*

Značenje Ramizove pobune u kontekstu romana

„Onaj ko donosi kugu, sigurno je opasan. To, doduše, ne treba dokazivati, ali je potrebno reći.“ [1] Ove riječi u romanu Tvrđava Meše Selimovića izgovara gluhi narodni prvak Mula Ismail prokazujući na ovaj način studenta Ramiza kao nekoga čiju krivnju nije potrebno ni dokazivati. Sve je u ovom iskazu znakovito: i činjenica da je „gluhi Mula Ismail“ uspio razabrati u Ramizovom govoru neprijatelja carstva (vlasti), zakona i vjere, i pozicija narodnog prvaka, iz koje Mula Ismail govori naglas (dok ljudi šapatom prepričavaju Ramizove riječi) i njegova neupitna teza da Ramizovu opasnost ne treba dokazivati.

Roman Tvrđava objavljen je 1970. godine i u jednoj svojoj dimenziji neraskidivo je vezan za jedan, Selimoviću najbliži, topos, za regiju sjeveroistočne Bosne, iako je radnja romana smještena u Sarajevo 18. stoljeća. Spona između sadržaja i strukture romana, s jedne strane, i antropoloških osobenosti sjeveroistočne Bosne, s druge strane, ogleda se upravo u liku studenta Ramiza, buntovnika koji u svom iskazu nosi aktivno naslijeđe jednog derviškog učenja koje je nastalo, razvijalo se, djelovalo i imalo najviše pristalica upravo na ovom području. Ramiz s minbera Alipašine džamije govori: „Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinićemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.“ [2] Slijedeći ovu nit u romanu, prateći način na koji se aktivna Ramizova pobuna prepliće s tihom pobunom glavnoga lika, Ahmeta Šabe, još ranije saznajemo da je Ramizu sve ovo „otkrio jedan derviš hamzevijskog reda. Upravljači nisu potrebni, ni vladar, ni država, sve je to nasilje. Dovoljni su ljudi koji se dogovaraju o svemu, obični ljudi, koji obavljaju svoje poslove, i ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima, i dovoljna je božija milost koja će im pomoći. Derviša su ubili, ali su njegove riječi ostale u njemu.“ U iskazu „ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima“ sažeta je suština i omeđen spoznajni prostor kolektivnog duha ovog podneblja. U samom tkivu romana javlja se otvorena diskusija kroz stajališta različitih likova, ali i samog glavnog junaka, o hamzevijskom učenju: „Muderis Rahman je objasnio korijen i razloge nastanka hamzevijskog učenja, koje odriče svaku vlast i propovijeda nered, u kojem svako treba da se brine o sebi. Iz mnogih podataka, godina, imena, izvukao sam za sebe zaključak, a bogzna je li tako, da se to učenje pojavilo, ne znam kada i ne znam gdje, kao posljedica siromašenja i nezadovoljstva seljaka, čiji su uslovi života bili teški.“


Hamzevije – istina, parahistorijski podaci i predaja

U kontekstu tradicije tasawufa u Bosni i Hercegovini hamzevije su svakako najkontroverzniji derviški red, prilično nejasnog učenja i malo rasvijetljenog porijekla i trajanja. Prema usmenoj predaji hamzevijama se pridaje epitet političkog pokreta više nego derviškog tarikata, neki komentatori kratko kažu da su anarhisti, a prema nekima, začetnici komunističkog sistema mišljenja na ovim prostorima. Zna se da je red nastao kao frakcija bajramijsko-melamijskog tarikata, te da ga je utemeljio Hamza Bali Orlović, rođen u prvoj polovini 16. stoljeća, po svoj prilici u selu Orlovići u blizini Vlasenice. [3] Hamza Bali Orlović je proglašen heretikom, a njegove pristalice otpadnicima od vjere. Prema nekim tumačenjima, oni su smatrali da na određenom stadiju, u traženju sjedinjenja s Bogom, postaje suvišan obred na način na koji to čine „obični“ vjernici. Borili su se protiv postojećeg društveno-političkog stanja, a svoj ideal su vidjeli u vraćanju prvobitnom islamu. Kada je ovo učenje predočeno sultanu, hamzevije su proglašene murtedima (otpadnicima), a tadašnji šejh-ul-islam Ebu Suud izdaje fetvu o njihovom progonu. Hamza Bali Orlović je na prevaru odveden u Carigrad, ispitivan, osuđen, i u tajnosti pogubljen 6. juna 1573. godine. U smrtnoj presudi je pisalo: „Budući da je on iznosio neke nazore, kojima se vrijeđa čast našeg Pejgambera i da je utvrđeno njegovo potpuno nijekanje proživljavanja i Sudnjeg dana, a to sve s pravednim svjedocima detaljno protiv njega dokazano, osudih da je dopušteno pogubiti ovog otpadnika, nakon što je razmotreno njegovo učenje.“ Njegov egzekutor je bio Mehmed-paša Sokolović, a za samog Sokolovića se vjeruje da ga je 1579. ubio upravo hamzevijski derviš.

Nakon Hamzinog pogubljenja, hamzevije su djelovale još puna dva stoljeća, a broj pristalica i članova ovog reda u 17. stoljeću prema nekim je podacima iznosio čak osamdeset hiljada ljudi, uglavnom na području sjeveroistočne Bosne.

Zna se i da su sljedbenici ovog tarikata svoje djelovanje nastavili iz Gornje Tuzle gdje je 1582. godine zabilježena njihova pobuna. Kako se navodi (prema A. Handžiću), u Gornjoj Tuzli je bila formirana i „derviška vlada“ sa snažnim političkim tendencijama, a djelovanje hamzevija bilježe i izvori iz 17. stoljeća koji kažu da se u Gornjoj i Donjoj Tuzli „nalaze krivovjerci, Hamzini sljedbenici“.

Osim navedenih podataka, o Hamzi Orloviću ispredaju se mnoge priče pune fantastičnih elemenata i nadnaravnih detalja, što dovoljno govori o snazi ove pojave u socio-kulturološkom kontekstu osmanskog perioda.


Pojedinac i kolektivna svijest

Od aktivne uloge u političkom životu Osmanskog carstva, kakvu je imao Hamza Bali Orlović, preko aktivne uloge fiktivnog lika studenta Ramiza u romanu Tvrđava Meše Selimovića, dolazimo do pasivnog prenošenja buntovnog duha koji možemo markirati i kao hamzevijsko učenje u svijesti mogućih potomaka pobunjenih derviša u tuzlanskom kraju. Cijela se filozofija običnih, „malih“ ljudi ovog područja može svesti na već navedeni iskaz: „Ne žele da vladaju nad drugima, a ne daju da iko vlada nad njima.“ I ako to znači nered i anarhiju, onda ovi ljudi doista žive u neprestanom ciklusu iščekivanja i pojavljivanja pojedinaca koji oživljavaju hamzevijsko učenje u bilo kojoj manifestaciji, ma kako se ona nazivala u datom historijskom trenutku.

Lejla Dervišević


[1] M. Selimović, Tvrđava, „Svjetlost“, Sarajevo, 1970. str. 218

[2] M. Selimović, Tvrđava, „Svjetlost“, Sarajevo, 1970. str. 160

[3] Podaci navedeni prema E. Urjan Kukavica, „Bajramije-melamije-hamzevije“