Talijanski filozof i psiholog Umberto Galimberti istražuje životne, egzistencijalne teme ljudi našeg vremena. U knjizi „Neugodni gost. Nihilizam i mladi“, pokušava opisati glavne odlike stanja duha među mladima u zapadnom društveno-kulturnom ozračju. Djelo je analitičko-dijagnostičkog karaktera, analizira uzroke krize ali pokušava pokazati i put za izlazak iz krize, iako je izlazak neizvjestan zbog dubine krize. Zbog važnosti i akatualnosti teme, knjiga će biti prikazana u dva nastavka.

Galimbertijev tekst nalazi se između Predgovora Maria Kopića i Pogovora Nermina Sarajlića. U uvodnom tekstu autor adresira knjigu mladima zato što se mladi „ne osjećaju dobro... zbog toga što se oko njih mota negudni gost, nihilizam, koji prodire u njihova osjećanja, muti njihove misli, briše perspektive i obzorja, slabi im dušu, kvari strasti čineći ih beskrvnim“. Odgovor na probleme mladih nije sposobna dati ni obitelj ni škola, izloženi su tržištu kao potrošna roba. U nihilističkoj amtosferi sve je obesmišljeno, nema neupitnih vrednota i načela, sve je promjenjivo i relativno, ne vidi se nikakav smisao u sadašnjosti a ni budućnost ne obećava ništa. U takvoj pustinji besmisla mladi osjećaju egzistencijalnu nelagodu bez poleta i perspektive.


Autor se slaže s Heideggerovom mišlju da nihilizam nije slučajna prigoda nego temeljni proces historije Zapada, unutarnja logika te historije


Egzistencijalni smisao što su ga u svojoj varijanti posredovale grčka filozofija, prvenstveno platonistička, i kršćanstvo rasplinuo se pred instrumentalnim umom „koji jamči tehnički napredak, ali ne i širenje obzorja smisla zbog pritajivanja misli i suhoće osjećaja“. To se može opisati kao „zalazak zapadnjačke kulture“, kako je već svojom filozofijom bio nagovijestio Nietzsche. „Žalost koja se spušta – piše Galimberti – jeste žalost zalaska, kada sunce ustupa prostor mjesecu, koji je zao, jer okončava dan u kojem je rad bio jalov, plodovi nisu urodili, zdenci su presahnuli i nikakav se bezdan nije otvorio da bi progutao čovjeka, koji je dakle ostao svjedokom sušnosti zemlje, svjedokom ništine što se iz nje rodila.“ Autor se slaže s Heideggerovom mišlju da nihilizam nije slučajna prigoda nego temeljni proces historije Zapada, unutarnja logika te historije. „Um se sgrčio u naučno-tehničku racionalnost koja ne potiče drugi smisao do vlastitu besciljnu potencijalnost. I tako na opustjelom obzorju, gdje svaki cilj ima konzistentnost varljivog privida, nedostaju pravac, smisao i cilj.“

Kriza se sastoji u tome da je „znak budućnosti sada drukčiji: iz budućnosti-obećanja promijenila se u budućnost-prijetnju“. „Psiha je zdrava kad je otvorena prema budućnosti. Kada budućnost zatvori vrata... tada inicijative zamiru, nadanja se pokazuju praznima, demotivacija raste, a životna moć implodira.“ Ako budućnost ne obećava ništa tada se javlja želja da se život zaustavi u „apsolutnoj sadašnjosti“. „Bolje je biti dobro i uživati danas, ako je sutrašnjica bez perspektive.“ Tko mladima može pokazati put u budućnost kada oni ništa od budućnosti ne očekuju? To je prema autoru glavni razlog zašto roditelji ili nastavnici više nisu autoritet mladima, jer je uloga autoriteta da pokazuje i vodi u budućnost. Kada su budućnost doživljava kao prijetnja tada mladi nemaju volje za aktivnim uključenjem u društvene procese. Gubljenjem nade u perspektivniju budućnost u sadašnjosti se otvara prostor neizvjesnosti. Takvo stanje može „proizvesti paranoidni diskurs u kojem se ne govori drugo doli o nužnosti da se zaštitimo i preživimo, jer tada dolazimo do tačke kada se društvo osjeća slobodnim od načela i zabrana i, zbog te slobode, barbarstvo je na pragu“.


Mladi trebaju osjetiti da su prihvaćeni i uključeni u stvarnost i da se s njome mogu i trebaju suočiti


Galimberti primjećuje da učitelji u školama ne razumiju dovoljno duh vremena, odnosno stvarne probleme koji tište mlade ljude. I zbog toga je na njima velika uloga u tome smislu da trebaju biti ne samo prenositelji znanja nego i odgojitelji koji će pomoći mladim ljudima da steknu samopoštovanje i prihvate sami sebe, jer je to osnova za izgranju zdravog identiteta. Mladi trebaju osjetiti da su prihvaćeni i uključeni u stvarnost i da se s njome mogu i trebaju suočiti. Ako, međutim, nisu sposobni suočavati se sa stvarnošću tada će „olako prihvaćati snove što ih nude droge i seksualnost“. Kada mladi shvate da se njihove želje neće moći ostvariti, tada se javlja frustracija. Ona je pak neizbježna u procesu sazrijevanja, ali „prevelika doza frustracije premješta drugdje traženje priznanja, bez kojeg nije moguće izgraditi nikakav identitet i bez kojega nije moguće živjeti“. „To premještanje, to odvraćanje poznaju adolescenti kao 'provod'. 'Vaše dijete misli samo na to kako će se provesti', kaže profesor koji nimalo ne sumnja da u provodu nema veselja, nego samo odvraćanja. Mladi traže provod jer se ne znaju veseliti. No veselje je ponajprije veselje nad samim sobom, dakle priznati, potvrđeni identitet, prihvaćena stvarnost, prevladana frustracija, minimalno potiskivanje.“ Škola bi se trebala potruditi da mladima „odgaja srce“, da im pomogne da uspostave koordinaciju između razuma i emocija kako bi postigli cjelovitost.

Umberto Galimberti, Neugodni gost. Nihilizam i mladi, Bosansko narodno pozorište – Zenica i Pedagoški fakultet u Zenici, Zenica 2013. Prijevod: Mario Kopić

Prometej.ba/J.Š.