U aprilu 2017. godine, nakon izlaska albuma Go u gostima napisao sam recenziju istog tog albuma. Napisana recenzija je poslana portalu Muzička Zona, čiji me je urednik dan poslije obavijestio da ona ide na objavu, ali ista nikad nije ugledala svjetlo dana. Saznao sam kasnije, a lako je i provjeriti, da Helem Nejse od strane pomenutog portala trpi cenzuru/blokadu.

U nikad objavljenoj recenziji sam napisao: „Kada se Moca i Biznismeni u svom nedavno objavljenom singlu Istom snagom pitaju „gdje su sada pankeri, koreri, metalci, zar je moguće da su svi nestali“ isto se može pitati i za repere tj. rap scenu u Sarajevu. Kao pank, hard core, metal, i rap u Sarajevu je ne tako živ.“

Tri godine od spomenute recenzije i albuma Go u gostima rap u Sarajevu je itekako živ, pa su na sceni Stoposto, Geko, Katarza, Black Beriz, Frenkie, Kontra, Cunami, i naravno Helem Nejse.

Helem Nejse je prije par dana izbacio novi, treći album Gluten Tag. Naići će album od strane prijatelja i fanova, iz ne znam koje grupe fanova po Stihomiru Klepiću, na komentare da se bend dubiozirao (pretvorio u Dubiozu Kolektiv), i da su im pjesme k'o džinglovi, što je opravdano i razumljivo nakon tvrdih pjesama sa prva dva albuma kao što su Bosnia, Smetljište historije, Sudinica, i dobrog (predobrog, što bi rek'o Gagara) gostovanja Helem Nejse ekipe na FMJAM20 Cypheru. No ovi džinglovi tj. Helem Nejse i Gluten Tag se uklapaju savršeno u opis (sjeverno) makedonskog post-punk benda Bernays Propaganda od strane slovenačkog umjetnika Marka Brecelja koji je rekao da je to karamela koja izgleda naivno i mekana na površini ali kad je staviš u usta, završiš s kamenom koji može da ti polomi zube.

To je nastavak tradicije i već prepoznatljivog stila Helem Nejse koji, da citiram Arnela Šarića Sharana, bolje zvuče kada izvode šaljive pjesme nego ozbiljne i obrnuto. Uz sav zabavni, šaljivi i ljubavni karakter pjesama, kolektiv ne zaboravlja društveni angažman, nesvjesno se pridržavajući izjave anarho-feminističke heroine Emme Goldman: Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije.

I uz Laganu zadavu, pravi (pro)ljetni hit savršen za održavanje mentalnog zdravlja u vrijeme izolacije u doba korona virusa, Helem Nejse nas od samog početka albuma navodi na ples uz sebi svojstven stil storytellinga. Koji se nastavlja u drugoj pjesmi na albumu, i prvom singlu koji je najavio album, pjesmi More than weed – koja odlično secira problem komunikacije i integracije bosanskohercegovačke (pa i srpske i hrvatske) emigracije u zemlje Zapadne Evrope, najprije Francusku i Njemačku kroz pitanja kao što su „pa kako ćemo onda pričat“, „do you know who is Pape Pape superman“ i „do you know who is Hasan Salihamidžić“. Pjesma je popraćena video spotom, u kojem su ulogu našle izbjeglice i imigranti koji su na putu ka istim zemljama Zapadne Evrope zasad zapeli u našoj banana državici. Odličan simbolični pokazatelj o isprepletenim sudbinama naše emigracije i izbjeglica (imigranata) iz Sirije, Afganistana, Iraka, Pakistana, Indije.

Dolazimo do ništa manje zabavne, ali po meni najbolje pjesme na albumu, i to ne zbog muzičko-vokalnog, već zbog onog društvenog. Zaboravio je pjesma koja savršeno opisuje stanje uma ovdašnjeg (muškog) homosapiensa koji, prvenstveno neodgovoran prema sebi a onda i prema svojoj djevojci, ženi, majci, roditeljima, za sve izgovor nalazi u riječi – zaboravio – misleći da to ispravlja (ne)urađeno i koji se nakon svega nastavlja ponašati kao da se ništa nije desilo.

Sljedeća, četvrta pjesma na albumu je drugi singl sa albuma, od ranije poznata publici. Radi se o pjesmi Maza, koja je online izašla na Međunarodni dan žena – 8. mart, popraćena Lyric videom.

Odlična, zabavna a pomislili biste i ljubavna pjesma? Ako volite životinje tj. mačke, da. Pjesmu ne bih posebno komentarisao, pjesma je svakako već dobro primljena među publikom. Svakako bih pohvalio Gagaru koji se odlično snašao u za njega novom stilu (reggaeton) i koji mu, po mom mišljenju, dobro leži.

Iako mi je i sam Gagara rekao da zna da etno-narodnjački zvuk nije to što volim, te da mi se ti dijelovi možda neće svidjeti na nekim pjesmama (što je istina), pjesma Kule i gradovi sa Božom Vrećom je najbitnija pjesma na albumu. Božo Vrećo je odličan izvođač i umjetnik i njegov glas je fantastičan no radi se o nečem drugom, bitnijem. Radi se o tome da je Božo Vrećo, kao što svi znamo, pripadnik LGBTIQ populacije. A zašto je ovo bitno?

Prije otprilike 6 mjeseci, neposredno pred prvu Povorku ponosa sam sa Helem Nejse ekipom i Draletom iz Dubioze Kolektiv sjedio na kafi, gdje smo naravno pričali i o Povorci. Dok sam ja eksplicitno dao podršku Povorci i LGBT populaciji, Helem Nejse ekipa je bila suzdržana, što me je iskreno malo i razočaralo. E zato je pjesma Kule i gradovi sa Božom najbitnija pjesma ovog albuma. Jer sada, ovom saradnjom Helem Nejse kako se i kaže u tekstu pjesme „ruši kule i gradove“, ne bivajući neutralan već podržavajući jednu (i fizički) ugroženu manjinu, odbijajući nadam se od sebe onaj homofobni dio publike koji ih zbog ovog možda neće više slušati. Ali to nije nikakva šteta.

Pomislićete da je saradnja sa Dinom Šaranom nešto novo, ali za neupućene Gagara i Stihomir već dugo njeguju kolegijalne odnose, još iz doba Strava Škole i pjesama Huja i Ljubav. Stoga je normalno da je ova saradnja legla a naročito jer se tu pridružio Abdulah Sidran i svojim kratkim stihom u svom stilu poslao snažnu poruku.

Predzadnja pjesma na albumu, Turci i Rusi, je jedna politički nekorektna pjesma, koja opisuje paradoks naših identitetskih podjela (Iako svi smo cijeli, pravo se volimo dijelit’) ali koja ukazuje i na problem Cuius regio, illius religio/Čija je zemlja toga je i vjera (Jer ja kad dođem, vi se odmah morate odatle odselit‘). Ova pjesma može imati efekat kao i pjesma Kule i gradovi, taj da odbije dio publike od Helem Nejse – upravo onaj koje se pronalazi i identifikuju sa „braćom“ Turcima, Rusima, Švabama i koji se može naći uvrijeđen, ali opet kažem to nije nikakva šteta.

Album se završava kratkom pjesmom Stručni štab, koja u minut i po opiše jedan dan u životu pripadnika Stručnog štaba: Mufida, Goge i Ziketa. On je lijen, voli sjediti svaki dan na kafi (svaki dan sjede u istom kafiću), teme njihove priče su uvijek iste (oni vazda vrte samo istu priču), dok skrolaju i objavljuju po Facebooku i Instagramu (na fejsbuku statusi na instagramu slike), koji ima cigare, nema upaljača a mrsko mu je ustati da ga kupi (Na stolu cigare a upaljača nigdje, Čekamo te po’ sata đe’ si do sada), i koji nema potrebu ni da se pomjeri sa tog mjesta i iz takvog stanja, jer bolje neće ili za bolje niti ne zna (Đe’ ćemo na more, nećemo niđe’ , ima’l ovakvog meraka ba iđe’?). Kao i pjesma Zaboravio, jedna vrlo zabavno odrađena a veoma ozbiljna pjesma, odlična za zaključiti treći studijski album konglomerata Helem Nejse.

Koji je, kao što ste mogli čuti, tematski širok na osam pjesama i koji, kao što je slučaj sa albumom Biznis Pank benda Moca i Biznimeni, odiše nekom naivnošću materijala koji nosi umirujuće dejstvo, naročito bitno u vrijeme korona virusa i sveopšte panike i histerije, ne gubeći pritom kritičku oštricu za društvena i politička pitanja.

Kao što i sami kažu, znaju da budu ljuti ko ris a jako su često veseli pravo, pa ćeš se zajebati ako ga ne budeš sa njima dav'o.

Autor: Minel Abaz, Prometej.ba