, koje skreću i rijeke i život u posve neočekivane, često apsurdne kolotečine.

Razumijevanje života na globalnoj ali i na posve parcijalnim razinama, traži od nas ozbiljan angažman i uvažavanje detalja, koji površno mogu izgledati sporedni i beznačajni. Ali ako ih se izdvoji i ozbiljno valorizira njihove stvarne učinke, smisao i cjelina bit će nam puno bliži i razumljiviji.

Jedna od životnih priča mnogih naših krajeva, koja je promijenila ljude i život, jest i fenomen odlaska radno sposobnih muškaraca šezdesetih godina prošlog stoljeća na rad u zapadne zemlje, ponajviše u Njemačku. U početku se ta pojava zvala odlazak na privremeni rad, a radnici su vremenom postali izdvojena kategorija, poznata kao gastarbajteri. Ova po mnogočemu kompleksna i sudbonosna pojava može se danas vrednovati s brojnih gledišta. A rezultati i spoznaje bili bi uistinu poučni i višeznačni.

Prvi i najlakše uočljiv detalj u mozaiku priče o gastarbajterima jest činjenica naglog prekida kontinuiteta jednog ustaljenog načina života u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Kao kad se pregradi rijeka pa potopi samu sebe, a poznati krajolik pretvori u neočekivani životni ambijent. Taj nagli životni obrat možda najbolje ilustrira melankolični monolog starih ljudi, izgovaran u trenucima zbunjenosti pred novim svjetonazorom. A monolog izgleda ovako: Živjelo se svakako, više u nemanju nego u imanju. Išlo se na rađu u Sarajevo, u Crnu Goru, u jesen u kukuruz u Bačku. Nosio se duvan iz Hercegovine pa sve do Maglaja. U jesen prodaj koju ovcu pa kupi beslemu. Muka i dever. A onda se otvoriše granice...

"Danas su bili u starom zavičaju s njegovim zahtjevima i pravilima, a već sutra na njemačkim gradilištima bez znanja ijedne njemačke riječi. Išli su i oženjeni i neoženjeni. Nerijetko bi se vjenčali srijedom u prva dva zimska mjeseca, a već sljedećeg tjedna ostavljali bi mladu ženu kod kuće u novoj obitelji. Poseban oblik sažaljenja budio se u onima koji su slušali iskrene i otužne ispovijesti gastarbajtera o tomu kako bi se drugi dan vratili da ih nije bilo stid i da su imali čime platiti kartu za povratak" (Na fotografiji: Petar Dolić, Gastarbeiter, 2017. g., 18 x 20 x 19 cm, lijevana bronca)


I kad su se otvorile granice, većina muške populacije otisnula se u Njemačku, manji dio u Austriju i Švicarsku. Osim rijetkih koji su radili u općinama ili na kakvim državnim poslovima. Dogodilo se to početkom šezdesetih i trajalo intenzivno desetak godina. Počinje novi život, šokantan ali intenzivan i dijametralno oprečan starim navikama i ustaljenoj životnoj pragmi. Novìna se ogledala na svim razinama života i kod svih koji su novi život okusili, bilo da je riječ o onima koji su otišli na privremeni rad ili onima koji su ostali kod kuće.

Radnici ili skrbnici obitelji našli su se iznenada u posve novom okruženju. Teško je zaviriti u njihove glave i mentalne sklopove, kako bi se odgonetnulo što su sve proživljavali našavši se u posve novim okolnostima i tuđem svijetu. Tamo je sve bilo drugačije; i način života, shvaćanje rada i radne discipline i novi potpuno nerazumljiv jezik. Odvojenost od obitelji bila je posve novo iskustvo, za koje su bili potpuno nepripremljeni. Danas su bili u starom zavičaju s njegovim zahtjevima i pravilima, a već sutra na njemačkim gradilištima bez znanja ijedne njemačke riječi. Išli su i oženjeni i neoženjeni. Nerijetko bi se vjenčali srijedom u prva dva zimska mjeseca, a već sljedećeg tjedna ostavljali bi mladu ženu kod kuće u novoj obitelji. Poseban oblik sažaljenja budio se u onima koji su slušali iskrene i otužne ispovijesti gastarbajtera o tomu kako bi se drugi dan vratili da ih nije bilo stid i da su imali čime platiti kartu za povratak. Jer, većina njih morala je pozajmiti novac za kartu do Njemačke. Neki, posebno stariji, vraćali su se nakon nekoliko mjeseci, rekavši zauvijek zbogom nepoznatom svijetu i njegovim ponudama i svakojakim izazovima. I svi su mislili da će ta avantura u nepoznato biti uistinu privremena, dok se ne zaradi ono osnovno za pristojan život kod kuće. Time su se tješili i motivirali svoj odlazak u potragu za zaradom.

"Za svega nekoliko godina naša su sela dobila posve novi izgled. Trebalo je najprije napraviti novu kuću i osloboditi se drvenih potleušica" (Na fotografiji: Stara kuća na Zahumu, 2019. Snimila: Lejla Reko Šarčević)


Svakodnevni ritam života i rada bio im je također velika novina, na koju se trebalo odmah naviknuti. Radili su po dvanaest sati na otvorenim gradilištima, putovali često od mjesta stanovanja, a hranili se kako je tko znao i umio. Najčešće je to bila suva konzervirana hrana, uz novo piće pivo, na koje su se neki teško a neki lako navikavali. Fotografije kojih još uvijek ima, najbolje ilustriraju novi životni ambijent, skučen u montažnim barakama. Osnovni inventar u omalenim sobama činili su metalni kreveti na kat, običan stol na sredini sobe, jednostavno kuhalo za kavu i čorbu. Ispod kreveta se vidi jedna ili više gajbi piva. Njemačke pivske flaše bile su posebna dragocjenost kad ih se donese kući. Imale su čepove pričvršćene za flaše posebnim mehanizmom. Baraka i bauštela bile su im sav životni vidokrug, s izuzetkom susreta na nedjeljnim misama i münchenskom kolodvoru u slobodno nedjeljno vrijeme. Kako su se snalazili i sporazumijevali na poslu, u trgovini, prometu, to je uistinu teško dokučiti.

Ono vanjsko i vidljivo što je karakteriziralo gastarbajtere bilo je njihovo odijevanje. Trebalo se naviknuti na novu odjeću, posve različitu od one u kojoj su svi odrastali. Oni stariji i ozbiljniji bili su uočljivi po šeširima i šarenim kaputima, a mlađi po trapez hlačama i dugoj kosi. Ostalo je negdje u sjećanju da je duga kosa prvi put viđena u Zvirnjači na momku koji je tu diskutabilnu novotariju donio baš iz Njemačke.

Po svojim karakterološkim odlikama većina radnika po zapadnim gradilištima pripadali su dinarskoj kategoriji. Njihovim ponašanjem i postupcima upravljale su u najvećoj mjeri emocije i buntovna narav i te su ih odlike pratile i u novom životnom ambijentu. Pripadnost grupi u jednom gradu ili na gradilištu, ulijevala im je veliku sigurnost. Zbog toga je München, jer ih je u Bavarskoj bilo ponajviše, bio najpoželjnija destinacija, pa je taj grad postao u određenom smislu i sinonim za Njemačku. Njihova muška djeca kod kuće navijala su tih godina mahom za Bayern i njegove superzvijezde Müllera, Meiera i Beckenbauera.

U novom i do tada potpuno nepoznatom svijetu nastale su vremenom kod ovih ljudi nove navike i životna iskustva, koja nadilaze sferu nebitnog i karikaturalnog u njihovom razmišljanju i ponašanju. Postajali su, naime, svjesni vlastite vrijednosti, važnosti rada i poštenog zarađivanja i odgovornosti za obitelji od kojih su bili fizički odvojeni. Ovo nije bio nimalo lagan put s obzirom na naslijeđe i navike u kojima su rođeni i odgajani.

Drugi dio drame o gastarbajterima odigravao se u domovini, u obiteljima, koje su neplanirano i iznenada ostale bez muških članova, najčešće bez glave kuće. Osjetio se veliki manjak radne snage, jer se prvih godina dolazilo kući tek pred Božić. O koševini osobito nije bilo nimalo lako naći kosce. Ako je i bilo mladića vještih ovoj djelatnosti, trebalo ih je dobro platiti ili nagraditi na neki drugi način. Šuškavac ili košulja perlonka, koju bi stric ili netko od rodbine donio iz Njemačke, bili su jedno vrijeme pristojna nagrada i jamac da će se imati sigurnog kosca.

Varvara, (Rama), povratak stada, 1966. (Fotografija Ćirila Ćire Raiča)


Nije ovo naravno bio glavni problem koji je mučio radnike u tuđini i njihove obitelji u zavičaju. Temeljno je pitanje bilo kako održati zdravim razdvojene obitelji, u kojima su supruge godinama živjele bez muževa, a djeca odrastala bez očeva. Sjećam se jednog dirljivog detalja, tipičnog za to vrijeme i potresnog za sve koji su to doživljavali ili samo promatrali. Otac došao iz Njemačke i udaje kćerku. U jednom trenutku gorko je zaplakao, uz drhtave riječi kako je kod kuće ostavio dijete, a sad mu odrasla kćerka odlazi iz kuće u novu obitelj. Osobito su bili dirljivi prvi dolasci kući i susreti nakon gotovo godinu dana. Znalo se da će većina ovih ljudi doći kući desetak dana pred Božić. Putovanja su bila krajnje neizvjesna. Vlakom se stizalo do Zagreba a onda autobusima, koji su u to vrijeme bili redovito prekrcani, do Prozora i drugih odredišta. I konačno do Rumboka se npr. putovalo taksijem, ako je bilo dovoljno tih vozila. A onda nešto neponovljivo, osobito za djecu koja su čekala putnike. Vidjevši tko je doputovao, nastala bi strahovita utrka do kuća, kako bi se obiteljima javilo da je netko njihov stigao iz Njemačke. Slijedila je nagrada ili muštuluk, najveća oko pet stotina starih dinara. Novčanica je bila papirnata i zelene boje. Bili su to prvi novci koje smo samostalno zaradili. Darovi koji su bili neizostavni dio ove dirljive ceremonije, stali bi redovito u dva oveća kofera. Svi smo tada dobivali nova vrlo kvalitetna odijela, džempere s ovratnikom do ušiju i zimske kape. Djeca gastarbajtera osjećala su se stoga privilegiranim u odnosu na onu čiji su očevi ostali kod kuće. Ovaj se osjećaj povećavao kad su se pojavili prvi automobili, najprije Ford Taunus crnoplave boje ili legendarna Buba.

Odmor za Božić trajao je dva ili tri tjedna. Čekalo se s nestrpljenjem nedjeljne mise na Šćitu. Muškarci su ostajali u birtijama do pred mrak. Pila se rakija i svi su željeli ispričati svoju novu priču. Sad je svatko, a to je bio važan pomak u niveliranju socijalnih razlika, mogao platiti piće. Do tada je ovaj društveni detalj bio monopol samo rijetkih koji su namicali novac u tuzemstvu. Svadbe su također pružale mogućnost opuštanja i oslobađanja emocija, uz pjesmu Mehe Puzića Moj brate u tuđini. Vrlo izdašno davao se novac harmonikašima i tada se najbolje moglo vidjeti koliko je tuge i radosti, tuđine i zavičaja, starih i novih navika i osjećaja bilo akumulirano u onima koji su već postajali strancima u vlastitoj kući.

Prvi radioaparat donio je jedan susjed iz Austrije. Bila je to manja kutija u kožnatoj futroli. Stariji ljudi okupljali bi se za zimskih večeri na sijelima i oko sedam sati počinjale su vijesti Glasa Amerike s glasovitim spikerom Grgom Zlatoperom. Trebalo je radio staviti negdje blizu prozora, naštimati antenu i uz velike šumove čuti koju zapadnu vijest. Kasnije su se donosili gramofoni s nekoliko ploča, među njima longplejka s tradicionalnim božićnim pjesmama. Najslušanija emisija tijekom ljetnih mjeseci zvala se Za naše radnike u tuđini. Nju je na Radio Sarajevu uređivao Dalmatinac ugodna glasa Ante Štrelov.

"U Rami se pregrađivanje rijeke i nastanak novog potopljenog krajolika vremenski podudarilo s odlaskom radne snage u inozemstvo. Pitanje kako su Ramljaci koji su otišli iz Rame početkom šezdesetosme i vratili se o Božiću iste godine doživjeli ovaj okrutni performans, vjerojatno nikada neće biti do kraja odgovoreno" (Fotografija Rame prije potopa)


Za svega nekoliko godina naša su sela dobila posve novi izgled. Trebalo je najprije napraviti novu kuću i osloboditi se drvenih potleušica. Zarađeni novac na zapadu trošio se obilato za nabavku novog pokućstva. Sve su kuće tih godina imale glasovite kredence i nove trosjede (sećije). Kućne potrepštine, osobito različite alatke, donosile su se iz Njemačke i još ih uvijek ima po tavanima i ostavama. Čekići, kliješta, pile, makaze, različito posuđe mogli su se uzeti s bauštele, jer se to smatralo potrošnom robom. Žute kišne kabanice bile su inventar gotovo svake kuće i koristile su u svim vanjskim poslovima.

Dolasci kući vremenom su postali sve češći. Iznajmljivalo se njemačke autobuse i vozače, kojima su Makljen i njegove stare makadamske serpentine bile noćna mora. Kasnije su gotovo svakim vikendom dolazili autobusima domaćih poduzetnika. Kući bi se stizalo redovito subotom ujutro, a vraćalo nedjeljom poslije pučke mise. Poseban i neponovljivi doživljaj bio je doček tih ljudi na zadnjim autobusnim stajalištima. Nikad se nije znalo je li više onih koji čekaju, ili putnika iz dva ili tri autobusa koji su istovremeno stizali. Što se sve dovozilo iz Njemačke i kako je to uopće moglo stati u prtljažnike autobusa, teško je bilo pojmiti i tada i danas. Kava u vrećama, keramičke pločice, kuhinje i drugi namještaj, građevni materijal svake vrste, samo su dio arsenala koji se istovarao iz autobusa. Može se samo zamišljati kakav je to bio ubitačan ritam, jer se događalo da su ponedjeljkom ujutro izravno iz autobusa odlazili na posao. Onaj tko je barem jedanput putovao s našim ljudima do Zagreba ili Münchena, mogao je doživjeti neponovljivo iskustvo jednog segmenta gastarbajterskog života. Zadimljeni autobus s ogromnim količinama hrane i piva, neponovljive lokalne priče tužne i smiješne istovremeno, samo su mali isječak ovog ljudskog fenomena i životnog ritma i samo njima svojstvenog svjetonazora.

Ramsko jezero, 2019. (Foto: Lejla Reko Šarčević)


Ima jedan topos koji u čitavoj ovoj epizodi zavrjeđuje barem nekoliko redaka. Autobusi s privremenim radnicima dolazili su na rumbočki lokalitet Trzan i s njega odlazili. Mjesto je to nejasnog imena, ali vrlo prepoznatljive uloge u ovom kontekstu. Ako bi se igdje ova životna priča trebala vizualno i opipljivo oteti zaboravu, onda bi to za ramske prilike najprimjerenije bilo upravo na Trznu.

Metafora s početka o rijeci i životu u mnogim našim krajevima ima prepoznatljive konture i stvarne životne učinke. U Rami se pregrađivanje rijeke i nastanak novog potopljenog krajolika vremenski podudarilo s odlaskom radne snage u inozemstvo. Pitanje kako su Ramljaci koji su otišli iz Rame početkom šezdesetosme i vratili se o Božiću iste godine doživjeli ovaj okrutni performans, vjerojatno nikada neće biti do kraja odgovoreno. Kad bi podudarnost bila i posve slučajna, potop Rame ne može se odvojiti od priče o ljudima s dva zavičaja. I u jednom i u drugom postali su strani i privremeni.

Autor: Stjepan Lovrić