Veliki dio rasprava o Ivi Andriću i istraživanja njegovog opusa svodi se na pitanje: da li je Andrić o Bosni (u najširem smislu) pisao pozitivno ili negativno, pristrasno ili objektivno? U znanstvenom i estetskom smislu ovo pitanje može biti opravdano ukoliko mu se ne pristupa iz usko ideološki motivirane pozicije koja Andrićevo stvaralaštvo u pravilu reducira na infantilne interpretacije tekstualnih predstava o tome ko je bolji ili lošiji, pozitivniji ili negativniji, istinitiji ili lažniji i slično. Pored ovoga, ovakve pojednostavljene analize imaju za cilj diviniziranje ili sataniziranje Andrića ne kao književnika, već kao osobe koja je o „našoj“ istini pisala (ideološki) „ispravno“ ili pak „neispravno“.

Andrićeva književnost dominantno je obilježena povijesnom građom. Baveći se temama, motivima, likovima, događajima, kontekstima koji su povijesno inspirisani – a znamo da povijest predstavlja osjetljivo, gotovo sveto mjesto svih plemenski orijentiranih politika – Andrić je postao za jedne krivotvoritelj (naše istine), a za druge istinotvoritelj (naše istine). Takve partikularne politike, a koje su uvjerene u vlastitu univerzalnost, koje sve dijele na „naše“ i „njihovo“, te sve posmatraju kroz uskoumnu, palanačku prizmu „našeg“ i „njihovog“, gdje je „naše“ paradigmatično dobro, a „njihovo“ paradigmatično zlo, ne mogu ili ne žele da shvate da Andrić unutar svoje književnosti nikoga nije mrzio, niti je ikoga izričito volio. Andrić je prevelik pisac da bi na tako banalan način sagledavao stvarnost i svoje emocije svodio na jedan impuls, a kamoli ljude ili događaje, a tako i vlastito književno stvaralaštvo reducirao na jedno svojstvo. Andrića nisu zanimali identiteti kao nominalne kategorije, ali ga je itekako zanimalo ponašanje čovjeka kao pripadnika određenog identiteta, zajednice, tradicije, povijesnog konteksta ili sistema vrijednosti. U tom smislu je povijesna dimenzija jedno od najvažnijih karakteristika Andrićeve književnost, dakle, ne povijest kao niz kauzalno povezanih događaja koji imaju svoje jasne aktere, uzroke, posljedice, krivce, žrtve i smisao, već povijest kao unutarnji doživljaj likova povijesti i povijesnosti, dakle povijest u očima običnih ljudi, antijunaka koji ne upravljaju povijesnim procesima, već se, naprotiv, povijest kao repeticija zla obrušila na njihove živote. Dakle, Andrić tematizira povijest kroz perspektivu likova, kroz njihov odnos i iskustvo prema povijesnim dešavanjima. Perspektiva i iskustvo tih likova nije glas autora, već glas likova koji se ponašaju, razmišljaju i govore na sebi autentičan način.

Dominantan povijesno-kulturni i društveno-politički kontekst Andrićeve proze jeste Bosna pod okupacijom. Za Andrića povijest Bosne ponajviše je definirana poviješću okupacije, te geopolitičkom i civilizacijskom pozicioniranošću rubnog, liminalnog mjesta kako dvaju imperija, tako i dvaju civilizacija: Istoka i Zapada. Svi važni simboli u dva najprepoznatljivija Andrićeva romana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ simboliziraju granicu: ćuprija povezuje dvije civilizacijske strane; Drina je granica civilizacija; Višegrad je granično mjesto sudara civilizacija; Travnik je topos razmeđa, mjesto susreta imperija i imperijalnih pretenzija, ali i mjesto sudara tradicije i moderne. A svi važni simboli Andrićeve proze ustvari su mikrosimboli Bosne u najširem smislu, a pogotovo Bosne pod okupacijom. Kako u dva pomenuta romana, tako i u većem dijelu proznog stvaralaštva, Andrić obrađuje teme, motive, događaje, likove, simbole koji upućuju na bosanskohercegovačko iskustvo okupacije, kako osmanske, tako i austrougarske. Iako višeznačna, ćuprija na Drini, prije svega, simbol je Bosne. Hibridni i liminalni identitet Bosne se u romanu „Na Drini ćuprija“ sažima u simbolici mosta kao veze i jedinstva kultura i civilizacija koji se opire vremenskoj trošnosti i povijesnim previranjima. Veliki dio Andrićeve proze Bosnu predstavljaju kao rubni, liminalni kulturno-povijesni prostor i identitet, koji upravo zbog svoje graničnosti jeste mjesto propusne razlike, mjesto susreta različitosti i drugosti, gdje su svi na svome i niko nije na svome. Bosna je tako simbolički most kultura, civilizacija, politika, geografija. Kao „pisac sve Bosne“ Andrić je umjesto monolitnog nacionalnog identiteta ponudio sliku, doduše ne baš sretnog, ali svakako mogućeg heterogenog, rubnog identiteta. Ivan Lovrenović primjećuje da baveći se svijetom koji traje kao ostatak jedne fascinantne imperijalne civilizacije, baveći se tim silnim preplitanjima, civilizacijskim poliperspektivizmom Bosne, Balkana, Leventa, Andrić kao da je došao do specifične filozofije identiteta. Bosna i Levent kod Andrića postaju više duhovni nego geografski prostor, bez jakog identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija.

Vjerovatno najvažnija tema Andrićevih romana jeste okupacija, kolonizacija ili imperijalizacija Bosne koja se, između ostalog, dešava upravo zbog njenog specifičnog položaja na vjetrometini, na rubu, margini sa svih strana. Dakle, Bosna dodiruje sve strane i to jeste njena prednost, ali i nedostatak jer je daleko od svakog centra. Takav identitet Bosne posebno se tematizira u romanu „Travnička hronika“. U njemu Bosna je mjesto koje je žrtva sudara imperijalnih pretenzija i ideologija koje na Bosnu gledaju s prezirom i predrasudama. Roman „Travnička hronika“ može se posmatrati kao skup imagoloških konstrukcija o Bosni kao kulturne drugosti iz perspektive Zapada i Istoka, odnosno iz perspektive stranaca, posjetitelja kao predstavnika i nosilaca „civilizacijskih vrijednosti“. Roman „Travnička hronika“ sabire različite perspektive na Bosnu (konzuli, veziri, Defose, fratri itd.), glasovi koji se međusobno sukobljavaju, propituju, komentiraju, nadovezuju, reflektiraju jedni u drugima tvoreći zbir predstava o Bosni, dakle ne autorovih projekcija, već projekcija likova.

Upravo je jedna od pretpostavki balkanizma i sličnih koncepata, koncentriranje zla u tuđem kako bi se očistio vlastiti prostor koji kao takav treba omogućiti apsolutizaciju i idealizaciju vlastitog identiteta kao povlaštenog entiteta. Na tragu Saidovog orijentalizma nastaje koncept balkanizam, koji se, slično orijentalizmu, može odrediti kao diskurs ili sistem reprezentacija organiziranih na osnovu binarnih opozicija: centar-periferija, civilizacija-barbarizam, racionalno-iracionalno itd. U ovom slučaju binarne opozicije su hijerarhijski i metafizički konstruirane, gdje je prvi pojam pozitivan, a drugi negativan. Ono što je Saidov „orijentalizam“ izvršio na polju postkolonijalnih studija, to je na polju kritičkog promišljanja Balkana izvršila studija M. Todorove „Imaginarni Balkan“. Iako možemo reći da orijentalizam i balkanizam počivaju na gotovo istim imagološkim pretpostavkama, ipak ih valja bitno razlikovati s obzirom da su Orijent i Balkan ne samo različite geografske, nego i duhovne, kulturne i političke sredine. Kao najznačajnije razlike Orijenta i Balkana Todorova ističe povijesnu i geografsku egzistenciju Balkana naspram neuhvatljive prirode Orijeta; nedostatak kolonijalnog nasljeđa (Balkan kao „polukolonija“); dominantno kršćanski identitet Balkana naspram muslimanskog identiteta Orijenta; veća važnost geopolitičkog položaja Balkana za Evropu u odnosu na Orijet; granično područje Balkana koje zbog svoje liminalnosti predstavlja animalno, čudovišno evropsko sebstvo. Teza Todorove u pomenutoj studiji jeste da se orijentalizam bavi razlikom između (imputiranih) tipova, dok se balkanizam bavi razlikom u okviru jednog tipa. To znači da je Orijent izvanjska „drugost“, dok je Balkan unutarnja „drugost“. Dakle, Balkan se nalazi s ove strane fundamentalne opozicije bijeli-crni, Indoevropljani-ostali. Iako besmislen u heurističkom smislu, Todorova koristi termin „polukolonijalnost“ kako bi označila karakter Balkana kao graničnog područja gdje, iako marginalizirani i potčinjeni, postoji svijest o izvjesnom stepenu autonomije i pripadnosti kolonizatoru, pa je stoga pozicija polukolonijalnosti dodatno usložnjena i ambivalentna.

Andrić je, kako ga Enver Kazaz naziva, južnoslavenski postimperijalni pisac koji u svome djelu razvija priče određene imperijalnom traumom, bilo da ona dolazi iz osmanske bilo iz austrougarske vladavine. Andrić prikazuje susret Bosne i Osmanlija/Austrougara kao susret kolonijalne sile i kolonizovane zemlje, tj. kao odnos okupatora i okupiranog, gdje se gradi napetost između kolektivnog Mi–Oni, u kojem se pripovjedač niti u jednom momentu ne opredjeljuje niti za jednu stranu. Karakteristika cjelokupne Andrićeve proze jeste distancirani, sveznajući pripovjedač, ali takav pripovjedač koji relativizira ideološke pretpostavke svojih likova. Omniscientni Andrićev pripovjedač neprestano zaviruje u unutrašnji svijet likova što nam omogućava da relativiziramo predodžbu likova o Bosni, dakle da kroz uvid u njihovu karakternost i životne pojedinosti, shvatimo njihove refleksije na Bosnu mnogo više subjektivnom slikom, nego objektivnom i vjerodostojnom.

Vladimir Biti smatra kako Andrićeva sveznajuća narativna perspektiva, koja paradoksalno često sama sebe problematizira, svjedoči o traumi provincijske isključenosti iz sudioništva u svijetu, jer provincija ne bira svoj svjetonazor, već je osuđena na njega. Andrićevi likovi su podanici svojih sudbina čiji se putovi iscrtavaju u nedokučivim imperijalnim centrima. Prema tome, slika povijesti kod Andrića jeste antiutopijska cikličnost koja na okupaciju gleda kao tlačiteljski faktor koji totalitarnim mehanizmima nužno porobljava i upravlja ne prema lokalnim interesima, već interesima centra. Kod Andrića okupacija svjedoči zlokobno ciklično kretanje povijesti koja potvrđuje tragičnu pozicioniranost čovjeka i konstantno ugnjetavanje rubnih, nedefiniranih identiteta.

Kod Andrića se konkretne ljudske situacije uzimaju kao posrednik kojim se iskazuju univerzalna i egzistencijalna značenja ljudskog života uopće. Teme vezane za Bosnu i muslimane nemaju naročite idejne i političke konotacije, već Bosna i muslimani (ali i ostalo stanovništvo) riznica su životnih događaja i ljudskih sudbina koje Andrić pokušava uopćiti do univerzalnog ljudskog iskustva. Istina je da Andrić portretiše ljude iz jedne specifične, pomalo egzotične, tamne, beživotne sredine, ali on u tim ljudima traži ono što je zajedničko svima. Dakle, nisu presudno važni ni istok, ni zapad koliko čovjek sa svojim emocijama i egzistencijalnim pitanjima koja su gotovo identična i na istoku i na zapadu. Takav položaj dodatno se usložnjava i specifičnim prostornim i povijesnim položajem Bosne kao graničnog područja, koje istovremeno i jeste i nije i istok i zapad. Već tragičan život poprima još veću tragičnost prostornom određenošću Bosne kao marginalizirane, rubne, a time i odbačene sredine.

Povijesne ličnosti i događaji u kojima one učestvuju samo su projekcija vječnog obnavljanja životnih situacija, a ne primjer za utvrđivanje povijesne istine. Andrićevi romani napuštaju Šenoin monumentalistički model povijesti kao učiteljice života. Jedina lekcija povijesti Andrićevih romana sačinjena je od primjera zla, stradanja, patnje, sukoba, mržnje koji se vječno i svugdje ponavljaju.

Ahmed Isanović, Prometej.ba