Iako će mnogima ovakav naslov dignuti kosu na glavi te kroz zube promrmljati i reći, ima li ovaj čovjek ikakva pametnijeg posla negoli se baviti našom svetom vjerom i njezinim “vječnim“ istinama - utvrđenim i određenim crkvenim dogmama -, i početi se baviti pametnijim stvarima, pa čak i prestati javljati se na ovome portalu. I to iz čisto religijsko-higijenskih razloga, da bismo u ovim vremenima različitih zala sačuvali čistoću naše jedino prave vjere? Drugi će reći, čemu je sada potrebno postavljati pitanje o tome je li Uskrs mit ili zbilja. Pa, zar u to treba uopće sumnjati? Isus je uskrsnuo od mrtvih i kvit! Što bi baš Isusovo uskrsnuće bilo mit? Jer, reći će, baš zato što je Isus uskrsnuo, naša vjera jest bolja nego ijedna druga. Uskrsnućem, a ne reinkarnacijom i seljenjem duša, pokazujemo i sebi i drugima da kršćanstvo promovira vrijednosti čovjeka pojedinca, osobe. Uskrisiva osoba, pojedinac; uskrisiva svatko za sebe – tijelom i dušom. Uskrsnuće slavimo samo mi kršćani, bez obzira na naše različite konfesionalne predznake. I zato je, reći će ovi, naša sveta vjera katolička nepobjediva. Da, kad bi barem u to uskrsnuće tijela vjerovali i većina onih kojima je poslanje to navješćivati.

Ipak, govoreći čisto ljudski a ne vjernički, svejedno svidjelo se to nekome ili ne, kad je riječ o uskrsnuću uopće, riječ je u svakome slučaju o jednome u nizu bezbrojnih mitova kojima su ljudi kroz povijest nastojali uvjeriti sebe i druge da neće umrijeti za stalno i da će vječno živjeti. Govorom o uskrsnuću željelo se postojećoj prolaznoj ljudskoj zbilji dati smisao, odnosno propovijedanjem uskrsnuća tijela na kraju svijeta željelo se osmisliti postojeću ljudsku zbilju i time prevladati postojeće nimalo zgodne patnje i nevolje.

Kako je 'mit o uskrsnuću' postao sastavni dio čovjekove osobne vjere u život nakon smrti?

Naime, o smrti, iako se ona neprestano događa, i to tu pred našim očima, u našoj blizini, moderni čovjek ne voli govoriti. Svakoga od nas strah je i pomisliti da bismo mogli, ne daj, Bože, biti jedan od onih pokojnika čije osmrtnice nalazimo na novinskim stupcima ili na javnim mjestima, ili jedan od pokojnika koje svakodnevno ispraćaju na našim grobljima, iako si već za živih sebe gradimo grobnice ili plaćamo “posmrtnu pripomoć“. Stresemo se kad i pomislimo na to. Posebno kada na završetku pokopnog obreda svećenik kaže: izmolimo Očenaš, Zdravomariju i Pokojvječni za onoga od nas na ovome groblju koji će prvi umrijeti. Nitko ne pomišlja na sebe. Osim toga, ljudi o smrti govore krišom, potiho, kao i o seksu i o pornografiji, jer je govor o smrti kao i govor o seksu uvijek umotan u “celofan“. Želimo nešto sakriti što se svugdje događa i što svi znamo. Zato se sve češće i govori o “pornografiji smrti“.

Međutim, novinske, radijske, televizijske i internetske vijesti pune su sadržaja koje govore o smrti koja se događa u različitim oblicima i s kojom se ljudi suočavaju bez obzira na socijalno, nacionalno ili rasno podrijetlo ili religijsko i svjetonazorsko uvjerenje. Smrt je postala toliko sveprožimajuća da se zapadnoeuropsku civilizaciju već naziva “civilizacijom smrti“, dok se istočnjačke naziva “civilizacijama života“. Mogli bismo uz sve to ipak kazati da je smrt kao i rađanje novih života neprestana konstanta ovozemaljskoga ljudskog življenja. Bez začeća i rađanja ne bi bilo ni smrti, bez začeća i rađanja ne bi bilo ni onih koji bi vjerovali da je Bog žrtvovao svoga Sina jedinca koji je za nas patio, bio mučen i umro na križu i potom uskrsnuo. Ako je Bogu stalo da se o tome govori, učinit će sve da postoje ljudi koji će u to vjerovati. Stoga je teško vjerovati u kraj svijeta, jer je teško očekivati da će Bog dopustiti da nestanu oni koji u vjeruju u njega. Jer, kad bi nestalo kršćana, uzaludno bi bilo Božje žrtvovanje vlastitoga sina. Ne bi bilo ljudi koji bi zborili o tome. Jer, svatko se brine za sebe. Pa i Bog dragi.

Uostalom, nisu li stoga istiniti i mitovi drugih naroda, bivših i današnjih, čiji su bogovi umirali i ponovno se vraćali u ovaj život, koji su, dakle, umirali i uskrisivali? I što je jako važno: zašto su uskrisvali uvijek u proljeće i zašto je taj čin uskrisivanja u svim narodima i kulturama, pa tako i kod kršćana, bio povezan s proljećem, s rađanjem novoga života?

Kršćani vjeruju da je Isusovo uskrsnuće sredstvo i zalog vječnog života (nakon smrti i osobito nakon kraja ovog svijeta) na čemu se i temelji kršćanska vjera. Zapravo s kršćanskim pojmom “uskrsnuća tijela od mrtvih“ ljudima se počinje nuditi “novi oblik transcendenicije“, ali i nova nada u obnovu “ovozemaljskoga života“.

S druge strane, potrebno je kazati da su i druge religije poznavale uskrsivanje od mrtvih. I stoga je i kod njih mit o uskrsnuću uvijek povezivan sa slavljenjem ponovne pojave vegetacije na zemlji, i to svake godine, o kojoj je (o vegetaciji) zemljodjelačkim narodima ovisio život. U tome smislu, Uskrs se povezuje sa “svetkovinama oko proljetne ravnodnevnice ili ekvinocija“; pripada u isti ciklus u kojemu se slavi i “zimski suncostaj ili solsticij“ (dan ponovnog jačanja Sunca) kada je otprilike lociran i Božić (24./25. prosinca), a u isti ciklus pripadaju i “ljetne žetvene svetkovine“ (uz koje se u nas vezuju ivanjski krijesovi, 24./25. lipnja).

Neki su se ipak vraćali iz mrtvih, barem u mitologijama

U povijesti ljudskoga roda mnoga su božanstva umirala i vraćala se ponovno u život: više je pretkršćanskih religija uz taj mit vezivalo ponovno rađanje svoga boga. Mnogima je od čitateljica i čitatelja ovoga portala Prometeja poznato, odnosno mnogi su ovih dana na mnogim mjestima mogli pronaći podatke da su, kako, na primjer, iz mrtvih uskrisivali egipatski Oziris, babilonski Tammuz, fenički Adonis, frigijski Atis, perzijski Mithra, a i manje poznati Sandan, bog plodnosti u Tarsu, rodnom mjestu sv. Pavla. Zatim da se iz podzemlja i svijeta mrtvih na zemlju u Nordijaca u proljeće vraćala i Ostara ili Eoster, boginja zore (čije ime čuva u sebi i zvijezde i istok - East - odakle rudi zora) i kojoj je stoga bio i posvećen mjesec travanj (Eostur-Monath), pa se po njoj u engleskome jeziku Uskrs i zove Easter, čuvajući u tome imenu uspomenu na nekadašnju svetkovinu proljeća. Na istome mjestu navode se sličnosti između Eostre i grčke Persefone/Demetre, odn. rimske Proserpine/Cerere, te se napominje da je istu funkciju imala Ereš-Kigal, babilonska kraljica Smrti, te dvolika božica mati u Slavena, Živana-Morana, zatim bog Sunca (mit o Hrelji itd.).

A da nije tako, kako bismo s Uskrsom povezali simbole koji ga predstavljaju kao što su zvuk uskrsnih zvona, križ, grančice palme, kruh, vino, zatim ljiljani, narcisi, tulipani, trava cica-maca, jaja, pilići, janjci i u posljednje vrijeme kao simboli plodnosti komercijalizirani zečevi. Kod nas su najviše u upotrebi uskrsni simboli “šarana jaja“ koji su kao pisanice ili obojeni u različitim nijansama boja bili simboli jednoga novog života i snage, simboli početka buđenja novoga života. A obojena jaja nalazimo i kod drugih naroda, kao kod starih Egipćana, Grka i Indijanaca.

Uskrsna jaja u našim podnebljima bila su mediji komunikacije – njima su se prenosile poruke mira zavađenih susjeda i rodbine, bila su ključ dobrosusjedskih odnosa, ali i poruke ljubavi zaljubljenih. I ostalo je tako sve do danas. I dobro je da je tako.

A kako ćemo mi izići nakraj s Uskrsom?

Međutim, budimo pošteni prema samima sebi i vlastitom shvaćanju Uskrsa i zraknimo načas u uskrsna čitanja. Sva ona govore o navješćivanju vjere u uskrsloga Isusa, ni jedan se ne bavi dokazivanjem da je Isus uistinu uskrsnuo. Iz tih tekstova može se iščitati da je Isus bio uvjeren da u njegovo uskrsnuće neće povjerovati oni koji su cijelo vrijeme bili s njime, nego je najsigurnije tu istinu bilo povjeriti ženi. A to, zapravo, znači da se uskršnja čitanja ne bave dokazivanjem je li uistinu Isus uskrsnuo ili ne. Ona se bave navješćivanjem i širenjem vjerovanja u tu činjenicu. I kao glavni pronositelji te vjere bile su žene. Stoga je nepoznato zašto se Crkva toliko ustručava dati povjerenje ženama, jer zahvaljujući zapravo njima, a ne nekim hrabrim mužima, saznali smo da je Isus uskrsnuo i počeli u to vjerovati (makar to bilo malo i teško) i zašto im ne dopušta da i one obnašaju najviše crkvene službe, od svećenice do biskupice? U prvom čitanju iz Knjige postanka govori se o tome da je Bog na svoju sliku stvorio čovjeka, muškarca i ženu: „Muško i žensko stvori ih!“

Nažalost, proći će još puno mutne vode dok u Crkvi žene počnu stjecati neke važne uloge, da im bar (jer ih se drži da su iznevjerile Boga i prve pojele jabuku sa stabla spoznaje Dobra i Zla, ali ne i da su bile prvovjesnice Isusova uskrsnuća!) neki svećenik na Veliki četvrtak, neki vrli muškarac, opere noge. Jah, kakav bi to bio papučar! Stoga, Crkva kao muškaračka organizacija, nikada to neće prihvatiti. Jedino, ako žene same ne poduzmu nešto u tome smislu. No, one to neće učiniti. Da hoće, mogle bi feminističkim pokretima promijeniti svijet. No, one, ipak, sve prepuštaju muškarcima. Pa, reći će muškarci, nek' im bude!

Ta snaga kojom je moguće promijeniti svoj život, nosi u sebi uskrsni Isusov kod.

I na kraju: živi mi i zdravi bili, sretan vam svima i blagoslovljen Uskrs, blagdan siromašnih, blagdan svih nas koji se veselimo novome životu. A zar ima išta ljepše od života! Posebno kad se otapa snijeg. I još – uz sve to – kad se može zapjevati zajedno s drugima, za istim stolom.

Autor: Ivan Markešić