(Emina Smailbegović: “Strašna djeca Averroesova”, Buybook, Sarajevo/ Zagreb,2022.)

Rečenicom iz naslova počinje kratki roman Emine Smailbegović “Strašna djeca Averroesova”, prije koji mjesec izašao iz štampe, druga njezina objavljena proza (nakon prvijenca “Via Appia”). Dok se prvi iščitava (i još će se iščitavati – čitanje je nesvršeni glagol) kao “put kušnje” humanuma, što ga prelazi glavni junak (Kozimo Meštrović), u sučeljavanju sa “apokalipsom danas” (sa besmislom rata 90-tih na prostorima ex-Jugoslavije, sa licemjerstvom politike i Crkve, sa ideologizacijom i instrumentalizacijom znanja, sa obezličenjem tzv. svjetske moći, sa raspadom socijalnih okvira na mikro i na makro-planu…), ostajući sam “sa onim što ne možeš izgubiti u brodolomu” (sa onim što je jedino doista tvoje!) – dotle se uranjajući u ovaj roman susrećemo sa ambicioznim, vrlo lucidno promišljenim i minuciozno provedenim filigranskim preplitanjem filozofsko-esejističkog i književnoumjetničkog romanesknog pisma. U tom preplitanju, naravno, dominatni kod je romaneskni, sa neobičnom pričom, suvereno postamentiranom i u besprijekornoj leksici i sintaksi ispričanom – o dva glavna lika (arheologinja svjetskog glasa Selija i znalac srednjovjekovne filozofije Žordi, istraživač Averoesovog opusa i najmlađi ikad član španjolske Akademije nauka, u romanesknom prezentu već 20-tak godina razdvojeni, ali povremeno se viđajući i ostajući bliski bivši supružnici); kompoziciona shema, međutim, napravljena je tako da se i ta dva lika, i situacija u kojoj se nalaze raskriva kao posve korespondentna likovima i situaciji Averoesa (Ibd Rušda) i njegove posvojene 17 godina mlađe sestre Akse – o kojima autorica plete “paralelnu priču” (vremenski udaljenu preko 850 godina od romanesknog prezenta).

Zapravo je ovo roman potrage za identitetom, s jedne, i za mogućnošću dostizanja istine, s druge strane; postoji grupa određenja koja povezuju i jedno i drugo (i identitet, za kojim tragamo, i istinu, kojoj težimo) – i to su određenja neobjašnjivog, začudnog i paradoksnog, koja je (određenja, naime) čovječanstvo, kroz povijest, “prevodilo” u mistično, mitsko, metafizičko (u pokušaju da “pripitomi” i sebi približi to što se ipak ne da ni na koji način učiniti bliskim – a što se često jednim imenom označava kao sudbina). Autorica kroz cijeli tekst održava tenziju polarizacije između neobjašnjivog (izvorno) i mističnog (“prevedeno”), između začudnog (koje se nosi kao pojedinačni teret “nesmjestivosti”, neuhvatljivosti-u-jedan-okvir individue) i mitskog (koje kolektivitet izgrađuje kao “prilagođeno” tumačenje tog začudno-neobjašnjivog), između paradoksnog (koje je samo po sebi svojevrsni pleonazam, jer misao je imanentno uvijek već protiv već-znanog) i metafizike (koja uvijek već, u svakom svom obliku i nivou, poništava i izigrava nezaobilaznu polarnost izvorne situacije “s obje noge na zemlji, s oba oka na nebu” – u maničnoj svojoj potrazi za početkom-i-krajem, za prvim uzrokom svega).

“Nisu sve priče mitske. O sudbini odbačene djece, spuštene niz Nil u Musaovo doba, i povijest i legenda šute. Ne smatram da je to zato jer društvo selektivno pamti. Ono selektivno zaboravlja. U prvom redu zaboravlja to da je zločinac, jer je ubijedilo majke starog Egipta, majke Mezopotamije, majke Krete, majke našeg carstva da su griješne, jer na sramotu onih koji ih vole i brinu za njihovo dobro, na svijet donose kopilad. To nije mit. Na njihovo odbacivanje vlastitog novorođenčeta, još toplog od maternice koja ga je štitila od majke spremne da ga unesreći čim zaplače, na bijeg od ploda nedozvoljenog odnosa, to jest na njegovo prepuštanje božijoj milosti, društvo je oduvijek gledalo kao na jedinu, doduše sitnu, naknadu za urušen ugled cijele porodične loze. Baciti od sebe dijete, strašno je, misliš, Abū l-Walīde. Ipak, baciti od sebe krivicu, maknuti je, odstraniti, izuzeti, udaljiti, leži u temeljima svakog društva, i time je, složićeš se, strašnije.“

Ovako razmišlja djevojka Aksa, ovako se obraća Ibn Rušdu (Averoesu), svom sedamnaest godina starijem bratu (po usvojenju), u jednom od svojih blistavih govorničkih nastupa, dok šetaju uz obalu mora; paralelizam sudbine Aksine i Selijine (sa više od osam i po vijekova razmaka među njima) u ovom kontekstu svjedoči o istinitosti riječi iz prethodnog navoda. Upravo tako kao što se i između prauzora Ibn Rušda (utemeljitelja evropskog racionalizma) i njegovog interpretatora Žordija (osam i po vijekova kasnije) uspostavlja paralelizam u temeljnom duhovnom postavu:

„Sve definicije mita kao lažne, izmišljene pričice naroda koji nisu poznavali ispravan duhovni put, propale su bez da je iko javno stao u njegovu odbranu. Omeđenost nesalomljivim štitom, podsviješću svakog pojedinca koji nastanjuje planetu, omogućit će arhaičnoj metafori stvarnosti besmrtnost. Ni to što je se, za razliku od buduće retoričarke, veći dio kontinenta odrekao, iščekujući, bez naznake ideje progresa, koje će se Evropa bojati još nekoliko stoljeća, Sudnji dan – pitanje neslaganja ticalo se, osim raspeća, upravo toga: odakle Crkvi tolika žurba da ovaj svijet završi? – nije pomoglo. Mit je zasjao starim sjajem i ne mareći za kult smrti, za Sudnji dan koji nije došao, za monoteističku strepnju pred paganskom zaostavštinom, kao neiskorjenjivi model činjenja i mišljenja, naznačio početak modernog doba: moć kao najveća ljudska kušnja, ljepota kao slabost, mržnja kao pokretač, ustrajavanje kao prokletstvo, tragične ljubavne priče kao poruka bogova da nije i nikada neće biti kako biste vi, ljudi, željeli, čovjekovo odbijanje da pristane na poniženje zvano „sudbina“ koje mu je Odozgor poslano, njegovo protivljenje, borba i konačni, očekivan, ali nikako priželjkivan kraj koji je dostojan prezira. Na to da metafizička pobuna prisutna u mitu postane njegova filozofska pozicija, filozof će se opredijeliti mnogo prije no Aksa dozna bilo šta o odbacivanju.“

„Metafizička pobuna prisutna u mitu“ navela je čuvenog interpretatora Aristotela i jednog od najzaslužnijih mislilaca andaluskog kulturnog kruga da se distancira od dogme na kojoj počiva religijska slika svijeta (islama) – što je dovelo do toga da veći dio njegovih djela bude spaljen i proskribovan još za njegova života (samo 30-tak radova je ostalo, Evropi koja se rađala); njegov interpretator, toliko vijekova poslije, na početku novog milenijuma, također se buni protiv duha i protiv slike svijeta iz tog duha proizašle – koji iz epohe u epohu na sličan ili isti način suzbijaju ili odbacuju slobodu (otklon, neprihvatanje) kao izvorni i neizostavni signum mišljenja. Odbacujući u svom brilijantnom eseju/predavanju predstavu teksta (i čitanja) kao podrazumijevajuće svetinje, ukazujući na to da je i zaborav ravnopravni dio čitanja, on se pita – imamo li još toliko slobode da se udaljimo od pred-znanja i da „uđemo-i-ulazimo“ u raspravu (u promišljanje same stvari) bez tereta prethodnih dostignuća, koncepata, pa i stereotipa raznih filozofskih teorija:

„Udaljiti se od teksta, a ne kontinuirano iskazivati poštovanje njegovim uvjetovanim učenjem napamet, pa i parafraziranjem… O tome bih, na kraju, volio čuti vaš stav. Ne vraća li nas to na našu najveću muku, na pitanje čiji odgovor uzmiče našoj dijalektici: šta će se desiti sa filozofijom ukoliko takvu distancu danas više nije u stanju uspostaviti?“

Autorica, dakle, uspostavlja i „kognitivni“ i „egzistencijski“ paralelizam između ova dva para likova: gotovo identične sudbine iskonski pokretane i nezatomive potrage za identitetom (Akse i Selije), gotovo identična ironizacija/relativizacija dviju blistavih karijera mislilaca (Ibn Rušd i Žordi) – kroz pripovijedno tkanje stalno se prepliću, u žudnji da se iskonski poriv (približavanje neobjašnjivom) dokraja ispolji i iživi: pa makar cijena toga bila duševna bolest koja nužno vodi samoporicanju i samoukidanju individualiteta – pa makar cijena toga bio svojevrsni neostoicizam nereagovanja/prešućivanja (jednom kod Selije, drugi put kod Žordija). Filozof-interpretator iz ovoga vremena ostaće da nosi (neopojmljivu, neimenljivu i neizgovorljivu) težinu tog i takvog svog odustajanja – na oba plana; tako će na neki način ponoviti tragičnu sudbinu svoga uzora Averoesa – koji je u posljednjim godinama života, sa simptomima bolesti koju danas znamo kao Parkinsonovu, do kraja grčevito nastojao da se sjeti svega onog što je jednom već znao, pa i da na taj način svojoj spoznaji da još jednu dublju dimenziju. Autorica poentira svoju kreativnu strategiju inscenirajući još jednom šetnju i razgovor uz obalu mora – kao posve moguće Selijino konačno stapanje sa Aksom (barem sa dubinom, sveobuhvatnošću i transtemporalnošću čiste, izvorne misli koja ovoj drugoj... a možda i onoj prvoj... izlazi na usta, iz istog bića).

Osnovne odlike proznog izraza Smailbegovićkinog u ovom romanu su – preciznost, spoznajno-teorijska referentnost, interdisciplinarni pojmovni instrumentarij maksimalno oslobođen ozračja i karaktera „sofisticiranosti/ nedostupnosti“ jezika nauke i filozofije, lakoća preplitanja svih niti fabulativnog tkanja... i što je najvrjednije (pa i najzačudnije, s obzirom na to da je riječ o osobi koja je još uvijek u trećoj deceniji životne dobi) – izvanredan osjećaj za simboličko-metaforičko kondenzovanje i alegorijsko prelamanje povijesnih fakata i znanstvenih informacija, s jedne, i onih individualnih psihičkih, moralnih i karakternih odlika i očitovanja likova, s druge strane. Njezini likovi misle živeći svoje misli – a ne kako bi se uklopili u život kakav im je već dat. Pravi problem s istinom nije u tome što je teško dostupna, pa na neki način i nedokučiva – već u tome što nas nepodnošenje laži (gađenje zbog laži) sudbinski čini njezinim žrtvama.

Željko Grahovac, Prometej.ba