Dobar poznanik ima tvornicu namještaja u Bosni. Sjedimo skupa u razdraganom malom koru, poslovi idu dobro, otvoren je novi odjel, možemo svi skupa za Bosnu: pjevajmo!

Preko kolskih tragova šetamo ka gore, među nabujalom živicom, kroz talasasti zeleni pejsaž. Uspostavljen je stari poredak: sijedi ljudi puše na trijemovima, znatiželjne domaćice, nedovršene kuće, pune snova i novih planova, uredno posađene bašte za sezone koje doalze i prolaze. Ljeto je, rat je već godinama završen. Ondašnji dječarci sad stoje u tvornici iza komjuteriziranih strojeva za bušenje, djevojke se uveče, na narodnom veselju, pretvaraju u zadivljujuće plesačice. Pa ipak: ovdje rade samo Bošnjaci, iako je Republika Srpska, srpski dio Bosne, odavde samo pet kilometara. “Oni ovdje čak ni ne solicitiraju”, kaže naš poznanik.

Poslovni život je ovdje, kako čujem, najvećim dijelom preuzeo regionalnu politiku. Svršeno je s nacionalisičkim i ideološkim zanovijetanjem, kao poslovan čovjek se ovdje moraš pomiriti s velikom dozom nepotizma i korupcije. “Mi nećemo, primjerice, nikad biti zaustavljeni zbog prekoračenja brzine. Mi ovdje donosimo posao, nama neće poturati klip u točkove.”

Na putu ovamo svuda smo usput vidjeli siromaštvo: neki stidljivi muškarac koji je probao da proda nešto malo knjiga, taksisti koji svoja vozila premještaju gurajući, u pokušaju da tako uštede nešto benzina, starac koji prčka po kanti za otpatke. Stopa nezaposlenosti iznosi 35 odsto, a među mladima 55 posto.

Ali danas je slavlje. U velikom tvorničkom drvenom skladištu su postavljeni stolovi, ima piva i vina, tu su kobasice i odresci, drže se govori: “Primjer europske integracije”, “Sad je zaposleno više od pedeset ljudi”, “Imamo nadu u bolju budućnost s još više strojeva još većim širenjem.” “Strojevi”, “širenje”, “Europa”, “budućnost”, stalno ponavlja govornik, sve te isprazne riječi odzvanjaju unaokolo.

U jednoj tegli za džem, tamo u uglu, su sačuvani svi meci pronađeni u drvima tokom pilanja.

Bosna i Hercegovina još uvijek kuca na vrata Europe. Jugoslovenska federacija, čiji je ona, skupa sa Hrvatskom, Slovenijom, Vojvodinom, Kosovom, Makedonijom, Srbijom i Crnom Gorom bila dio, nekad je bila u prvim redovima pristupa Europskoj uniji. Ali ta zemlja je devedesetih godina samu sebe uništila međuetničkim ratovima, čišćenjima i međusobnim pljačkanjem, a Bosna je tu najgore prošla.

Prosinca 1999. sam Sarajevo napustio po klizavici, u taksiju. Sniježna oluja je grad danima držala okovanim. Tada sam odsjeo u malom hotelu u otomanskoj četvrti. Skoro da nije bilo gostiju, osim šačice nizozemskih i njemačkih poslovnjaka. Grad je u ratu četiri godine bio pod opsadom i razaran, poginulo je dvanaest tisuća ljudi, oporavak je tek trebao početi. Na doručku smo svi sjedili kao hipnotizirani gledajući Teletabise, program za djecu s lutkama u idiličnom okruženju, vječno sunce i zelenilo, jedino što je u tom trenutku nudila bosanska televizija. Nakon tog prekrasnog mira krećemo u još jedan novi dan.

Sarajevo je tada bilo prazno i teško ranjeno. Svuda su hodale muškarčine u trenerkama, što je tih prelaznih godina u Bosni bio uobičajeni način odijevanja. U gradu je bila aktivna masa zapadnjačkih pomagača, u papreno skupim Land Cruiserima su jurili s jednog na drugi sastanak. Bilo je otvoreno nekoliko ugostiteljskih objekata, tamo su ljudi skupa sanjali. U legendarnom kafiću To be or not to be sam malo popričao s Hrvojem Batinićem, kolegom-novinarem i znalcem prilika u gradu. On je od svog vječnog pesimizma napravio životni stil. “Ako se i desi nešto dobro, ja sam uvijek na dobitku.” Ipak je imao dileme oko tih užurbanih zapadnoevropskih pomagača i “do-gooders”-a: “Reci, Geert, budi iskren: kakve nam to tipove vi zapravo šaljete? Vrh je dobar, ali ostali? To je treća klasa, avanturisti koji se prema nama odnose kao prema abordžinima kojima moraju objasniti što je to wc.”

Sad, skoro dvadeset godina kasnije, luksuzna auta stoje parkirana čak i na trotoaru. Moje nekadašnje prebivalište je temeljito preuređeno i prošireno, iza ugla se nalaze još četiri hotela, iza njih more bijelih grobova. Za turiste postoji i Franz Ferdinand-tour, sve sa starim autima, taj historijski atentat sad možeš doživjeti svakoga dana iznova. Cijeli centar grada je jedna velika terasa, neka djevojka hoda iza velikog balona roza boje, starica prodaje buketiće bodljikastog strička, ratni invalid prosi s patrljkom kao dokaznim materijalom, narod šeta i muzicira, pune slastičarne, sve je u roza i svjetloplavom.

Uveče se u restoranima priređuju slavlja, završeni su ispiti, pjeva se za stolovima, djevojke koje su položile plešu unaokolo, kose u punđama. Ima još i svjetsko prvenstvo, nogomet, polufinale: Hrvatska protiv Rusije. U svim kafićima vise veliki ekrani, svi kliču Hrvatima, da, bio je rat, ali oni ipak ostaju naša familija. “Jugoslavija ostaje dio naših života”, veli jedan bosanski poznanik. “Sva naša sjećanja su puna ljetovanja u Hrvatskoj, mirisa slovenačkih šuma, noćenja u Beogradu.”

Sarajevo je uvijek bilo raskrižje kultura i religija, i to je još uvijek tako. Islam – daleko najviše stanovnika su muslimani – je moderan i slobodan. Dame zamotane u crno koje srećeš svuda po gradu su bez izuzetka turistkinje iz zemalja Golfskog zaljeva. One ovdje rado dolaze: zemlja je puna zelenila, jeftina, europska, a ipak islamska. Moj poletni izdavač organizuje književni festival na kome se svake godine dešavaju izuzetne stvari: razmjene s festivalima u Berlinu i Teheranu, ponude izdavača iz Amsterdama, Sarajeva i Rijada, dijalog pisaca iz New Yorka, Budimpešte i Pariza. Rado ovdje dolazim.

Pa ipak, ako nešto duže boraviš, osjetiš da nad ovim gradom visi gusta magla potištenosti. “Promjena?” uzdiše jedan od sugovornika. “Kose su mi posijedile čekajući neku promjenu.” Druga učesnica u diskusiji onako, skoro usput, izjavljuje da joj je otac poginuo od snajpera. Mlada žena u publici: “Za vrijeme rata smo samo nastojali da preživimo. Tek sada dolaze noćne more, stalno se vraćaju.” Naš poznanik: “Igrali smo se sa svima. Mi, djeca muslimana, uvijek dobijali uskršnja jaja od jedne kršćanke u susjedstvu. Sad kod nas rade djevojke koje kažu da nikad nisu popričale s nekim Srbinom.”

Nakon mirovnog kompromisa, Dejtonskog sporazuma iz 1995, zemljom su počele upravljati dvije vlade: Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine, Tome je, pet godina kasnije, pridodata i treća, veoma mali Distrikt Brčko. Tako sad, dakle, imamo tri ministra obrazovanja, zdravlja, infrastrukture i svega drugog što možeš zamisliti. Rat se na mnogo načina još uvijek vodi, ali sad na administrativnom polju: svaka ideja jedne od vlada biva od strane one druge stručno blokirana.

Vodovod datira još iz austro-ugarskog perioda, stalno ima problema, a nitko se ne osjeća odgovornim. Svaka etnička grupa dobija zasebno obrazovanje, djecu od najranijeg doba filuju nacionalističkim mitovima, Saudijska Arabija i Turska su svuda po zemlji posijali nove džamije, ima ih u svakom selu i svakoj gradskoj četvrti, sve po istom standardnom modelu, svježe kao Ikea. Mladi odlaze u buljucima, dobro su obrazovani, Hrvatska i Njemačka ih svuda vrbuju, čak i u malim gradovima, deseci emigranata tjedno ulaze u buseve. U međuvremenu vrvi od političara koji žive u blagostanju koje je nemoguće povezati s njihovim zvaničnim zanimanjem i plaćom. Njihove vile vidiš svuda po nekad toliko vatreno branjenim brdima oko Sarajeva.

Republika Srpska je, barem donedavno, stremila potpunoj nezavisnosti – njen premijer čak odlazi u Crnu Goru da sazna kako se ta zemlja 2006. uspjela odvojiti od federacije sa Srbijom. Predsjednik bosanskog dijela je poletni sljedbenik Vladimira Putina, moj sugovornik ga naziva “muslimanskom inačicom Viktora Orbana”. Na štandovima knjiga kod Spomenika djeci, između Umberta Eca, Orhana Pamuka i Elene Ferante, nalazi se i najnovije izdanje Hitlerovog bestselera Mein Mampf.

Uprava se još uvijek nalazi pod nadzorom EU i Amerike. Najvišu vlast ima neka vrsta kolonijalnog guvernera, Visoki predstavnik. U ovom trenutku to je Austrijanac, on ima široke ovlasti da intervenira bilo gdje. U jednoj ogromnoj građevini se nalazi sjedište OvSO-a, velike međunarodne organizacije za poticanje prosperiteta, mira i stabilnosti. Tu radi oko sedam stotina ljudi. Američko predstavništvo je, sa oko pet stotina uposlenih, skoro jednako toliko veliko, i to u zemlji koja nema ni četiri milijuna stanovnika. Naglašena prisutnost EU i SAD daje određeni znak. Ovaj dio Europe ostaje veoma nestabilan, očekuju se nove eksplozije.

Za doručkom naletim na Dubravku Ugrešić, hrvatsku spisateljicu koja godinama živi u egzilu. Vratila se nakratko zbog ovog festival, zrači nekom sumornom rezignacijom. “Dvadeset godina nakon bosanskog rata bivša Jugoslavija se čini zemljom iz snova, utopijom. Bilo je blagostanja, obrazovanja, zdravstvene skrbi, sve je to bilo odlično.” Naglašava da se je ta zemlja, baš kao Češka i Slovačka, mogla mirno podijeliti. Srbija, Bosna, Hrvatska, sve te nacionalne grupacije uopće nisu bile toliko jako povezane. Pa zašto onda ratovi? “Veoma jednostavno: ono što se zvalo etničko čišćenje zapravo je bila ogromna pljačka. Jer, onaj koji je morao otići za sobom je ostavljao kuću i imovinu. Povrh toga, u svim komunističkim zajednicama je bilo veoma malo zakonski utvrđene privatne imovine. Kad se raspala ta struktura, najednom je nastala ogromna borba oko prava vlasništva: što je čije? Pazi sad ovo: ovdje ćeš svuda naići na likove koji su se tih godina obogatili na nerazjašnjen način.”

Nacionalisti su stručno uništili tu zemlju iz snova, a da bi to objasnili i učinili prihvatljivim svuda su jako cenzurirali i iznova pisali povijest. Hrvati su, primjerice, opet počeli veličati njihov fašistički pokret za neovisnost iz Drugog svjetskog rata, ustaše. Dubravka Ugrešić priča i priča o “svastikama” i drugim nacističkim simbolima, tu i tamo ih opet viđaš. “To je uvijek bagatelizirano kao incident. Ali ako se to dešava svaki dan, onda to više nisu incidenti.” Hrvatska skoro nikada nije sudski istraživala zločine iz jugoslavenskih ratova – nijedna europska zemlja na tom polju nije bila tako ustrajan protivnik kao Hrvatska. Ugrešić: “Ako netko nešto ukrade, mora ići na sud. Kriminalci završavaju u zatvoru. Ali ako dva milijuna ljudi krade i pljačka, ne događa se ništa. Tako je to išlo.”

Nekoliko dana kasnije jedno veče provodim sa starim prijateljem u srbijanskom Novom Sadu. I tamo je grad obnovljen, bombardirani mostovi su zamijenjeni ili popravljeni, sve je zaboravljeno i izglađeno – pa ipak su priče iste kao u Bosni. Vladajuća partija u Srbiji je, povrh toga, opet zavladala u skoro svim oblastima društva. Jednog jutra pričam sa starim drugarom Želimirom Žilnikom. “Pod Titom nije ni izbliza bilo tako loše”, smatra on. Žilnik je već 1969. izbačen iz komunističke partije, ali je i nakon toga za televiziju mogao napraviti sve filmove koje je htio, sigurno dvadesetak dokumentataca. “O tome sad možeš samo sanjati. Nalog ili posao, od liftboja do menadžera u školi ili kazalištu, možeš dobiti samo ako se učlaniš u vladajuću partiju. To je danas potpuno jasno i direktno.” U međuvremenu je Putin počasni građanin ovog grada.

Kao i u Sarajevu, vrlo je često nejasno od čega ljudi žive. U osnovi, skoro nitko nema novca, a ipak su kafići puni. Mnogo je lažnog sjaja, često nema posla. Da bi preživio treba ti obitelj, ona u svim pričama igra bitnu ulogu. Jedan moj stari prijatelj ovako računa: on je živio s majkom od njene mirovine – 170 eura mjesečno – i njegove male ratne mirovine od 80 eura. Kad je majka umrla morao se snaći s njegovih 80 eura. Ostao je živjeti u kući njegovih roditelja. Katkad ima neki bijedan poslić na obezbjeđenju – euro na sat, 10 eura dnevno.

Cijene se ne razlikuju puno od zapadnoeuropskih: samo za jelo ti tjedno treba oko 75 eura. Moj prijatelj to radi sa 20. On kaže: “Ako si star, a nemaš ni para ni djece, onda odšetaš do Dunava. I skočiš. To je najbolje rješenje.”

Često pomislim na skroman, a impresivan War Childhood Museum u Sarajevu. Mladi ljudi koji su kao djeca preživjeli opsadu grada pozvani su da prilože po jedan predmet koji im je, u tim teškim vremenima, bio od životne važnosti. Pristigla je rijeka pošiljki, njih na stotine. Gledam ručno rađenu igru-nogomet, crteže na wc-papiru, dječiju odjeću od par krpa, fotografije, uflekanu malu bilježnicu, priče o zaljubljivanju – i te su se stvari nastavile događati. Posebno se sjećam jednog robotića od plave i zlatnožute plastike, najdraže svojine nekog dječarca koji je katkad morao otići po vodu ili drva dok su okolo padale granate. “Ovo bi za ljude mogli raditi roboti”, sanjao je tada, “koliko bi to samo života spasilo!”

“Mi smo bili na redu”, čuo sam kako u Sarajevu kaže mlada žena. “Samo nam se događalo ono što su preživjele i prijašnje generacije. Ona bi ipak roditeljima i precima željela postaviti nekoliko pitanja. Jer, pogledaj samo kako je prosperitetna i obećavajuća bila jugoslovenska federacija na početku devedesetih godina. I u kakvom su sad stanju Bosna i Srbija, nakon tog nacionalističkog požara. Europa je sad za mnoge Bosance i Srbijance poput nekog robotića, onog magičnog stroja koji te u jednom hipu rješava svih briga. Ali obje zemlje nisu mogle učestvovati u velikom proširenju EU od 1. svibnja 2004. godine, kao ni u onom narednom, za takvo što niti su bile, niti su još uvijek, ni izbliza spremne. A kako dalje, to ovdje nitko ne zna.

S holandskog preveo: Goran Sarić

Knjiga čuvenog holandskog istoričara Geert Maka “Velika očekivanja (Evropa 1999-2019)” bavi se dešavanjima u prve dvije decenije 21. vijeka i svojevrsni je nastavak autorovog međunarodnog bestselera “U Evropi: putovanje dvadesetim vijekom” koju je kod nas 2012. objavio sarajevsko-zagrebački Buybook.

I ova knjiga, “Velika očekivanja”, bi se naredne godine kod nas trebala pojaviti kod istog izdavača i opet u prevodu Maje Weikert i Gorana Sarića.