Već danima pokušavam da na papir “izlijem” zebnju i strah nad aktuelnim “zakuhavanjem” situacije u zavičaju. Mozgam, i nikako da nađem prave riječi. A onda mi sine: pa ja sam to davno, pred onaj rat, već učinio!

Nismo valjda baš toliko glupi i povodljivi da istu krvavu lekciju, i to na sopstvenoj koži, učimo po drugi put?


Pobjegulja
Elegija za Ješu, Jeremiju

Dišem. Punim plućima udišem slobodu.
Noću, oko pola četiri, mamuran se budim. Alkohol polako isparava,
izlazi iz pôra, malog mozga,
krvi.

Sjedam da zapišem pjesmu koja vječito bježi,
cúri između prstiju
poput pijeska,
o tome kako u smrzlo predvečerje šetam s klincima
u paničnom strahu da će kotlinu Grada sad,
ovoga časa,
zasuti slijepe metalne kupe koje jedu djecu;
o tome kako danima ništa ne znam o Milici Čubrilo,
sjajnoj curi iz Gospića;
o tome kako već dugo ne vidjeh Zagreb,
i mog tanušnog, pijanog prijatelja Domovića;
o tome kako me je strah,
o tome kako me je strah.
O, bože. kako se bojim rata!

Vjetra koji će, koji može,
rasuti moje,
i očeve kosti.


Veterani

April. Šuma oko grada trepti jagorčevinom. U dvorištima,
ispod raspuklih šljiva, ljudi ustrajno šute,
uz žestok i opojan miris škije, hercegovačke.
U Gradu kome kucaju zadnji minuti

ostadoše samo građani, tihozboraši, pitomci Nojeve lađe.
Sjaj oružja ljeska iz borovine, hrastovine,
bukovine, s Bjelašnice, Borašnice, Prenja,
Čvrsnice. I, kao i prije petnaestak godina,

PRIJE NJIHOVE ERE, cijeli bogovetni dan
nijedan morulj ne hraknu u svijetlo lice trotoara,
na njegov pločnik. Niko ne pljunu Grad.
Gotovo da zaboravim tugu, i strah. Samo,

na povratku kući, neko dijete viknu: Tata!
Trznuh se, zbunjen: moji su dječaci, s majkom,
juče napustili ulicu, naš Makondo

Goran Sarić

(Iz knjige “Naprijed u kameno doba”, Grafit, Tuzla 1998.)