Bitno se oslanjajući na Karaulca i njegovo djelo Rani Andrić uviđamo kako je Andrić vrlo rano, u petom ili šestom razredu gimnazije, osjetio želju i potrebu za otkrićem Bosne koja se do tada tek spominjala zbog svoje burne i mutne prošlosti. Andrićev se kolega iz razreda Milan Božić sjeća kako je Andrić često odlazio u Fojnicu po cijelo ljeto, kako bi razgledao i upoznavao fojnički samostan. Drugi školski kolega se sjeća njihovog zajedničkog obilaska prijestolnice bosanskih kraljeva Bobovca i samostana Kraljeve Sutjeske u ljeto 1910. U sutješkom samostanu su razgledali knjižnicu sa s rijetkim rukopisima, relikvije i starine samostana, fermane, ahdname i bujruldije – brojna i nesigurna jamstva samostanu iz osmanskog vremena. Andrić se ponovno susreće s franjevcima tek 1915. kada kao politički zatvorenik napušta tamnicu zbog tuberkuloze i biva smješten u Ovčarevo, mjesto gdje je lako nadziran i izvan utjecaja. Tu uz pomoć župnika fra Alojzija upoznaje najstariju u kraju župu Svetog Mihovila, utemeljenu 1832. Župnik Alojzije Perčinilić, Dočanin rodom, učeni je franjevac, teologiju završio u Rimu, bio odgojitelj novaka u Fojnici, vikar u Sarajevu, gvardijan u Gučoj Gori i od 1913. župnik u Ovčarevu. Župni ured je bio prizemnica pokrivena šindrom kao i sve ostale seoske kuće. Andrić je stanovao u gostinjskoj sobi, a vrijeme provodio u šetnjama sa župnikom ili knjigom u rukama po susjednim livadama. Sam Andrić tvrdi kako je nakon svih lutanja konačno našao miran kutak i upoznao simpatičnog župnika, franjevca, koji mu je bio jedino društvo. U svojoj bilježnici bilježi razmišljanja od kojih kasnije nastaje njegov Ex ponto. Od samog dolaska u Ovčarevo uz Andrića je prisutna i njegova majka. Po sjećanju starijih fratara bila je domaćica u župnom dvoru. Za vrijeme boravka u Ovčarevu smjenjuju se loša sa boljim vremenima po Andrića. Njegova bolest mu nudi privide, loše snove i nesanice, veliku patnju i bolove, ali u tom metežu, pun nade i nemotivirane vedrine, slab, ali veseo, traži razloge da skrene pažnju s bolesti i bude sretan. Uskoro sa fra Alojzijem prelazi u Zenicu, bolesniji, ali nešto jači i tu trpi, strahuje i brine da će u zeničkom dimu izgubiti ostatke svojih pluća. Austrougarska vojna administracija ne gubi interes za bolesnog Andrića i vojsku služi pod znatno težim uvjetima u Sarajevskoj bolnici, na obali Miljacke, a kasnije glavni dio vojnog roka provodi u Zenici. Za vrijeme boravka u Zenici o njemu brinu fra Alojzije i njegova majka. Fra Alojzijeva blagost i briga znatno je ublažila dane Andrićevog izgnanstva koji se 1917. ponovno vraća u Ovčarevo i tu ostaje do 1922.


Iz Ovčareva je odlazio često u Guču Goru. U svojim obilascima susjednih samostana sreće i upoznaje neke od uzora njegovog budućeg franjevačkog ciklusa. Karaulac zapaža da za boravka u franjevačkoj sredini, preko priča starih fratara i samostanskih kronika Andrić upoznaje nestajući svijet bosanskih franjevaca kojemu se kasnije često vraća u svojim putovanjima i djelima pokušava ga spasiti od memle vremena i zapletenih i izgubljenih sudbina. Andrić tvrdi također da su fratri o kojima je pisao postojali: i fra Marko, i fra Petar, i fra Serafin. Fra Serafin, boraveći u Sutjesci gdje ga je Andrić i mogao sresti prati šematizme franjevačkog reda i vrlo često mijenja samostane. Andrić u više navrata potvrđuje povijesnost nekih franjevaca iz ovog vremena: Moji fratri o kojima sam pisao, to su uglavnom svećenici iz triju srednjobosanskih samostana: Kreševa, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. Postojao je i fra Petar. Govorilo se: „Sretan ko Petar“. Kažu da je cijenio vođenje bilježaka i savjetovao mlade fratre poukom: „Zapiši, pa će i Bog upamtiti“. Također ima dosta poznanika i među beogradskim franjevcima među kojima je franjevački pjesnik Augustin Čičić, Ljubo Hrgić, tadašnji student romanistike s kojim je često posjećivao franjevački samostan u Bregalničkoj u kojem je gvardijan bio fra Jozo Markušić. Andrić u raznim prilikama i vremenima upoznaje naravi i običaje, predaju i povijest, duhovnu baštinu i civilizaciju franjevačkog reda, vjekovima aktivno prisutnog u povijesti Bosne – kao njen sudionik i kroničar. Njegovi zanimljivi susreti s kronikama, ali i nekim likovima iz bogate prošlosti ovog reda na bosanskom tlu, kao i sa živim predstavnicima franjevačke zajednice, činit će nit i sadržaj Andrićevih djela koju zapravo nikad neće ni prekidati.


Četiri poznate franjevačke kronike iz 17., 18. i 19. stoljeća - koje su do sada više puta izdavane, a prvi put u austrougarskom periodu - zorno predočuju sliku svakodnevnog življenja katoličke raje i njihovog vremena kao i intimno iskustvo povijesti u vremenu njihova nastanka. Ovim kronikama također treba pridružiti i kroniku Mula Mustafe Bešeskije. On u kronici bilježi pričanja, nasilja, ubojstva, značajne događaje, velike snjegove i krupna nevremena sve do početka 19. stoljeća kada ga pogađa kap te prestaje sa svojim radom. Čitavo sazviježđe značajnih povjesničara, povijesnih događaja i likova bili su polazni povijesni orijentiri na početku Andrićevog putovanja kroz minulu Bosnu. Ovom sazviježđu treba dodati i franjevačke kronike koje uz Andrićevo poznavanje povijesti ostaju najpouzdaniji izvor o izvještavanju posljednjeg vijeka turske vladavine. Andrić franjevačke kronike otkriva na početku spisateljske karijere i one ostavljaju uočljive tragove u njegovom literarnom formiranju. Zanijet čarom jezika i mudrošću njihovog govora ne napušta sklop, harmoniju i rasulo posljednjeg vijeka Otomanske imperije; zaintrigiran bojama vremena, događajima i ličnostima koje je u ovim kronikama sretao, Andrić cijeloga života neutažno upotpunjuje svoje znanje o njima. Na njegovom pripovjedačkom djelu poseban trag ostavlja Kreševska kronika koju prvi bilježi chronologus Marjan Bogdanović, bilježeći sve što je vrijedno pomena, sve do svoje smrti, 1722. Nastavlja je dosta šturo anonimni ljetopisac do 1799, a posljednji ljetopisac Anđeo Šunjić Mlađi bilježi kroniku do 1817. kao i razna davanja šteta i globa koje je samostan tih godina plaćao Turcima. Na početku 18. stoljeća kreševski samostan ima 10 redovnika koje prati kronika i koji se žilavo bore za goli opstanak. Globljeni u svakom navratu od lokalnih kadija, zatvarani i mučeni po lokalnoj mašti haračlije skupo su plaćali svako izbavljenje. U naletu sile prisiljeni su odlaziti često na putovanja u Carigrad za veće, a kod sarajevskog valije za manje nužde, ne bi li uz nepregledna i skupa podmićivanja došli do carskih fermana koje će kasnije mjesne vlasti arogantno ignorirati. U sustavu mutne i globalne zakonitosti, pri svakoj promjeni vlasti, uz zastarjele fermane i izgubljeni između viših i nižih bahatosti redovnička posada ovih nekoliko samostana podnosi na svojoj koži bogati repertoar osmanlijske obijesti, ostavljajući nam na stranicama ljetopisa duge liste pretrpljenih bijeda i njihovu cijenu.


edan andricev_izbor

 

 

Andrićev ciklus o franjevcima najvećim dijelom nadahnut je pričama Kreševske kronike. U ljetopisu pažnju mu najviše privlači ličnost gvardijana kreševskog samostana fra Petra, koji je slovio za figuru učenog i skromnog franjevca, usamljenog u svome znanju i dobroti. Pored poznavanja nekoliko jezika, između ostalog i turskog, vodi sve poslove samostana kod turskih vlasti. Bio je vješt i strpljiv pregovarač, muž vanredno djelatan na turskim sudištima. Kako su dolaskom novom sultana Abdulhamida I. sve bivše franjevačke povlastice bile dokinute, fra Petar odlazi u Carigrad ne bi li svojom vještinom od novog sultana dobio potvrdu franjevačkih povlastica i spriječio raznorazne bijede. Nakon godinu dana fra Petar se vraća iz Carigrada neobavivši zadatak. Privilegiju je franjevaca isposlovao kreševski redovnik fra Jozo Tomić koji se obraća dubrovačkom konzulu u Carigradu i dobiva od Porte sve povlastice tražene za bosanske franjevce. Tih godina Bosnom su lutale čitave horde razvlaštenih krvlju opijenih baša. Jedan takav pomračeni bošnjački baša Alija Madžar iz Doboja je, kako bilježi fra Bono Bonić 1752, sa nekoliko baša pucao iz kubura kroz pukotine zatvorenih vrata, napao samostan i ranio tadašnjeg provincijala fra Filipa Lastrića Oćevca. Pored drugih brojnih povijesnih štiva, Andrić je imao priliku da od starih ljudi čuje mnoge legende i pjesme o povijesnim zbivanjima. Jedan od tih izvora bila je i baka njegovog školskog kolege gospođa Dunđerović u čiju je kuću često dolazio kao gimnazijalac. Kroničar dodaje da je sačuvala svježa sjećanja na prilike u vrijeme Turaka, a naročito na doba okupacije.


Na bosansko tlo franjevci stupaju tek nekoliko decenija od osnivanja reda. Tri najstarija samostana bosanskih franjevaca, čiji se rad nije prekidao do danas (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo) bila su sva tri već dignuta do 14. stoljeća. Premda su bivali paljeni, razarani, harani, ali i opet dizani i obnavljani, ovi samostani su odolijevali mnogim turskim naletima i surovim vremenima i ustrajali ne prekidajući rad sve do naših dana. Prema popisu iz 1679. na teritoriju Bosne bilo je desetak franjevačkih samostana sa nekoliko stotina redovnika, a na samom početku 18. stoljeća, pod pritiskom nepreglednih nameta, gonjenja i materijalnih uništavanja gasi se jedan po jedan od ovih samostana te se njihov broj svodi na ova 3 samostana sa nekih 26 redovnika. Parafrazirajući Matoša kada govori o bosanskim franjevcima samo je ujak mogao izdržati vječnosti tih paklova. U nekim krajevima tvrdi Matoš, sve do kraja turske vlasti, jedini legitimni predstavnici porobljene raje i nosioci obrazovanja, jedini svjesni ostaci one stare Bosne, bosanski franjevci nastavit će da se tokom duge povijesti nose sa osmanlijskim okupatorom, ostavljajući nam, u svojim kronikama sve daće i nedaće toga vremena. U nekoliko decenija, samo među franjevačkim piscima, javilo se čitavo sazviježđe nadarenih i pouzdanih kroničara u naše dane najvećim dijelom nepoznatih – Nikolu Lašvanina, Filipa Lastrića, Marjana Bogdanovića, Bonu Benića, Ivana Mirčetu, Jakova Baltića – koji nam pored opisivanja svoga vremena ostavljaju primjer i ispunjenja jednog žanra, stil i jezik jednog vremena, ali i izbor događaja iz sirotinjskih periferija povijesti. U franjevačkim kronikama Andrić traži i nalazi vještinu svođenja računa povijesti koja jedino u njima doživljava neke rasplete. Hrabrost bosanskih franjevaca, jedinih obrazovanih u kraju gdje su živjeli, prispjelih sa velikih svjetskih škola da bi se bezuvjetno vezali za zabita bosanska sela, revno bilježeći, za neizvjesnu svrhu, taj, vremenom sve više degradirajući, nacionalni život, pružala je značajan primjer opiranja matici, povjerenja u povijest, sposobnosti da se istraje slab i uglavnom bespomoćan pred silom i nasiljem. Andrić, upoznavši Bosnu i njenu povijest sanjao je o nekom njenom drugačijem smislu koji ga vodio svojim putem i čiji je ostao trajni zatočenik piše pismo fra Tugomiru Alaupoviću u kojem veli: Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života... A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.


Andrić je opisivao tjeskobni prostor u kome se živjelo, u kojem suvereno vlada duh nasilja i kult grube sile, i u kome je život bez ikakve uljudnosti i pitomosti, siromašan, štur i opor. Na svjetlo dana iznosio je neslavne epizode iz prošlosti koje zatamnjuju tekuće definicije nacionalnog bića i o kojima ne pjeva narodna pjesma. Najveći domet Andrićevog djela jest u pokušaju jedne nove definicije bića plemena, u pokušaju da odvoji legendu od istine, istinu od pretpostavke, stvarno od umišljenog, san o nacionalnom biću od njegove jave. On teži da sretne realnost iskustva, i da u kovačnici duše iskuje, kako kaže, još neprobuđenu svijest svoga plemena. Njegovo djelo ne proizvodi legendu nego bez ganuća i samilosti nam otkriva jedan manje slavan svijet, viđen, ne bez žaljenja, takvim kakav jeste, tvrdi Karaulac.


Pripremio: Ivan Pilić, iz knjige: Miroslav Karaulac, Rani Andrić, Beograd 2010, str. 356.