Asja Bakić, Sladostrašće, Sandorf, Zagreb, 2020.

Ne dešava se često da književno djelo sa južnoslovenskog govornog područja ostvari snažan prodor na međunarodnu književnu scenu (inozemni uspjeh Sedam strahova Selvedina Avdića još se prepričava). Još je rjeđe da pisac/spisateljica to uspiju sa proznim debijem. Asja Bakić svojom je zbirkom priča Mars postigla upravo to – u prevodu Jennifer Zoble i izdanju izdavačke kuće Feminist Press ova je knjiga među američkim čitateljstvom primljena ozbiljnije nego u zemljama jezika na kojem je napisana, a Publishers Weekly uvrstio ju je na godišnju listu najboljih proznih naslova objavljenih na engleskom jeziku. Može biti da je Mars na regionalnoj sceni prošao ispod radara zbog jasnog odudaranja od aktuelnih, skučenih poetika i tema, ali i otvorene naklonosti žanrovskim literarnim elementima. Još jedan mogući razlog je to što Bakić, inače angažirana novinarka i jedna od osnivačica kultnog portala za feminističko čitanje popularne kulture Muf, uvijek piše beskompromisno feministički.

No na margini tzv. glavnog toka oduvijek se dešavaju važni književni pomaci, što potvrđuje činjenica da se sve više pisaca i spisateljica, lišenih starih akademskih predrasuda, okreće fantastici i prepoznaje njen ogroman potencijal da progovori o savremenom društvu i čovjeku. Čini se da je za Bakić ovakva pozicija bila iznimno produktivna, jer ju je primorala da vlastiti pripovjedački glas traži (i nađe) onkraj poželjnog glavnotokovskog izraza. U novoj knjizi Sladostrašće, također zbirci priča, ona produbljuje poetičke pretpostavke Marsa, i dok nedvojbeno otvara nove teme i perspektive, također obnavlja vlastite tematske opsesije. Jedanaest priča moglo bi se odrediti kao spekulativna fikcija koja se služi različitim elementima naučne fantastike, trilera, horrora, weird fictiona, sučeljavajući ih sa prepoznatljivo ovdašnjim historijskim i političkim sadržajima. Slažući svoje uvrnute kolaže koji ne nalikuju ni na šta što se ovdje piše (i osvaja nagrade), Bakić ih poškropljuje smjelom dozom erotike koja lako sklizava i u pornografiju, pa sama knjigu najavljuje riječima: Sladostrašće je knjiga koja bi gorjela na lomači da se nepodobne knjige i dalje spaljuju na lomači.[1] Avaj, knjige kakve ona piše, književni mainstream regije tretira danas nešto drugačije – ignorira ih. No možda (dis)kontinuitete ove vrste valja tražiti drugdje?


Jedan YU SF slučaj

Poznato je da je u Jugoslaviji postojao dinamičan ‘paralelni’ književni univerzum poklonika i poklonica žanrovske literature, naročito naučne fantastike (a u izmijenjenom obliku ove su prakse preživjele i u državicama postjugoslavije), što potvrđuje da savremeni autori/ice, kada se dohvate žanra, nipošto ne pišu 'u vakuumu'. Niz autorskih imena etablirao se objavljujući u široko čitanim publikacijama poput kultnog časopisa Sirius. Baš u jednom od izdanja Siriusa (br. 44, 1980. godina), može se naći priča koja u izboru teme i feminističkoj optici neobično podsjeća na Sladostrašće -Partenogeneza [2], autorice Tatjane Vranić. Premisa ove priče je vrlo jednostavna: nakon katastrofalnog planetarnog rata, svi muškarci na Zemlji su poginuli, dok su žene u atomskim skloništima preživjele i sada nastoje organizovati i obnoviti svakodnevni život, svjesne da su možda na pragu izumiranja čovječanstva. Stoga odlučuju oduprijeti se očajanju i upregnuti sva svoja naučna umijeća da podstaknu partenogenezu, odnosno samooplodnju, kako bi se život na planeti nastavio, u čemu eventualno uspijevaju.

Ako stavimo, na trenutak, zanatske kvalitete priče nastranu, poređenje sa pričom Gretel Asje Bakić moglo bi ponuditi poneki zanimljiv uvid. Iako je već sedamdesetih u sve oblike fantastike subverzivno počeo prodirati feminizam, dajući inovativna djela poput onih Joanne Russ ili Alice Bradley Sheldon (poznatija pod muškim pseudonimom James Tiptree Junior), u Jugoslaviji je Partenogeneza bila shvaćena kao mini skandal. Ona 'lomača' o kojoj piše Bakić na svom blogu ovdje se pokazala kao sijaset gnjevnih pisama tadašnjem uredniku Siriusa u kojima su povrijeđeni fanboysi jadikovali zbog 'pokušaja' da se lezbijske fantazije proture pod SF štivo, jadikujući da autorica svojim bolesnim ženskim šovinizmom čini čuda, ali i da se vrlo grubo poigrala najdubljim osjećajima obaju spolova. Urednik Borivoj Jurković je strastveno branio svoj izbor da objavi priču, iako njegov odgovor nije bio osobito elegantan.[3] Brutalna osporavanja feministički intoniranog žanrovskog pisanja čak i u svjetskim okvirima nisu prestala ni danas [4], no kod nas je, međutim, tek poneka žanrovska pripovjedačica iz epohe Siriusa ostvarila cjeloživotnu književnu karijeru. Ime Tatjane Vranić ostalo je zabilježeno u nekoliko SF antologija, i to je otprilike sve što danas možemo, pomoću proste pretrage na internetu, o njoj saznati.

Natrag na Sladostrašće: čitajući priču Gretel, po mnogo čemu jednu od ključnih priča zbirke, teško je ne pomisliti da je vajna Partenogeneza četrdeset godina kasnije dobila svojevrsni odgovor. Postavka priče je ista: svijet nakon muškaraca, ali priča je nesumjivo pisana za novo vrijeme i za savremeno čitateljstvo koje ovakvu spekulaciju neće pojmiti kao skandaloznu. Sa dalekom 'pretkinjom' dijeli osjećanje očaja ženskog čovječanstva osuđenog na sebe, ali i težnju da se krene dalje, međutim, intencija da se sa feminističkog stanovišta spekulira o mogućnosti takvog svijeta kod Bakić dolazi iz posve drugačijeg impulsa. Dok je Siriusova autorica, oprezno i pomalo naivno, uz naučni optimizam ispitivala i erotsku frustraciju preživjelih žena, Bakić svoju priču o svijetu bez muškaraca počinje upravo time. Posljednji spomenik patrijarhalne civilizacije, wellness/zabavni kompleks Sladostrašće odvraća pripadnice preživjelog spola od nastavka života nudeći, pod izlikom brige za zdravlje, bogatu paletu jeftinih seksualnih fantazija u virtuelnom svijetu, zasnovanih na popularnim narativima kao što je, primjerice, Ljepotica i zvijer: Zabavni je park bio ideja koja je okrunila zadnji stadij muškog ludila, ali žene su ga prigrlile kao najljepšu uspomenu na izumrli rod. Hodale su pogrbljene pod banalnim epitafom. Grupa junakinja koje uništavaju kompleks unijevši u njega dobro smišljeni ‘trojanac’ ustvari pokazuje da odmaknuti se od izumrle civilizacije znači, prije svega, uništiti slike kroz koje je ta civilizacija žene porobljavala. Bakić je spisateljica obdarena neobičnim smislom za humor koji uvijek uvezuje mračno i trivijalno do nerazmrsivosti – poput slike onemoćalih žena koje nakon gašenja sistema leže omamljene antibioticima – a ishod priče nije idealan, jer, kako glavna junakinja kaže, tugu nije moguće isključiti kao računalni program. Ako je spisateljica s početka osamdesetih motiv nestanka muškaraca rješavala u maniru hard-boiled SF-a naukom, savremena autorica tretira ga samo kao polazište s kojeg se kreće u bitku sa modelom, sa konceptom, sa slikom koja je pretpostavka ženskog porobljenja. Poređenje dvaju priča zorno demonstrira očigledno drugačije razumijevanje žanra, ali i navodi na pomalo melanholičan zaključak o dubokoj različitosti epoha u kojima su nastale – žensko čovječanstvo koje kod Vranić radi unisono, bodreći se međusobno, tvoreći tehnologije dostupne svima kako bi se ostvario biološki opstanak vrste uz bezrezervnu vjeru u nauku i progres, kod Bakić ne naslijeđuje ni trun takvog optimizma i vjere u budućnost. Ona piše za jedno drugačije vrijeme – vrijeme u kojem nas savremene tehnologije temeljene na (lažnoj) personalizaciji iskustva uvlače u konzumerističku fantaziju i kapitaliziraju na našim nagonima. U njenom svijetu muškarce ne nadživljava samo tuga, nego i kapitalizam.


‘Gotovi’ motivi i feminističke reinterpretacije

Priča Gretel čiji, suvinovskom terminologijom kazano, novum ne bez razloga nosi isto ime kao i knjiga, lijepo ilustruje postupak Asje Bakić i može funkcionirati kao model za njene fantastičke/spekulativne priče u užem smislu riječi. U takvim pričama Bakić polazi od fantastičkog motiva ili ideje i gradi pripovjedne svjetove ‘od nule’, često revidirajući stalne žanrovske motive, ne prezajući da bira upravo one koji su maltene sinonim za pulp, poput otmice vanzemaljaca, ali i psiho/fiziologije androida, kao u Otmici, dok se pak u katastrofičnoj 1740 bavi temom putovanja kroz vrijeme. Drugi dominantan postupak je feminističko i često, mada ne i nužno fantastičko preoblikovanje poznatih narativa. Bilo da dovitljivo reinterpretira mitove o Hadu i Persefoni (Muški jarak), odnosno Apolonu i Dafni (Δάφνη), ili pak kanonski književni tekst (u priči Patnje mlade Lotte ispisuje vjerovatno najpoznatiji tekst romantizma, Patnje mladog Werthera, iz perspektive junakinje), feministička intencija Asje Bakić je ogoljena, jasna, beskompromisna. Naratološki, u prvom planu je uvijek pripovjedačica čijim očima sagledavamo stvarnost, što potcrtava pisanje u ich-formi, sa svega nekoliko izuzetaka.

Imaginarij Asje Bakić je širok, a to je pokazala još u svom proznom debiju. U ovoj je zbirci, međutim, raznolikost još odvažnija – redaju se u njenoj prozi, posve ravnopravno, njemački romantizam, helenska antika, artefakti Jugoslavije, apokaliptični i vanzemaljski krajolici... Dobar je primjer priča 1740, koja zasigurno spada u najsnažnije momente zbirke – u njoj Bakić suvereno spaja kiparsko naslijeđe Vojina Bakića, putovanje kroz vrijeme i globalno zatopljenje u istovremeno melanholičnu i duhovitu pripovjednu cjelinu o grupi očajnih naučnika koji pokušavaju konstruirati vremeplov kako bi se vratili u Jugoslaviju šezdesetih, prijavili Titu i Kardelju nesretni budući razvoj događaja i možda preokrenuli tok historije. Ne želim opravdavati ljude, ali činjenica je da ne možemo uvijek razmišljati o većim problemima kada nas razapinju privatne tuge, kaže junakinja priče koja sabotira cijeli poduhvat i vraća ih u još dalju prošlost, pedesetak godina prije Francuske revolucije, u najrazuzdaniju moguću epohu. Ova jednostavna mantra gotovo da se može čitati kao moto cijele zbirke – čovjek je sa svojim tehnološkim produžecima i dalje sićušan i smiješan u svojim nakanama da spasi svijet koji je već suviše daleko odmakao na putu ka propasti. Iako posve različite, junakinje iz priča Gretel i 1740 na kraju podsjećaju da će ono neuhvatljivo ljudsko, bilo to tuga ili inat, uvijek donositi odluke za upravljačkom pločom, makar svijet otišao kvragu.

Ta je skepsa ka tehnologiji paradoksalno i približava i udaljuje od naučne fantastike, koja, kao i drugi vidovi žanrovskog izraza, za autoricu predstavlja vrlo liberalno shvaćen kontinuum i široko polje narativne igre, a elementi koje prepoznajemo kao aktuelnu ‘realističku’ problematiku, poput pomenute klimatske krize, konzumerizma, otuđenja, posve su ravnopravni spekulativnima kao što su seksualnost vanzemaljaca ili distopijska poliamorna zajednica. Ovaj kolažni pristup omogućava joj da se okretno kreće ‘između svjetova’ i da zalazi, tematski ali i formalno govoreći, u prostore koji su piscima zajedničkog jezika uglavnom nezanimljivi, ako ne i nedostupni. Njena daleka književna srodnica mogla bi biti Carmen Maria Machado sa svojom zbirkom Her Body and Other Parties koja ima sličan liberalan pristup popularnim žanrovima, te sklonost feminističkom tretmanu aktuelnih tema današnjice, a povezuje ih i mračan smisao za humor, koji pričama daje satiričan podtekst, ali i korištenje narativnih strategija horrora da se tretiraju teme tijela i tjelesnosti.

Konačno, upravo je istaživanje erotskog, uz dosljedan feministički i ambivalentan fantastički pripovjedni pristup, konstanta u svim pričama ove zbirke. Psihoanalitička kritika imala bi pune ruke posla sa Bakić koja svjesno frojdovski kodira odnose među likovima priča Muški jarak i Mama gdje se junaci bore sa bolesnom ovisnošću o majkama. U priči Dorica Kastra pratimo članove bračne zajednice koji svoje zajedničke pornografske uratke dostavljaju birokratskoj totalitarnoj vlasti sa istom ozbiljnošću kao i poreze, a Bakić vispreno istražuje odnose moći koji se generiraju među njima, nestašno se poigravajući s pornografskim elementima. Konzervativna shvatanja ‘grešnog’ ženskog zadovoljstva i adolescenske seksualne radoznalosti, utemeljena u ideji da su žudnja i kazna neraskidivo povezane, Bakić u pričama 1998 i Sljepilo s revnošću rastočava, radosno svojim junakinjama nudeći izbavljenje. No priče nikad ne gube svijest o ambivalentnosti najnižih i najsnažnijih nagona. Bakić bi očigledno umjela zagolicati, kada bi to željela, ali to joj nije cilj – u pričama Sladostrašća seksualnost je kompleksna tapiserija sačinjena od uzbuđenja, ali i nježnosti, melanholije i zazora. No da li bi Sladostrašće doista gorjelo zajedno sa autoricom na lomači zbog njenog interesa za erotsko i karnalno, naročito njegove rubne inkarnacije, poput poliamorije ili incesta, ostaje na čitateljstvu da procijeni.


Rad čini robota

Konačno, u ovoj je knjizi neobično važna tema samog pisanja, smisla umjetničkog čina i uloge pisca/spisateljice u vremenu kada sve češće postavljamo pitanje o opstanku književnosti u obliku koji poznajemo. U Marsu je ta linija naznačena pričom Donji svijet o sveplanetarnoj zabrani pisanja i progonu pisaca na Mars. U Otmici Bakić produbljuje i komplicira tu spekulaciju: književnost je u distopijskom svijetu ove pripovjetke nekakva perverzna podvrsta PR-a, reklamni ju je diskurs već potpuno i brutalno kooptirao, mjereći joj vrijednost na osnovu toga koliko je puta u tekst udjenula plasman proizvoda. Zabrinutost za sudbinu književnosti izražena kroz mogućnost njenog potpunog nestanka djeluje gotovo starinski u beskompromisnoj futurologiji Asje Bakić, naročito kad je uporedimo sa odvažnim istraživanjem seksualnosti ili brutalnim rovarenjem po nesvjesnome. Iako se ova bradburyjevska dilema obrađuje kroz ironiju malčice pregrubu da bismo joj se potpuno prepustili, Bakić u Otmici produbljuje ideju o nestanku književnosti: da, pričanje priča će u dalekoj budućnosti možda i preživjeti, ali valja nam se zapitati kakve će to priče biti? Međutim, jedan drugi aspekt ove priče čini se važniji – ovdje se pisanje (ponovo) razotkriva upravo kao rad, uz svu otuđenost koja uz njega u kasnom kapitalizmu ide, a od ‘rad’ do ‘robot’ samo je jedan korak. Koliko god bili skeptični prema spekulaciji o budućoj propasti književnosti, ruke junakinje koje rade neovisno od glave još su jedna košmarna slika koja ostaje dugo nakon čitanja ove zbirke. Treba napomenuti da sa druge strane istog motiva autorica postiže mnogo uvjerljivije rezultate: ironijski sagledavajući romantičku figuru muškarca-pisca-genija, ona ženskom perspektivom razobličava obožavanog senzibilnog Werthera (Patnje mlade Lotte), a slično čini i u svojevrsnom portretu umjetnika u mladosti koji podjednako crpi svoja ‘nadahnuća’ od Byrona i od nerazriješenog edipovog kompleksa (Mama).

Iako kvalitet priča nije posve ujednačen, najsnažniji momenti zbirke dostižu optimalnu sjedinjenost zanatskog i sadržajnog i ostaju duboko upisani u pamćenje. Ni jezik koji je lakonski i jezgrovit nije smetnja, naprotiv, jasno je da je odustajanje od prekomjerne stilizacije svjesna odluka kako bi barokni tretman motiva, košmarne slike i radikalne ideje došle do izražaja. U najboljim trenucima – on je hirurški precizan. Također, žanrovsko meandriranje nije samo po sebi osobit kvalitet, iako se ponekim ovdašnjim piscima često ‘omakne’ samohvala tog tipa, kao da je osviješteno prelaženje žanrovskih granica samo po sebi nekakav osobito avangardan postupak koji će vas odmah izdići iznad kaljuže tzv. trivijalne literature. Važno je šta se sa elementima utopije ili distopije, naučne fantastike ili horrora zbiva jednom kada se poslože u pripovjednu cjelinu - dostižu li autentičan stil i izraz, dobijaju li potencijal da savremenost osvijetle iz nekog novog ugla? U slučaju Bakić, odgovor je potvrdan, jer nju zanimaju tačke otpora, a ne tek (distopijske) dijagnoze ili (utopijske) sanjarije. Težnja za prevratom opstaje čak i kada zgasne sva nada da može doći do promjene - kada se žuđena alternativa prometne u eskapistički hedonizam (1750) ili se revolucija pokaže haotičnom umjesto pravedničke (Gretel). Pesimizam premrežava cjelokupnu zbirku, da, ali on nikada nije jednoznačan i budućnost nikad posve ne izmiče našim rukama, makar one bile i automatizovane, unaprijed programirane ruke robota. Naposljetku, Sladostrašće kao da podsjeća da uvijek postoji mogućnost glitcha: tračak nade koji tražimo ne bismo li zauzdali čudovište progresa.

Autorica: Maja Abadžija, Prometej.ba

[1] https://asjaba.com/2020/05/15/nekoliko-rijeci-uz-sladostrasce/

[2] Pažnju na ovu priču skrenuo je i Dinko Kreho u tekstu Najgora od svih budućnosti: SF u SFRJ (Bio sam mladi pisac i drugi eseji o književnom polju, Zagreb: Sandorf, 2019., str. 38-50)

[3] A sad smo na kraju: autorica (i ja?) poigrala se najdubljim osjećajima obaju spolova... NIJE, tvrdim ja! Najdublji osjećaj ženskoga spola nije, koliko sam upućen, žed za spermom (kako Vi to tvrdite) nego NAGON ZA MATERINSTVOM, TEŽNJA ZA PRODUŽENJEM VRSTE. Vi i ja nikad ne bismo mogli, bez spola kojem pripada Tatjana Vranić, autorica PARTENOGENEZE, stvoriti potomstvo. Niti se ijedan pripadnik moga i Vašeg spola dosjetio oplodnji kolektivnom sviješću, sram nas bilo... Eto, dragi čitatelju, moga razloga zbog kojega mi je PARTENOGENEZA toliko prirasla srcu: u toj je priči upravo MAJČINSTVO glavni movens, a ne lezbijstvo, kako ste Vi pogrešno shvatili! (Riječ urednika, Sirius br. 45, ožujak 1980.)

[4] Dovoljno se prisjetiti afere Gamergate ili višegodišnjeg 'kulturnog rata' koji prati najvažniju žanrovsku nagradu Hugo. U posljednjih nekoliko godina događa se svojevrsni obrat, sve su vidljivije brojne spisateljice od kojih se neke aktivno bore da žanr više ne bude uporište seksizma i mizoginije. Ove godine se desio i presedan – na listi nominacija za najbolji poseban roman nagrade Hugo sve su odreda – autorice.