Koliko mi je poznato, svoje sudjelovanje u organizaciji ovih obljetnica svesrdno su prihvatili Franjevački samostan Rama-Šćit i njegov neumorni i uvijek raspoloženi gvardijan, fra Tomislav Brković, i Ramska zajednica Zagreb i njezin predsjednik, agilni i uspješni zagrebački odvjetnik, gosp. Šimun Babić. Njih dvojica iskazali su spremnost sudjelovati u ovoj „priči“. No, još uvijek nema nikakve reakcije od prozorsko-ramskih općinskih vlasti, kao ni od općinsko-prozorsko-ramskih predstavnika u izvršnim vlastima Hercegovačko-neretvanske županije ili pak federalnih vlasti. A, koliko znam, ima ih tamo dosta na broju. Želio bih se nadati da su spremni žrtvovati djelić sebe i svojih osobnih interesa za dobrobit lokalne zajednice. Valjda će se javiti. Ali, kao i uvijek do sada: živi bili pa vidili!


No, da ipak ne bude sve tako u neizvjesnome iščekivanju pobrinuo se opet, a tko drugi, nego naš Božo Mišura od kojeg je prvotno i potekla ideja da bi proslavu 130. obljetnice tiskanja knjige "Uspomene o Rami i ramskome franjevačkom samostanu" (1882.) trebalo obilježiti jednom prikladnom medaljom, jer je Vladić zbog ove ali i drugih knjiga kao i učinjenih djela „vrlo važan za nas Ramljake“, ali, zašto to ne reći, i za sveukupnu našu bosanskohercegovačku i hrvatsku pisanu kulturu. Sretna je okolnost da ove, 2013. godine, padaju i obljetnice njegova rođenja (1848.) i smrti (1923.). U tu svrhu Božo je zamolio jednoga od najtalentiranijih i najplodnijih hrvatskih medaljera, gosp. Stjepana Divkovića, akademskoga kipara, inače „našega čovika“, podrijetlom iz Sjeverne Bosne, iz okolice Tuzle, da uradi medalju s likom fra Jeronima Vladića. Divković je medalju uradio i - evo je, tu pred vama.

 

jeronim vladic medalja     

Portal Prometej.ba zaslužio je imati ekskluzivno pravo prvi objaviti fotografiju ove medalje kao i tekst o njoj iz pera umjetnikove kćeri, gospođice Ane Divković, mlade i talentirane akademske kiparice, koja je krajem prošle godine imala i svoju samostalnu izložbu zanimljivoga naziva: „Prevrtljivci“, u Mezeju Prigorja u Sesvetama. Ona - koja nikada nije bila u Rami -, napisa dolje navedeni tekst o fra Jeronimu i njegovim Uspomenama o Rami. Donosimo ga u cijelosti. Mlada kiparica napisala ga je temeljem očevoga vjernog prikaza Vladićeve karakterne osobe na aversu (glavi) kao i nostalgičnoga ramskog pejzaža na reversu (pismu) ove medalje, koja (medalja) u cjelini, kad ju čovjek pogleda, „miluje oči“, kako to lijepo reče jedan naš Ramljak.


U SPOMEN „USPOMENAMA O RAMI“


Prigodom 165. obljetnice rođenja i 90. obljetnice smrti fra Jeronima Vladića (2013.), godinu ranije, pred sam kraj iste, nastala je prigodna medalja akademskoga kipara, Stjepana Divkovića. Ovaj projekt pokrenuo je Božo Mišura u doba kada se, nakon stoljeća povijesnih previranja, ovi krajevi i ljudi koji su u njima djelovali zapostavljaju jer su naši suvremenici preokupirani svakodnevnim osobnim brigama i nametnutim krizama.


Medalja je taktilne mjere, nešto manja od 10 cm promjera. Na aversu je reljefni portret fra Jeronima Vladića u enfaceu s laganim pomakom u lijevu stranu. Pozadina je blago konkavna čime je bez drastičnih prijelaza dobio prostor za veću dubinu reljefa. Rub medalje je vrlo širok i iskorišten za svu količinu teksta. Unutrašnja kružnica ne prati samo oblik ruba, nego se nastavlja rubom kapuce.  Ostatak habita simetrično likovno korespondira s tekstom na gornjoj polovici, gdje jednostavno piše "fra Jeronim Vladić", a ispod nešto sitnijim slovima "franjevac bosanski", bez ikakvog odmaka od krajeva ruba. Godine rođenja i smrti uobičajenog smještaja u prostor proširenog ruba s lijeve i s desne strane uokviruju lik franjevca.


Na drugoj je strani, reversu, naslov njegovog djela, "Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu", ukomponirano u dva reda kao i na aversu. Prvi red ispisan je većim slovima, a drugi ga pobliže opisuje. Ovdje je uočljiva neka vrsta hijerarhije i povezanosti koja je uobičajena za cijelu medalju, gdje avers, zvani glava, prikazuje lik, a s druge pak strane revers, pismo, pobliže objašnjava o čemu se radi.  Kako se radi o relativno velikoj količini teksta na nevelikoj medalji, nastao je zrakasti raster u koncentričnim krugovima. On uokviruje vrlo plitki reljef franjevačkog samostana u Šćitu prema slici K. Liebscheraiz 1895. Ta je slika, crnobijela, reproducirana u izdanju iz 2008., a već je sama po sebi komponirana u krugu koji je razbijen prvim planom s prikazom fratra na konju koji putuje po teško prohodnim kamenitim stazama. Taj je prikaz, prenesen u reljef, također probio rub i načinio vizualni nemir i neravnotežu, ali zaustavljen je i umiren godinom prvog izdanja spomenute knjige (1882.) na desnoj strani. Koliki god je dojam najveće blizine prvoga plana u prikazu slike, visina cijelog ovog reljefa ne prelazi visinu ruba, a pejzaž, pogled na samostan i crkvu s okolnim krajolikom, prostire se u suptilnim izmjenama visina i prijelazima svjetlosti nalik akvarelu.


Na donjem dijelu vanjske polovine ruba u prvi plan je iskočila sitna godina nastanka gipsanog modela 2012. i vratila nas u sadašnjost. Uz nju je i autorova signatura - ligatura SD, jedini dio teksta koji ne prati zrakasto koncentričnu kružnu orjentaciju ostalih slovnih znakova, već uspravno prati silu težu cijele medalje i krajolika, fratra na konju, zvonika u daljini i lijepoga ramskog kraja.


Brončana medalja je patinirana tamnosmeđom patinom koja podsjeća na boju franjevačkog habita i stare fotografije boje sepije.


U Zagrebu, početkom veljače 2013.


Ana Divković

……………………………….


I sada ništa manje važna stvar.


Svi oni koji bi željeli imati ovu medalju, mogu se obratiti izravno umjetniku i s njim dogovoriti sve detalje. Evo njegove e-mail adrese: stjepandivkovic@gmail.com


Mišljenja sam da bi mu se trebali, kao prvi, obratiti predstavnici Osnovne škole „Fra Jeronim Vladić“ u Ripcima kako bi imali prigodne medalje koje bi svake godine dijelili najzaslužnijim nastavnicama i nastavnicima, ali i onima koji budu podupirali tu školu i njezin odgojno-obrazovni rad.


Naravno, u iste svrhe ova medalja može poslužiti i općinskim uglednicima. Mogli bi ih dodjeljivati osobama koji su svojim radom doprinijeli razvoju ovoga kraja, ali i onima koji u prozorsko-ramsku općinu dolaze izvana i koji svojim projektima čine da se ona razvija.


I da ne nabrajam sve druge koji bi je mogli imati, odnosno sve vas koji biste željeli imati uspomenu na čovjeka koji nije mijenjao samo sebe i svoju franjevačku subraću, nego koji je mijenjao svijet u kojem je živio i ljude koje je u tome svijetu sretao, ali koji je i usmjeravao društvene, političke i kulturne procese podneblja u kojem je obitavao. Bio je, zar ne, velik čovik. Ne sumnjam da i vi nećete biti takvi.


Ufajući se, stoga, dragi čitateljice i čitatelji portala Prometej, da će ovo biti nešto lijepo čime bih Vas konačno mogao nečim ugodno iznenaditi,

sve vas srdačno pozdravljam.

Ivan Markešić

| Dr. Ivan Markešić, rodom iz ramskog kraja, sociolog je religije s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu |