Uz 16. broj Školegijuma, magazina za pravednije obrazovanje, koji možete potražiti na bolje snabdjevenim trafikama diljem BiH, svi čitatelji na poklon dobivaju Golicave novele Đovanija Bokača (Giovanni Boccaccio). To je izbor od 19 „golicavih“ novela od njih ukupno 101 iz Dekamerona, najpoznatijeg djela ovoga talijanskog pisca iz 14. stoljeća.

I onda kada je u školama dio užeg „popisa za lektiru“, Dekameron se standarno ne čita u integralnom obliku, nego u izboru koji gleda da obuhvati novele u kojima nema previše „opscenosti“ i „erotske eksplicitnosti“. Ovaj Školegijumov izbor je suprotan, obuhvaćajući one novele koje sam autor naziva golicavim. Zašto i čemu takav, saznajte kroz ovaj zamišljeni „intervju s Predgovorom“. Ako nisu Predgovoriteljeva retorička, pitanja su naša, a odgovori (na dosta mjesta za ovu potrebu skraćeni) su uzeti iz dotičnog predgovora ovom izdanju, koji je napisao Nenad Veličković.


Zašto Dekameron i zašto ovakav izbor iz Dekamerona – u škole?

Na prvo se pitanje odgovor čini prost – zato što je to jedno od kapitalnih djela svjetske književnosti, neizostavno iz svakog lektirskog kanona. A takvo je zato što je dobro zamišljeno i precizno izvedeno, zato što govori o ozbiljnim i važnim temama, zato što je jezik kojim se pripovijeda bogat, a naracija zanimljiva, zato što predstavlja uzor pripovjedačkog umijeća u formi novele, zato što svjedoči o transformaciji usmenog i narodnog kazivanja u pisanu, literarnu i autorsku formu, zato što je, u najkraćem, poput Šekspira ili Rablea, neprekidno aktuelan i jer se kao takav tiče i današnjih mladih čitalaca. A aktuelan je, prije svega i iznad svega, zbog svog renesansnog duha, slobodnog i hrabrog da pomjeri granice kolektivnog mišljenja.


Međutim, zašto bi svi ti kvaliteti bili značajni u školi; odnosno, zašto je dobra književnost – najbolja, u svjetskim mjerilima – važna za obrazovanje mladih ljudi?

Prije svega, obrazovanje podrazumijeva, ukoliko je slobodno od indoktrinacije, intelektualni i moralni razvoj mladog čovjeka. Nerazdvojivo intelektualni i moralni, jer se moralne odluke donose na osnovu vrijednosnih stavova do kojih se moralo doći racionalnim metodom, analizom relevantnih činjenica i logički tačnim izvođenjem zaključaka. Književnost u tom smislu nudi mogućnost mladim ljudima da vježbaju donošenje ovakvih odluka, jer ih uvodi u situacije u kojima, poistovjećujući se s likovima i uživljavajući se u fikcionalne situacije kao u stvarne, mogu opažati i analizirati motivacije ljudskih postupaka i njihovu uslovljenost kako konkretnom situacijom tako i određenim sistemima vjerovanja. Naravno, najprije to moraju naučiti, pa nastava književnosti ima i taj kompleksan zadatak da čitanje i razumijevanje tretira dijalektički, ne dajući trajnu prednost jednome pred drugim. Ne može se, drugim riječima, znati šta je u djelu rečeno ako se ne razumije kako je to rečeno. I obratno, ne može se znati kako je nešto rečeno dok se ne razumije šta je rečeno.


Koliko je zapravo priča u Dekameronu i o čemu one govore?

Uprkos naslovu koji bukvalno znači deset dana (pa puta deset novela), Dekameron ne čini 100 nego 101 priča. U toj pomalo skrajnutoj, stoprvoj, tzv. okvirnoj priči, upoznaje nas pisac sa sedam djevojaka, od kojih Nijedna nije prevalila 28 niti je bila mlađa od 18, svaka umna i plemenite krvi i lijepa obličja i krasnog vladanja i ljupke čestitosti, koje bježe iz Firence skupa s tri mladića, u obližnji ljetnikovac, nadajući se da će tako umaći kugi što hara Firencom.

Te priče su uglavnom o praznovjerju, sujevjerju, vjerskoj zatucanosti, gluposti, škrtosti, ljubomori, pohlepi, zloći, nejednakosti i nepravdi. I obrnuto, naravno, o razumu, nesebičnosti, plemenitosti (u postupcima, ne u porijeklu), pravičnosti, jednakosti...

Na primjer, u prvoj noveli pripovijeda se o lupežu koji na samrti traži da ga ispovjede. Dolazi sveštenik i sluša umirućeg, a ovaj mu laže da je razna čuda doživljavao i činio i laže tako dobro da sveštenik, koji je inače priglup i neobrazovan, a željan da takve stvari čuje, u sve to povjeruje pa na kraju, zahvaljujući njemu, lupeža proglase za sveca. I svi dolaze da se tom svecu poklone. (Onako kako su masovno i prilježno odlazili u Zetru, da im Torabi posveti vodu iz sarajevske pivare.) Nimalo slučajno, prva priča u Dekameronu velika je kritika svešteničke lakovjernosti i pučke naivnosti. Kao suprotnost toj masovnoj zaglupljenosti, Bokačo slavi erotsku slobodu. Život je širi od svih pravila i dogmi, igra je ljudskija od molitve, živjeti treba veselo, razigrano i nepretenciozno, a ne stisnuto, hladno, sračunato. Moral je neodvojiv od vrlina, ali vrline se potvrđuju punim srcima a ne praznim riječima. Sloboda je nespojiva sa strahom, to je najvažnija poruka Dekamerona. Nema razloga, uvjerava nas Bokačo, da traćimo život puzeći za predrasudama.


Koju ulogu ima, dakle, Eros u njegovim pričama? Centralnu?

Bokačo baštini tradiciju pučke komedije, koja je upravo eros koristila da pokaže moralnu impotenciju viših socijalnih slojeva. Taj sloj zato najčešće predstavljaju stariji muškarci, slabi karakteri i jaki stubovi društva. Jedan od njih je Rikardo, bogati stari sudija, koji se zahvaljujući bogatstvu ženi najljepšom nevjestom u mjestu. S velikim slavljem je dovede u svoju kuću priredivši sjajan i veličanstven pir. Međutim, nakon što Prve noći slučajno uspije da jedanput ispuni bračnu dužnost a umalo i da ga taj jedan jedini put ne izdade snaga (...) jer bijaše suh i mršav, i kratkog daha, valjalo prošekom i kolačima i drugim sredstvima povratiti dušu, gospar sudac dalje izbjegava svoje bračne dužnosti pozivajući je na uzdržavanje zbog raznoraznih crvenih dana u njegovom crkvenom kalendaru.

Zbog toga nezadovoljna supruga utekne u zagrljaj drugom muškarcu, koji će je zaslužiti osobinama upravo suprotnim od Rikardovih. Za razumijevanje glavne ideje Dekamerona, ključna je u ovoj priči ne njena erotska razigranost nego njena satirična tendencija: svece na nebu održava zemaljski interes slabića.


Koliko izraz golicave opisuje pravu narav ovih priča? Ima li tu doista opscenosti i vulgarnosti?

Golicave - to je dobro pogođen izraz, i mjera; scene su skicirane tako da se svaki detalj može zamisliti, ali ta se kreativnost prepušta mašti čitaoca. Bokačo je sretno i pametno izbjegao opscenost, pazeći da mu se jezik nikad ne posklizne u vulgarnost. Kad opisuje mladu Sicilijanku – prelijepu, ali pripravnu da za malu nagradu ugodi svakom muškarcu – Bokačo ne kaže kurva. U cijelom Dekameronu nema psovke nijedne. Možda ponegdje neka lascivnost, ako se uopšte može povući jasna crta između nje i pristojnosti. Jezik kojim se služi je slikovit i duhovit: u nedvosmislenom kontekstu njegove precizne i vješte naracije dvosmislenosti postaju nedvosmislene i jasne slike.

Bokačo jezičke prepreke (nedostatak izraza za spolne organe i radnje koji ne bi bili shvaćeni kao vulgarizmi) pretvara u dosjetke, uspijevajući tako istovremeno biti i zabavan i subverzivan. Završavajući priču (o mužu koji ženinog ljubavnika poziva da im se pridruži u bračnoj postelji) rečenicom Što je poslije večere Pietro uredio da sve troje budu zadovoljni, to sam zaboravio, on, zadovoljan rušenjem još jedne predrasude, nama ostavlja da sa smiješkom to domišljamo.


Nije valjda da se glavni cilj i poenta ovih priča sastoji u golicanju čitatelja? Je li Dekameron više od zabavnog djela?

Zabavljanje čitaoca anegdotalnim lascivnostima daleko je od pravog Bokačovog cilja. U knjizi Bokačov Dekameron i Ciceronova renesansa Mikela i Robert Grudin na nepunih 200 stranica sa bilješkama dokazuju uspješno i uvjerljivo tezu da je Bokačo bez sumnje prvi pisac koji je u kasnom srednjem vijeku integrisao koncepte poput genija, razuma i prirode u filozofsku fikciju, preuzevši ih od Cicerona, koji je u svojim kasnim radovima predstavio šemu za političko djelovanje takvo da se sada moglo razvijati nezavisno i od hrišćanske crkve. Prema Grudinovima, Ciceron je uticao na modernu evropsku književnost i ideje više od ijednog drugog proznog pisca u bilo kojem jeziku, a Bokačo je među prvima koristio Ciceronove vizije u naporu da revolucionira književnost i kulturu. To je učinio odbijajući represivne socijalne kodove i zalažući se za nove vrijednosti, izvedene iz razuma i iskustva, gdje bi pobožnost, nevinost i poslušnost bili zamijenjeni razumom, znanjem i iznad svega kreativnošću, a za šta mu je inspiracija i uzor bio antički mislilac Marko Tulije Ciceron.

Elaboraciju ove glavne teze Mikela i Robert Grudin počinju pitanjem i brzim odgovorom: Kako je Bokačo preveo Ciceronovu suštinski nekršćansku poruku u rigidno kršćanski kontekst: tako što je obilno koristio postupke ponavljanja, insinuacije, ironije, metafore, fikcionalizacije, stilski, isticanjem strukture, naizgled skromnim prijedlozima, što sve, kad se čita u kontekstu, nije daleko od revolucionarnog.

Praktično, prema riječima Grudinovih, Bokačo se 200 godina prije nego što je Vazari dao poznatu oznaku rinascita – renesansa – zalagao za oslobođenje žene, razvoj govorništva, odbranu od feudalnog i crkvenog nasilja, vladavinu razuma, uskrsnuće ideje o prirodi, realizam, uspostavljanje političke jednakosti, emancipaciju pojedinca, što su sve glavne tačke renesansnog obrata u mišljenju.

Kuga nacionalizma, korupcije, neznanja i strančarenja ne pobjeđuje se strahom, nego smijehom, kome su izvor slobodna misao i intelektualna hrabrost. To je Bokačova misao koja zaslužuje priliku da se čuje s katedre, gdje ovaj izbor ne treba čitati drugačije nego kao Uvod u Dekameron“


Kao takav Dekameron očito premošćuje vremensku distancu između 14. i 21. stoljeća. Može li on poručiti nešto i nama koji se ljuljamo u bešici famoznog bolonjskog sistema?

Kao što svakog dana vidimo, naši se sugrađani vraćaju iz Bologne, jedan kao sudac, drugi kao liječnik, treći kao bilježnik, svi u dugim i širokim haljinama, u skrletnim plaštevima, s vjeveričijim krznom i s drugim raznim znamenjima visokih časti, a što se s njima događa to vidimo svakoga dana, čitamo u uvodu devete novele osmog dana, ne bez jeze pomišljajući da Bokačo misli na bolonju naših dana. Sve je više magistara i doktora, a sve manje znanja i nauke. Mudrost se pobrkala s koristoljubljem, pa napreduju glasni i drski; sasvim suprotno od onoga kako je Ciceron vidio društvo ravnopravnih građana: kao zajednicu kreativnih i obrazovanih ljudi, koji rade u opštem interesu.

Da bi se to postiglo, Ciceron je isticao važnost govorništva, odnosno sposobnost čovjeka da artikuliše svoju misao. Dekameron je napisan u slavu toj sposobnosti. Kao malo koja druga knjiga, on ističe važnost vještine govorenja. Dobro odabrane riječi osnov su uspješne komunikacije, ali nje nema bez jasne misli onoga ko govori i bez sposobnosti onoga ko sluša da razumije smisao svih tih dobro odabranih riječi.

Prevedeno u obrazovanje, to znači da koncepti istine i laži ne mogu biti relativni; moraju se zasnivati na pouzdanim naučnim metodama i moraju biti izrečeni jezikom čija uvjerljivost nikad ne smije stajati samo na ljepoti stila.

Zato nastava književnosti promašuje svoj cilj kad se divi stilskim figurama, a ignoriše ideje iskazane njima. A ona to danas čini ciljano, jer je u nemislećem društvu upravo neelokvencija poželjan obrazovni ishod. Spiskovi lektira zagušeni su naslovima djela od kojih većina nije birana sa sviješću o tome da će ih čitati mladi ljudi u konzumerističkom društvu, u nefunkcionalnoj državi s korumpiranom administracijom i stranački uzurpiranom demokratijom. Podvig je uvjeriti ih da Šekspir, Petrarka, Džojs ili Markes imaju ikakve veze s njihovim životom, nakon što ih čitanke nisu ohrabrile da čitaju s razumijevanjem i sa sviješću da je i fikcija sredstvo spoznaje stvarnosti.


Ako nastava književnosti zna promašiti svoj cilj, onda joj očito treba reforma. Čemu bi smjerala takva reforma i kako se Dekameron uklapa u taj kontekst?

Na temelju prethodno rečenoga, prvi je i najvažniji cilj reforme nastave književnosti da se svojim čitaocima obrati onim temama koje su im bliske, o kojima imaju potrebu i želju govoriti, a o kojima današnja korumpirana škola uporno ćuti. S tim ciljem na umu sačinjen je i ovaj izbor iz Dekamerona. Golicave priče je Bokačova sintagma, a njegov zaključak o funkciji tih priča ne treba dodatnu podršku. Mi smo ih izdvojili jer ovako grupisane ističu povezanost religije i seksualnosti, na način koji odolijeva promjenama i o kojem najglasnije danas govori feminizam. Ali i on dosta oprezno i bojažljivo, kad su u pitanju religijske dogme, a u školi skoro nikako, jer upravo zbog svog subverzivnog antipatrijarhalnog a onda i antireligijskog potencijala nije poželjan glas među školskim klupama. S Dekameronom, međutim, ušao bi u učionice.


Navodeći spominjani par Grudin, društvo Bokačova vremena u cjelini je bilo „žrtva društvenog uređenja baziranog na koristoljublju i neznanju“. Opet preskačemo ne samo vremensku distancu od skoro sedam stoljeća, nego i geografsku, pa nas evo preko Jadranskog mora u Dejtonskoj BiH, zar ne?

Da, takvo društvo je i ovo dejtonsko, bosanskohercegovačko, sa školstvom koje je podijeljeno na tri nacionalna sektora i pod snažnim uticajem vjerske indoktrinacije, koja određuje mjeru slobodi mišljenja i ponašanja. Vjerske zajednice i njihove institucije nakon tzv. pada komunizma zauzele su poziciju glavnih moralnih autoriteta i u društvu i u obrazovanju, ohrabrujući nekritičko i dogmatsko mišljenje i nenaučan pogled na svijet. Doprinoseći svojim angažmanom ostvarenju ciljeva i interesa vladajućih nacionalističkih stranaka, one podrivaju nasljeđe humanizma i prosvjetiteljstva, bujajući na ruševinama razuma koje je postmoderna iza sebe ostavila. Ništa onda nije prirodnije nego se u tom obnovljenom srednjovjekovnom pomračenju vratiti knjigama koje su svojevremeno razgonile isti takav feudalni mrak.


Što bi na sve to rekli vjeroučitelji? Ima li Dekameronu mjesta na časovima vjeronauka?

Bila bi to prilika da se u program tog predmeta uvede danas sve raširenija i uticajnija teologija oslobođenja. Pitanja koja danas najglasnije postavljaju teolozi u Latinskoj Americi tiču se ljudskih prava i potreba i crkva očito na njih može odgovoriti i iz perspektive obespravljenih i siromašnih, činjenicama, a ne citatima. Učenje o bogatima duhom u naprimjer Međugorju može se proširiti i učenjem o siromašnima hljebom u Brazilu. Možda na udaljenom primjeru đaci lakše prepoznaju ples kapitala u bliskom okruženju. Umjesto da po inerciji kinji ateizam, vjeroučitelj s Dekameronom u ruci bio bi u prilici povezati krajnosti koje se u aktuelnoj obrazovnoj praksi čine nespojive: vjerovanje i kritičko mišljenje.

Prometej.ba/fš