Koga to očekujemo ovdje na agori?

Varvari danas će doći.


Otkud u Senatu ova nepokretnost?
Zašto sjede senatori, zakone ne kroje?

Zato jer varvari danas će doći.
Al' zakone zašto ne donose senatori?
Kad varvari stignu, sa sobom donijeće svoje.


Zašto je tako rano ustao naš vladar?
i zašto na gradskoj kapiji stoji,
svečan, u odeždi sjajnoj i s krunom na glavi?

Zato jer varvari danas će doći.
I naš vladar iziš'o je
dar noseći pred njihovog vođu. Povelju
drži u ruci, pergamen gdje utisnuti
najveća su zvanja, titule i časti.

Zašto su izišli konzuli naši,
njih dva, i pretori u togama crvenim?
Zbog čega oni ametisti na rukama njinim,
od smaragda svi ti sjajni prstenovi?
Zbog čeg' skupocjene štapove nose danas,
što rezbariše ih najbolji zlatari?

Zato jer varvari danas će doći,
a varvare ove zasjenjuju stvari.

Zašto nisu došli, k'o obično, časni besjednici
da sačine govor i da kažu svoje?

Zato jer varvari danas će doći
a besjede, ljeporječje, varvarima dosadno je.


Al' otkud najednom nelagodnost i pometnja?
(Kako ozbiljna su postala sva lica.)
Zašto tako brzo ulice i trgovi puste
i svak odlazi doma, opsjednut mislima?

Zato jer noć pade a varvara nema.
Neki ljudi stigoše s granice,
tvrde da varvara nema više.

Bez varvara sada što će biti s nama?
Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rješenje.

iscekivanje varvara

Grčki pjesnik iz Aleksandrije Konstantin Kavafi (1863-1933) ovom pjesmom Iščekivanje varvara (ovdje u prijevodu Slobodana Blagojevića), koji god da je imao povijesno-geografski ambijent na umu u trenutcima dok ju je prenosio na papir i tako jedno vlastito iskustvo i misli u poetskom okviru unio u trajanje našega svijeta, u vječnost, njome je opisao iskustvo poretka i civilizacije koja propada, koja više nema unutarnje snage da nadvlada elemente koji ju rastaču izvana (nema prije svega jer je rastočena iznutra), pa se dolazak tih vanjskih, stranih elemenata, (koji ne moraju nužno biti vanjski u geografskom smislu), varvara (barbara) koji po svojim zakonima i običajima uspostavljaju poredak na zaposjednutom tlu, čeka kao jedino, upravo spasonosno rješenje.

Varvare, dakle, ovdje možemo smatrati metaforom 'stranih elemenata', tj. onih koji nisu svojstveni zemlji, civilizaciji ili uređenju koje se pred njima povlači. Premda je ono što zovemo duhovnim životom kod varvara imalo mnogo manje razvoja ili je taj razvoj išao nekim drugim pravcom, oni se očekuju kao spasioci onih koji više ne znaju što će sa sobom. Imamo tu paradoksalnu situaciju: s jedne strane, varvari su svakako opasnost i nepoželjni, jer njihov dolazak bit će obilježen pojmom rušenja u svim njegovim značenjima; s druge strane, iz već opisanih razloga, njima se potajno nada. U situaciji kakva jest, bitno je da se nešto događa, da se neko “rješenje“ nađe, jer se nema unutarnjih snaga za iznalaženje rješenja u (za)danom/formiranom političko-pravno-civilizacijsko-itd. okviru, pa bi i njegovo suočavanje s vanjskim silama i pad pred njima bilo poželjnije od umrtvljenog i beznadnog postojećeg stanja koje ne nudi nadu u mogućnost promjene, kretanja koje je bit svijeta.

Sve ovo može se izravno odnositi na našu nesretnu zemlju, gdje pod zemljom mislim i na sveukupno čovječanstvo ove planete i na ovo što se zove našom državom, kao i na pojedinačni život jednog čovječjeg bića. Ali varvara nažalost nema, nema kraja ni smrti, i što će sada biti s nama? Kraj bi, na kraju, bio neko rješenje, ali on nažalost ne dolazi.

| Prometej.ba/F. Šarčević | 05.01.2012.|